Odnos prema sebebiba, uzrocima
MUDROSTI IBN ATAILLAHA ES-SKENDERIJA / DR. MUHAMMED S.R. EL-BUTI
Počeli smo s objavljivanjem čuvenih mudrosti šejha šazilijskog tarikata, Ibn Ataillaha es- Skenderija, kaddesallahu sirreh, s komentarom poznatog učenjaka, šejha dr. Muhammeda Se’ida Ramadana el-Butija, rahmetullahi alejh. U prethodnom broju smo počeli s objavljivanjem komentara druge mudrosti. U ovom broju nastavljamo s komentarom druge mudrosti.
Mudrost: „Tvoja želja da se odvojiš od sebeba (uzroka), kada te Allah u njih postavlja, znak je tvoje skrivene strasti, a tvoja želja za sebebima, kada te Allah od njih odvaja, znak je pada tvog visokog stremljenja.“
Ovdje ćemo se osvrnuti na komentar drugog dijela mudrosti: „Tvoja želja za sebebima, kada te Allah od njih odvaja, znak je pada tvog visokog stremljenja.“ Naime, postoje osobe koje je Uzvišeni Allah sačuvao vezanosti za sebebe, uzroke. Na taj način ih je učinio osobama odvojenim od uzroka. Uzmimo za primjer ovdje jednog čovjeka po imenu Zejd, koji nije obavezan da se brine o svojoj supruzi, djeci, rodbini… Što se tiče opskrbe, posjeduje je u dovoljnoj mjeri da bi vodio normalan život. Ali, Zejd se suoči s dvije osobe koje se počnu s njim raspravljati. Jedna od njih mu se obrati: „Ti posjeduješ dunjalučkih dobara u dovoljnoj mjeri da bi normalno živio.
Zašto se onda time ne zadovoljiš? Zašto se ne posvetiš traganju za znanjem i izučavanju šerijatskih disciplina, umjesto što se zanimaš stjecanjem dunjalučkih dobara, a za kojima nemaš nikakve stvarne potrebe? Zašto višak svog vremena ne utrošiš u činjenju djela koja će te Njemu približiti i kojima ćeš pohizmetiti Allahovoj vjeri?“ Druga osoba mu kaže: „Ustani, zarađuj i stječi još više dunjalučkih dobara. Radi nešto, bavi se nekim biznisom! Prihvati se nečega čime ćeš uvećati svoj imetak. Znaš da je hazreti Omer, radijallahu anh, dohvatao bičem one koji su lindohanili po džamiji!“ Šta misliš, šta treba Zejd da uradi u toj svojoj situaciji? Koga od njih dvojice treba da posluša?
Na to ti odgovor daje drugi dio citirane mudrosti šejha Ibn Ataillaha, kaddesallahu sirreh: „Tvoja želja za sebebima, kada te Allah od njih odvaja, znak je pada tvog visokog stremljenja.“ Ako, dakle, budeš htio da se u tom slučaju osloniš na svoja dunjalučka dobra koja posjeduješ, pa da se zbog toga posvetiš igri, zabavi, jelu, piću i izležavanju, slobodno to i učini, ali, znaj da ćeš u tom slučaju živjeti životom kakvim živi stoka!
Ako se, međutim, u tom slučaju odvojenosti od sebeba koji te potiču na zanimanje dunjalukom, usmjeriš ka izučavanju šerijatskih disciplina i hizmetu Allahovoj vjeri, umjesto posvećivanju nagomilavanja dunjalučkih dobara, znaj da si odabrao ispravan put. Postupiti na spomenuti način dolikuje onima koji su posjedinici visokih ambicija. Pošto te je Uzvišeni Allah odvojio i udaljio od toga da posjeduješ odgovornost prema ženi, djeci, porodici i rodbini, i pošto te nije u tom pogledu postavio u svijet sebeba, uzroka, onda, u tom slučaju, za tebe je bolje da umjesto da dolaziš u doticaj sa sebebima od kojih te Uzvišeni Allah odvojio, da se posvetiš hizmetu vjeri i izučavanju šerijatskih disciplina, ili da se na neki šerijatom prihvaćen način posvetiš zalaganju na Njegovome putu.
Ako bi Zejd rekao da je i rad također ibadet, te da je Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom rekao da trebamo raditi i truditi se, i da je na rad podsticao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda bi ga trebalo obavijestiti da su te misli koje mu se javljaju porijeklom od prokletog šejtana. Neka zna da se šejtan poigrava s njim. Ako mu se to bude dogodilo, neka zna da je to „znak pada visokog stremljenja“, kako to veli Ibn Ataillah, kaddesallahu sirreh. Kad bi ta misao bila ispravna i porijekom od Gospodara, onda, u tom slučaju, mi bismo trebali smatrati nerazumnim sve te mladiće koji nam svake godine pristižu u našu zemlju, napuštajući svoje domove, zemlje i poslove oko privređivanja, zbog želje da izučavaju propise vjere islama u ovoj našoj zemlji, o čijoj su vrijednosti, odlikama, bereketu i odabranosti slušali.
Oni su mogli da se posvete traženju više dunjalučkih dobara, ali, oni su se, podnoseći to stanje odvojenosti od sebeba u koje ih je postavio Uzvišeni Allah, posvetili izučavanju šerijatskog znanja na fakultetima u Damasku, znajući vrijednost prilike koja im je podarena, a kako bi bili misionari i učitelji Upute u svojim zemljama u koje će se vratiti. Mi trebamo s poštovanjem i uvažavanjem posmatrati te momke koji nisu prekinuli nikakve veze sa društvenim, porodičnim i političkim odgovornostima kojima ih je obavezao Uzvišeni Allah, i koji su došli u našu zemlju da bi izučavali i studirali šerijatske discipline. Trebamo o njima misliti kao o najodabranijim stvorenjima i moliti Uzvišenog Allaha za njih, da im se smiluje.
Sa druge strane, razmislimo i o nekome koga je Uzvišeni Allah obavezao spektrom odgovornosti spram supruge, djece, ili o nekome koga je obavezao upravom nad nekim ljudima, te ga tako obavezao i društvenim i političkim odgovornostima. Zamislimo da on napusti te odgovornosti kojima ga obavezuje Uzvišeni Allah, i posredstvom kojim ga je uposlio vođenjem brige o ljudima i uspostavljanjem dobra među njima, i prepusti se izučavanju šerijatskih disciplina ili učešćem u borbi na Allahovom putu. Taj čovjek će na taj način oponirati putu islama i njegovom poretku; zanimat će se nečim što je suprotno od onoga čime ga je obavezao Uzvišeni Allah. Mi znamo da je šerijat zapravo jedna vaga kojom se vagaju i mjere stanja ljudi. Putem šerijata određujemo da li se čovjek treba odvojiti od sebeba, uzroka, ili im se treba posvetiti.
U slučaju da vaga šerijata pokaže na stranu slijeđenja nefsanskih želja i povinovanja pohtjevima, to znači da nad tim čovjekom dominira skrivena strast i da je se kod njega uviđa pad visokog stremljenja. Navest ćemo ti i još neke primjere, kako bi preko njih mogao shvatiti taj delikatni princip šerijata o kojem govorimo:
Prvi primjer: Uzmimo u obzir grupu ljudi koji su se uputili da hodočaste Ka’bu, Allahovu kuću u Mekki. Neki od njih se upućuju na hadž samo i izričito zbog toga što je to jedan od islamskih šarta, i s nijetom izvršavanja jednog od propisanih ibadeta, kojim se postiže bliskost s Uzvišenim Allahom. Među njima su i ljekari, koji trebaju brinuti o zdravlju hadžija, te vodiči i neke druge osobe koje su zadužene za organizaciju i smještaj hadžija.
Oni koji su u prvoj grupi su oni koje Ibn Ataillah, kaddesallahu sirreh, naziva onima koje je Uzvišeni Allah sačuvao od zaokupljenosti sebebima, te se od njih zbog toga očekuje da se posvete zikru, da što više ibadete obavljajući nafile i djela koja približavaju Uzvišenom Allahu. Oni koji su u drugoj grupi, oni su u poziciji onih koje Ibn Ataillah, kaddesallahu sirreh, naziva osobama koje su vezane za sebebe. Od njih se očekuje da se ponašaju u skladu sa sebebima i okolnostima u koje ih postavlja Uzvišeni Allah, te da ulažu napor na tom polju. Ljekar je odgovoran za brigu o zdravlju hadžija, a vodiči su zaduženi da na najljepši način obavljaju svoje obaveze kojima su zaduženi.
Ako bi neko od tih ljekara zapostavio svoju dužnost paženja na zdravlje hadžija, a koja mu je stroga obaveza koju mu je Uzvišeni Allah učinio njegovim neizbježnim sebebom, te se bude predao zikru, tavafu, nafilama, učenju Časnog Kur’ana, bacit će Allahov šerijat sebi pod noge i obezvrijedit će zakon koji je On uspostavio. Uzvišeni Gospodar je takvog čovjeka učinio odgovornim u svijetu sebeba, a on zaboravlja tu svoju odgovornost i počinje se ponašati kao da ga je Uzvišeni Gospodar učinio lišenim svih sebeba. Mnogi ljudi idu u posjetu Ka’bi, u svojstvu hadžija. No, svoje vrijeme tamo provode u besposlici. Naočigled sviju, zanimaju se propisima islama i zikrovima, ali, u osnovi, zanemaruju sve principe islama i ljudskosti.
Drugi primjer: Zamislimo jednog mladića koji čuje riječi oca: „Sine, kada je u pitanju tvoja ishrana i kada je riječ o tvojim životnim potrepštinama, znaj da ću ti ih ja obezbijediti, a samo kako bi se ti mogao posvetiti izučavanju Allahove Knjige i šerijatskih disciplina. Neću te opterećavati ničim drugim, niti ću od tebe zahtijevati da radiš i da zarađuješ za život.“
U slučaju da otac kaže sinu citirane riječi, onda ćemo reći da je Uzvišeni Allah tog momka stavio u poziciju „tedžrida“, sačuvanosti od bavljenja sebebima, i to u skladu sa šerijatom i Svojom mudrošću. Od momka se zahtijeva da postupa u skladu situacije u koju ga je postavio Uzvišeni Allah. Momak se tako i okrene i posveti izučavanju Allahove Knjige i šerijata. Ne može se reći za momka u takvoj poziciji da mu šerijat nalaže da prione za sebebe i da se bavi stjecanjem opskrbe. Šerijat ne naređuje osobama koje nisu odgovorne za svoju porodicu ili njima sličnima da idu na trgove i čaršije i da privređuju i zarađuju.
Uzvišeni Zakonodavac ne naređuje ljudima sličnim spomenutom momku da privređuju, jer šerijat naređuje ljudima da se bave privređivanjem i stjecanjem opskrbe, kako ne bi zapali u dokolicu radi nepostojanja nikakva zanimanja. Što se tiče spomenutog momka, i ljudi koji su u situaciji sličnoj njegovoj, oni ne spadaju u grupu ljudi koji streme dokolici. Ovdje je riječ o osobi kojoj je otac obezbijedio opskrbu u zamjenu da se posveti izučavanju šerijatskih disciplina i pronicanju u shvatanje vjere. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Kome Allah bude želio dobro, dadne mu da shvati i razumije vjeru.“ (Buhari i Muslim)
Ja sam na početku svog školovanja bio u spomenutoj situaciji. Moj otac mi je pokrivao sve troškove u vezi opskrbe, a kako bih se usmjerio i posvetio učenju i studiranju kao i svi moji vršnjaci, tada. Podmirivao mi je moje potrebe i na sebe je preuzeo sve u vezi moje opskrbe. Nisam još bio navršio ni petnaest godina, kada mi je rekao: „Kad bih znao da je skupljanje otpada put koji vodi Uzvišenom Allahu, uistinu bih te usmjeravao u tom pravcu, da budeš sakupljač otpada. Ali, ja sam razmišljao i vidio sam da je put koji vodi Uzvišenom Allahu, put studiranja i izučavanja vjere i šerijata, vjerozakona, pa sam te zbog toga usmjeravao tim putem.“
Mene je tako Uzvišeni Allah, zahvaljujući čvrstoj odluci mog oca, postavio u situaciju tedžrida, ogoljenosti od sebeba, u skladu sa mudrošću Svojom i šerijatom. Tada, u to vrijeme, mene je posjetila grupa mojih prijatelja. Pozvali su me da im se priključim i da zajedno s njima radim i zarađujem. Odvraćali su me od puta na koji me je posticao i usmjeravao moj otac govoreći mi kako ću na taj način postati ovisan o drugima i kako ću uvijek očekivati da me drugi pomažu. Ali, Uzvišeni Allah mi je ukazao veliku milost i dobrotu. Ja sam se strpio, hodeći putem kojim me je usmjeravao moj otac. Nisam obraćao pažnju na ono što su mi govorili moji prijatelji. Da li sam ja svojim izborom oponirao šerijatu, ili sam mu pak bio privržen? Ja u to vrijeme odgovor na to pitanje nisam znao. Ali, znao sam da ja izvršavam naredbu svog oca.
A to je bilo nešto što mi je naredio Uzvišeni Allah. Danas, međutim, pouzdano znam da sam sprovodeći naredbu svog oca i postupajući prema njegovim usmjeravanjima, ispunio i naredbu Allahova šerijata. Daleko i gluho bilo da bi moj otac bio zadovoljan onim što je odabrao za mene, u slučaju da je znao da je taj izbor suprotan šerijatu Uzvišenog Allaha. Ja, međutim, nisam uopće ostao izložen tim situacijama kojima su me plašili moji prijatelji. Naprotiv, meni su sa svih strana počele pristizati božanske počasti.
