Od neprijatelja do prijatelja
Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali. (Al-i Imran, 103)
Uzvišeni Allah u ajetu koji prethodi citiranom veli: „O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!“ (Al-i Imran, 102)
Onaj ko se Uzvišenog Allaha istinski boji, taj pazi na Njegove naredbe i zabrane, te poštuje časni šerijat. Izbjegavati ono što udaljava od Uzvišenog Allaha i Njegove blizine, znači bojati se Allahove kazne. Istinska bojazan od Uzvišenog Allaha podrazumijeva ulaganje maksimalnog truda na Njegovome putu, te neobraćanje pažnje ni na čiji prijekor i prijetnje, kao i pravedno postupanje, pa makar to bilo i na protiv samoga sebe.
Imam Kušejri – kaddesallahu sirreh – je rekao: „Istinska bogobojaznost predstavlja postupanje prema naredbama Uzvišenog Allaha, bez ikakva dodavanja ili oduzimanja od onoga kako je naređeno.“
Allahovo uže
Da bi se mogla zaimati istinska bogobojaznost, i da bi se moglo umrijeti kao musliman, prije svega je potrebno da se svi ujedinimo i da se čvrsto prihvatimo Allahova užeta, te da se čuvamo razjedinjavanja i međusobnog udaljavanja.
Nakon što je Uzvišeni Allah naredio muslimanima da se klone onoga što im je zabranio, naređuje im da čine nešto što predstavlja temelj dobra, a to je čvrsto pridržavanje Allahova užeta, te da se prisjećaju Njegove milosti i blagodati.
U redoslijedu ajeta u Časnom Kur’anu postoje mnoge mudrosti. Čovjek se lijepo ponaša ili kada ga se zastraši, ili kada se nečim motiviše i podstakne. Zastrašivanje dolazi prije podsticanja, jer se otlanjanju štete daje prioritet nad pribavljanjem dobra. Prioritetnije je očistiti srce od ružnih osobina, nego ga ukrasiti pohvalnim. U šerijatu postoji jedno pravilo: „Otklanjanje štete je preče od pribavljanja koristi.“ (Def’u ‘l-mefasid evla min dželbi ‘l-menafi’.)
Allah, dželle ša’nuhu, naređuje ljudima da Ga se boje onako kako Ga se trebaju bojati. Nakon te naredbe, naređuje da se čvrsto pridržavaju Njegova užeta – tj. Njegove vjere. Potom ih podstiče da se prisjećaju Njegove milosti. Osoba koja je razumna, dakle, treba da se povinuje Allahovoj zapovijedi, da se drži Njegova užeta i da živi bojeći se Uzvišenog Allaha.
U ajetu se spominje uže, a to je sredstvo koje čovjeka dovodi do postizanja željenog i na dunjaluku i ahiretu. Pridržavanje Allahova užeta podrazumijeva pridržavanje Kur’ana Časnog, vjerovjesničkog sunneta i življenje prema pravilima islama.
Da se u ajetu pod Allahovim užetom misli na Kur’an Časni, ukazuje i hadis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem stoji: „Zaista je ovaj Kur’an Allahovo čvrsto uže. Kur’an je jasno svjetlo i koristan lijek. Čuva onoga ko ga se prihvati.“ (Tirmizi, „Fedailu ‘l-Kur’an“, 14; Ahmed, „El-Musned“, 1/91; Darimi „Es-Sunen“, 3334-35)
Svi se mufessiri slažu da se pod Allahovim užetom u ajetu misli na Kur’an Časni. No, neki od mufessira kažu da Allahovo uže, pored Kur’ana Časnog, podrazumijeva i sve ono što nas vodi Uzvišenom Gospodaru i hakikatu.
U vezi tih puteva koji vode do spomenutog, kazali su da se misli na sve ono što približava Uzvišenom Allahu, neodvajanje od džemata, ihlas, islam, pridržavanje Allahovih zapovijedi, i tome slično. Sve su to, dakle, stvari koje su jako bliske jedne drugima.
S druge strane, ko god se ne bude čvrsto prihvatio Allahova užeta, ko se bude povodio za svojim nefsom, svojim idejama i mislima, te bude postupao po svojoj volji, taj će ostati bez Allahove pomoći i podrške. Bit će prepušten svom lošem stanju u kojem je.
Nema sumnje u to da se citiranim ajetom naređuje i jedinstvo i zajedništvo, tj. držanje džemata. No, pored toga, džemat i jeste jedan od plodova čvrstog držanja za Allahovo uže.
Ako ono za šta se pojedinci budu pridržavali, bude „Allahovo uže“, onda će oni, u tom slučaju, obrazovati jedan džemat, jednu zajednicu koja ima za cilj postizanje sreće i na dunjaluku i na ahiretu.
Zamislite sada jedno uže koje se baci u bunar, u kojem neka osoba bude zatočena. Ako se ona prihvati za to spušteno uže, izbavit će se iz bunara. Tako i Kur’an Časni predstavlja islamski džemat, kao jedno uže, koje, ako ga se čvrsto pridržava, izvodi na sigurnost.
Ne misli se tu, dakle, na bilo kakav džemat, nego na džemat koji je nastao tako što su se njegovi članovi okupili oko jedne riječi.
Naredba da se bude u zajednici
Jedinstvo je simbol tevhida, a razjedinjenost simbolizuje širk. Razjedinjenost rađa neprijateljstvo, a neprijateljstvo rađa sukob. Tamo gdje je sukob, tamo nema mira i spokoja.
Kur’an Časni, kada govori o različitosti među ljudima u pogledu ideja, govori o tome u kontekstu njihove primordijalne, urođene naravi, fitreta. U ajetu stoji: „A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio.“ (Hud, 118)
Različitost ljudi, koju smo spomenuli, doprinosi do pojave takmičarskog duha među ljudima, a samim tim i do napretka, ali pod uslovom da to bude u svrhu hizmeta dobru, hajru, i da bude u okvirima onoga što šerijat dopušta.
Kada je posrijedi razjedinjenost koja se u ajetu spominje, mufesiri, učenjaci tefsira, protumačili su je na sljedeća dva načina. Naime, kazali su da se govori o razjedinjenosti u vjeri. Jer, istina je jedna. Pored istine, postoje samo zabluda i laž.
Prije su se Jevreji i kršćani podijelili po pitanju vjere. Dakle, ajetom se želi reći da se ne bude poput njih, te da se muslimani ne odvajaju od istine i Pravog puta, kao što su se prije njih razjedinili Jevreji i kršćani.
Kao drugo, Uzvišeni Allah muslimanima zabranjuje da se razjedinjuju i dijele, te da jedni drugima budu neprijatelji. Prema tome, značenje ajeta bi bilo: „Nemojte da gajite neprijateljstvo jedni prema drugima, a kao što ste to činili u periodu džahilijeta, pa ste se zbog toga razjedinjavali i udaljavali jedni od drugih.“
Možemo kazati da se u ajetu nalazi i sljedeći savjet. Naime, kao da se želi reći:
„U vrijeme džahilijeta, među vama su vladali netrpeljivost, mržnja i neprijateljstvo. Prisjetite se tog neprijateljstva, te i blagodati koja vam je islamom podarena. Dok ste se povodili za nefsanskim prohtjevima, srca su vam bila udaljena jedna od drugih. No, Uzvišeni Allah vam je putem islama podario milost Svoju, pa ste, kada ste postali muslimani, počeli da se pomažete, da ne škrtarite, te da imate jedan zajednički cilj, oko kojeg ste se okupili.“
Ukratko, plemeniti ashabi, radijallahu anhum, se podstiču da razmišljaju o blagodati Allahove milosti, zahvaljujući kojoj je nestalo netrpeljivosti i mržnje koje su vladale među njima u vrijeme džahilijeta.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je o tome posavjetovao svoje ashabe, riječima:
„Ne zavidite jedni drugima, nemojte lažno povećavati jedni drugima cijene robe, ne mrzite se, ne okrećite jedni drugima leđa, nemojte se jedni drugima nametati u kupoprodaji i budite, Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanu: ne čini mu nasilje, ne ostavlja ga na cjedilu, ne laže ga, ne omalovažava ga. Bogobojaznost je ovdje!“
Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao na svoja prsa tri puta. Zatim je rekao:
„Dovoljno je zla čovjeku da omalovaži svoga brata muslimana. Muslimanu su zabranjeni krv, imetak i čast drugog muslimana!“ (Muslim, 2564)
Kada se ujedine srca, Mufesiri su za citirani ajet kazali da je objavljen u vezi plemena Evs i Hazredž. Naime, prema onome što se prenosi, ta dva plemena imaju zajedničke pretke. Potiču od brata i sestre. No, tada se već između brata i sestre zametnulo neprijateljstvo. Toliko je neprijateljstvo uznapredovalo, da je dovelo i do ubojstava i krvne osvete. Neprijateljstvo između ta dva plemena je trajalo stotinu i dvadeset godina. Kada je to neprijateljstvo kulminiralo, i kada je doživjelo vrhunac, Uzvišeni Allah je poslao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te je tako ugasio plamen fitne koji je godinama plamtio među njima. Posredstvom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah je ujedinio njihova srca, te ih je okupio pod bajrakom tevhida. Na taj način, oni su počeli živjeti u miru, bez bojazni za svoje živote i imetke. Jevreje je to uznemirilo. Bilo im je krivo to što su dojučerašnji neprijatelji postali prijatelji u tolikoj mjeri, da su počeli davati prednost drugima nad samim sobom. Jer, oni su željeli da traje neprijateljstvo između njih, zato što su se time koristili.
Pored toga, oni su željeli da ponovo izazovu neprijateljstvo i smutnje između tih dvaju plemena, te da tako ponovo vrate na scenu poredak i običaje koji su vladali u periodu džahilijeta. Kada je Uzvišeni Gospodar objavio predmetni ajet, naredio je plemenima Evsu i Hazredžu da budu jedinstveni, te da nikada svoje jedinstvo ne narušavaju. Podsjeća ih da je islam za njih jedna velika blagodat, kako u pogledu dunjaluka tako i u pogledu ahireta, te da ih je preko islama sačuvao džehennema. Da se razumjeti iz kur’anskog izraza da su oni prije nego je Uzvišeni Allah ujedinio njihova srca, bili razjedinjenih srca. Kada se srca ujedine oko istog učenja, iste ideje, onda se i ljudi ujedine u istome safu, istoj džamiji. Ali, ako se srca ne ujedine, onda će i ljudi biti udaljeni jedni od drugih, pa makar dijelili isti saf i istu džamiju. Vjernici trebaju biti ujedinjeni oko tevhida.
Tevhid, dakle, treba biti faktor njihovog ujedinjenja. Ako se osoba čvrsto veže za najveću i nepromjenjivu istinu, tj. istinu tevhida, uvijek će biti stamena i postojana. Isto tako, ako se vjernici zajedno vežu za tu istinu, to znači da će se vezati najčvršćim sponama, koje ne mogu popucati. Takve osobe se nikada neće moći razjediniti. Na to aludira i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: „Uistinu je Allahova milost sa džematom.“ (Tirmizi, „Fiten“, 7) Općepoznato je to da ljudi koji su se usmjerili dunjaluku, da postaju međusobni neprijatelji. Ona osoba koja se srcem okrene Uzvišenom Allahu, ta osoba nijednome bratu po vjeri ne može biti neprijatelj. Takva osoba, koja se srcem usmjerila Njemu Uzvišenom, gleda ljude pogledom milosti, te svim ljudima želi dobro. Sve ono što se događa ljudima, tumači to preko kada’a i kadera. Zbog toga arifi, oni koji su spoznali, kada god naređuju nešto ljudima, naređuju im to s puno milosti i obazrivosti. Savjetuju uvijek ljude da se okrenu Uzvišenom Hakku, te se nikada ne ponašaju grubo.
Na ivici vatrene jame Uzvišeni Gospodar u ajetu, nakon što je objasnio dunjalučku blagodat, obavještava o ahiretskoj blagodati: „(…) bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio.“ Već smo kazali kako je ajet objavljen povodom plemena Evs i Hazredž, a čije neprijateljstvo potječe već iz perioda džahilijeta. Oni su, dakle, zbog svog nevjerovanja, kufra, gajili neprijateljstvo jedni prema drugima, te su zbog svega toga bili na ivici džehennema. No, prihvatanjem islama, Uzvišeni ih je Allah spasio toga. Možemo ajet protumačiti na sljedeći način, uzevši u obzir generalnu poruku ajeta: „Dok ste vi bili u zatočeništvu vaših želja, svoje ste živote trošili povodeći se za nefsom. No, Uzvišeni Allah vas je Svojom dobrotom i milošću spasio. Spasili ste se zbog toga što ste bili zadovoljni Njegovom odredbom i što ste joj se povinovali. Odista, to je jedna veličanstvena merteba i uzvišen položaj.“
Kada se govori o nalaženju na ivici vatrene jame, to se može mnogo bolje shvatiti kada se u obzir uzme činjenica o prolaznosti ovozemnoga života. Život, ma koliko trajao, kratak je, i to jako. Između života i padanja u vatru, dakle, stoji smrt, okončanje života. Između života i smrti postoji jedno rastojanje, jedna distanca. U tefsiru „Rohu ‘l-me’ani“, u vezi tumačenja zadnjeg dijela ajeta: „Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.“, stoji: „Da biste bili istrajni na Uputi, te da biste dan za danom napredovali.“ U ajetu se obraća vjernicima, a koji su upućeni!
To znači, dakle, da se govori o istikametu i postepenom napredovanju na duhovnom planu. Svaki vjernik treba da se trudi da mu prioritet bude da u svakom svom djelu čuva istikamet. Bolje je činiti manja djela redovno, jer se na taj način postiže istikamet u djelima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u jednome hadisu kazao: „Allahu najdraža djela jesu ona u kojima se ustraje, pa makar bila i mala.“ (Buhari, „Iman“, 32; Muslim, „Salatu ‘l-musafirin“, 216-218; Ebu Davud, „Tetavvu’u“, 27)
Ukratko, možemo da iz citiranoga ajeta izvedemo sljedeće poruke: Mi, kao muslimani, budimo oprezni spram riječi, ideja i svega onoga što može dovesti do toga da se među nama pojave netrpeljivost i razilaženje. Živimo u jedinstvu, i budimo zajedno. Oslanjajmo se jedni na druge, i pomažimo se. Klonimo se dvoličnjaštva i licemjerja. Ukratko, klonimo se svega onoga što bi nas moglo razjediniti. Kada god se suočimo s nekim pitanjem, trebamo da to pitanje povratimo na Kur’an Časni i vjerovjesnički sunnet, a potom na koncenzus muslimanske uleme i učenja onih koji posjeduju irfan, spoznaju. Trebamo očekivati da ćemo zbog takvog postupanja postići i dunjalučka i ahiretska dobra. Tako ćemo postupati, pa makar se to i ne dopadalo našim nefsovima. Ma šta se dogodilo, čuvajmo svoje jedinstvo! Uzvišeni i Slavljeni Allah najbolje zna!
Izvori: Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ebu ‘l- Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur’an; Ragib el-Isfahani, Mufredat; Zemahšeri, El-Keššaf; Gazali, El-Maksadu ‘l-esnaf fi šerhi meani ‘l-Esmai ‘l-Husna; Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Kurtubi, El-Džamiu li Ahkami ‘l-Kur’an; Sadreddin Konevi, Šerhu Esmaillahi ‘l-Husna; Kadi Bejdavi, Envaru ‘t-Tenzil ve esraru ‘t-Te’vil; Imam Nesefi, Medariku ‘t-Tenzil ve hakaiku ‘t-Te’vil; Dželaleddin es-Sujuti, Esbabu ‘n-Nuzul; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ebussuud Efendi, Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kitabi ‘l-Kerim; Konjali Mehmed Vehbi, Hulasatu ‘l-bejan; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak dini Kur’an dili; Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerim’in Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri.
