Obnovitelj drugog milenija Imam-i Rabbani, k.s.
Svojom oštroumnošću, iznimnom memorijom i ponašanjem koje je bilo mnogo zrelije od ponašanja karakterističnog za njegovu dob, Imam-i Rabbani, k.s., je privlačio pažnju mnogih. Iako nije imao još ni dvadeset godina, dostigao je nivo da može držati predavanja na polju svih islamskih nauka. Pisao je risale na arapskom i perzijskom jeziku. Borio sa učenjacima koje je šah Ekber zloupotrijebio za iskrivljivanje vjere. Nastojeći da spasi ljude od novotarija i zastranjenja, pisao je knjige i dijelio savjete, pozivajući svakoga Siratu ‘l-mustekimu.
Druga je polovina šesnaestog stoljeća u Indiji. Vrijeme je vladavine šaha Ekbera iz dinastije Mogula. Indija je tada bila poput mozaika različitih religija; muslimani, hindusi, budisti, vatropoklonici, kršćani, jevreji i još gomila onih koji su pripadali manjim religijskim skupinama, živjeli su na tom prostoru. Šah Ekber je ustvari dolazio iz muslimanske porodice, ali, kako bi sebi potčinio naročito brojno hindusko stanovništvo, krenuo je putem zastranjele ideje da sve vjere ujedini. Uz podršku nekih učenjaka koji su svoje znanje žrtvovali zarad položaja, odlučio je da osnuje novu vjeru koja će se zvati “božanska vjera”. Šah Ekber i njegovi sljedbenici, tvrdili su da je islam od prve objave pa do tada, kada je prošlo hiljadu godina, zastarjeo i da ne može odgovoriti na potrebe tog doba. Objavu su smatrali nelogičnom, govorili su da više nema potrebe za slijeđenjem poslanikā, a.s., a časne ajete i hadise su proglašavali nevažećim. Željeli su uzeti iz svih tada prisutnih religija određene osnove koje su im se sviđale i tako napraviti mješovitu vjeru. Kao rezultat toga, muslimani su ostali zbunjeni, oslabio je njihov iman i počeli su gubiti ustrajnost na Pravom putu. U velikoj mjeri se počelo zaboravljati na granice halala i harama, i muslimani su prestajali obavljati ibadete. Također, i tesavvuf se velikom brzinom udaljavao od Šerijata, te su se u njega umiješali elementi hinduizma. Istidradž – obmana za koju se mislilo da je keramet i otkrovenje, smatrao se iznad objave i istikameta, a novotarije su se toliko umnožile da se negiralo čak i postojanje Ahireta. Svako je govorio drugačije, pa ljudi više nisu znali kome da vjeruju. Islam je nakon hiljadu godina, bio suočen sa velikom opasnošću potpunog iskrivljivanja vjere.
Mudrost kadera
A islam je posljednja vjera, posljednje utočište čovječanstva. Vlasnik te vjere, zasigurno je štiti i ne dozvoljava njeno iskrivljivanje, što je opet trag Njegove velike milosti. Dok je na Indijskom poluostrvu skupina ljudi nastojala da vjeru potčini vlastitim nefsovima, voljom Uzvišenog Allaha, već odavno je u Maveraunnehru vjera vraćena u svoje izvorno stanje, zahvaljujući trudu velikana poput Imama Maturidija, rah., Imama Buharija, rah., Šah-i Nakšibenda, k.s., i drugih. Sada je bio red da ta bistrina poteče indijskom zemljom. Došlo je vrijeme da se i tu prenese to čisto sjeme i da procvjeta. Dužnost ponovnog buđenja islama poput plodonosnog proljeća, pripala je velikanu iz loze hazreti Omera, r.a., koji je okrakterisan svojstvom “farukijjet”, svojstvom razdvajanja istine od zablude, imamu koji će kasnije biti nazvan Imam-i Rabbani, a koji se zvao Ahmed es-Serhendi. Uzvišeni Allah Koji je upravo njemu odredio takav zadatak, pripremio je sve potrebne uslove za njegovo stasavanje i sazrijevanje. Taj veliki evlija, učenjak, mudžtehid i mudžeddid rodio se 1563. godine u oblasti Pendžap, u Indiji, u gradu Serhendu, pa je zbog toga nosio nadimak “Serhendi”. Imao je i nadimak “Faruki”, jer je potjecao iz loze hazreti Omera, r.a., međutim, kasnije će postati mnogo više spominjan po imenu Imam-i Rabbani, te epitetu “Mudžeddid-i elf-i sani”, dakle, obnovitelj drugog milenija islama. Imam-i Rabbani šejh Ahmed el-Faruki es-Serhendi, k.s., je svoje prvobitno obrazovanje stekao kod svoga oca, šejha Abdulehada koji je bio veliki učenjak i sufija. Nakon što je završio hifz, također uz svoga oca, stekao je znanje iz hadisa, fikha, tefsira, kelama, filozofije i logike, kod tadašnjih najpoznatijih učenjaka.
Svojom oštroumnošću, iznimnom memorijom i ponašanjem koje je bilo mnogo zrelije od ponašanja karakterističnog za njegovu dob, privlačio je pažnju mnogih. Iako nije imao još ni dvadeset godina, dostigao je nivo da može držati predavanja na polju svih islamskih nauka. Pisao je risale na arapskom i perzijskom jeziku. Taj mladi mudžtehid čija se slava proširila po cijeloj Indiji, odlučio je da ode u središte saltanata, u Agru. Jer, iskrivljivanje vjere je tamo počelo i upravo tamo je trebalo biti i zaustavljeno. U Agri se borio sa učenjacima koje je šah Ekber zloupotrijebio za iskrivljivanje vjere. Nastojeći da spasi ljude od novotarija i zastranjenja, pisao je knjige i dijelio savjete, pozivajući svakoga Siratu ‘l-mustekimu. U to vrijeme, na insistiranje njegovog oca koji je tada već zašao u duboku starost, vratio se u Serhend. Kao da je njegov otac, šejh Abdulehad, želio da ne ostane niti jedna manjkavost pri njegovom sinu, prije nego li on preseli na bolji svijet. Nakon intenzivnog tesavvufskog odgoja, doveo je svoga sina do upotpunjenja sejri suluka (duhovno putovanje). Zatražio je od njega da pročita sva djela koja se smatraju izvorima tesavvufa. Dao mu je idžazet za kaderijski, suhreverdijski i češtijski tarikat, a preselio je na Ahiret prije nego li je stigao da ga osposobi za idžazet nakšibendijskog tarikata.
Susret dvaju mora
Nakon smrti oca, Imam-i Ra-bbani, k.s., je s nijetom da obavi hadž, otputovao iz Serhenda u Delhi. Tu je, družeći se sa tamošnjim alimima i arifima, čuo lijepe riječi o jednom nakšibendijskom šejhu koji je došao iz Buhare i nastanio se u Delhiju. Budući da mu je ranije njegov otac sa velikom čežnjom govorio o nakšibendijskome putu, u njemu je odavno postojala naklonost prema njemu. Međutim, otac je preselio prije nego je uspio uklesati taj posljednji dragulj u njegovo srce. Sada se, dakle, ukazala nova prilika za Imam-i Rabbanija, k.s. Odmah je, sa velikim oduševljenjem, krenuo ka tekiji šejha o kojem su mu govorili, a koji se zvao Baki Billah, k.s. Zapravo, šejh Muejjedu ‘d-din Baki Billah, k.s., ga je već odavno čekao. Njega je u Delhi poslao Hadže-Muhammed Emkeneki, k.s., kako bi odgojio “Sunce Serhenda”. Šejh Baki Billah, k.s., je bio jedan od nakšibendijskih velikana koji su nosili nadimak Uvejsi. Nakon što se okoristio mnogim muršidima svoga vremena, u snu se vezao za Behauddina Nakšibenda, k.s. Kasnije je, nakon išareta Hadže-Ubejdullaha Ahrara, k.s., koji je ponovo dobio u snu, otišao kod Hadže-Muhammeda Emkenekija, k.s., te je sa njim proveo tri dana u sohbetu, u halvetu (osama). Upravo u tom halvetu je dobio naredbu: Trebao je otići u Indiju i zatu koji će mu biti poslan kada za to dođe vrijeme, predati liniju nakšibendijskog tarikata koji je beskompromisan po pitanju Šerijata. Najprije je godinu dana ostao u Lahoru, a potom je tekiju preselio u Delhi. I baš kada su se trebale napuniti tri godine otkako se u Delhiju bavi iršadom, došao je murid kojeg je čekao. Čim je Imam-i Rabbani kročio u tekiju, odmah ga je prepoznao. On je bio Sunce Serhenda koje će u bašču islama donijeti novo proljeće, i nemoguće je bilo ne primijetiti ga. Dočekao ga je sa osmijehom na licu i stojeći na nogama, a zatim, ukazujući mu veliku počast, rekao mu je da sjedne pored njega. Šejh Baki Billah i Imam-i Rabbani, k.s., su jedan prema drugome pokazivali toliko poštovanje da prisutne sufije nisu mogle razlučiti ko je od njih muršid, a ko murid. Jer, oni još uvijek nisu znali da je to bio susret dvaju mora. Delhi je sada postao “Medžma’a ‘l-bahrejn”, tj. mjesto gdje se spajaju dva mora, i u njemu će, poput zamrlih riba, ponovo oživjeti srca vjernika i zaploviti morem vahdeta.
On je takvo sunce…
Imam-i Rabbani, k.s., je nakon tog prvog susreta u Delhiju, dva i pol mjeseca ostao u tekiji Bakija Billaha, k.s. U tako kratkom vremenu naučio je usul i adabe tarikata te način obavljanja hafi (skriveni) zikra. U pismu koje je napisao šejhovim sinovima, nakon smrti šejha, to vrijeme je opisao kao najbereketnije vrijeme svoga života, govoreći: “Vežući se za Bakija Billaha, k.s., suočio sam se sa stanjima i tedželijatima (manifestacije) kakve je nemoguće opisati, te sam postigao neopisive halove i nurove.” Potom se vratio u Serhend, međutim, nije prošlo mnogo, a čežnja za duhovnom slašću koju je osjećao u tekiji svoga šejha nagnala ga je da se ponovo vrati u Delhi. Po drugi put je došao u posjetu svome muršidu i ponovo su dugo vremena proveli u halvetu. Na koncu mu je šejh Baki Billah, k.s., kazao: “Dobio si potpuni idžazet našeg puta. Idi i u svome mjestu zasnuj halku iršada.”, te mu je svojim rukama odjenuo hrku idžazeta. Sada je dobio dozvolu da sam može odgajati muride. Štaviše, šejh mu je predao dio svojih odabranih halifa i murida i poslao ih da idu zajedno sa njim. Nakon toga, šejh Baki Billah, k.s., je sa čežnjom iščekivao da mu Imam-i Rabbani, k.s., po treći put dođe u posjetu. Kao da je osjećao da će to biti njihov posljednji susret.
Međutim, srce mu je bilo mirno. U tako kratkom vremenu, od dvije godine, izvršio je svoju dužnost i predao emanet njegovom vlasniku. Kako bi ga dočekao kada mu je treći put dolazio, izašao je sa svojim muridima i prepješačio veliko rastojanje. Na taj način svima je želio ukazati na veliki stepen, veličinu i vrijednost koje je Imam-i Rabbani, k.s., postigao. Upravo iz tog razloga od samog početka nije štedio riječi pohvale koje su se odnosile na njegovo široko znanje i brzo duhovno napredovanje. No, unatoč tome, taj odabrani murid, koji je io otprilike istih godina kao i šejh, nikada nije iskazao ni najmanji nedostatak edeba ili manjak poštovanja u njegovom prisustvu. Kada bi se šejh okrenuo prema njemu i nešto mu govorio, boja njegova lica bi se mijenjala i počinjao bi drhtati. Čak i kada ga je šejh susreo na putu i zagrlio ga s ljubavlju te muridima kazao: “Ne dajite više svoje srce nikome osim njemu!”, on je proživljavao to isto stanje. S druge strane, neki šejhovi muridi su se počeli kolebati. Vezati se za nekoga drugog, dok je muršid još živ, bio je teški ispit za njih. Primijetivši to, šejh im ovako kaza: “Ahmed es-Serhendi je takvo sunce da pored njegove svjetlosti na hiljade zvijezda poput mene postaju nevidljive.” Time je Baki Billah, k.s., pokazao iznimnu poniznost kakva priliči samo velikanima, ali je istovremeno ukazao i na visoki položaj Imam-i Rabbanija, k.s., među evlijama.
Stiglo je proljeće u bašču islama
Kada je Imam-i Rabbani, k.s., u Serhendu započeo sa hizmetom iršada i pozivanja vjeri, počela su mu se dešavati određena duhovna stanja sa kojima se prvi put susreo. Putem pisma je o tome obavijestio svoga šejha, nakon čega je dobio radosnu vijest da je postigao visoke stepene i veliku Allahovu, dž.š., nagradu. Po naredbi šejha došao je u Lahor, gdje su prema njemu pohrlili tamošnji alimi i šejhovi. U Lahoru je stekao mnoge muride koji će kasnije dobiti i hilafet od njega. Tu je saznao i za smrt svoga šejha. Odmah je otišao u Delhi da posjeti njegov mezar, ne svraćajući u Serhend pored kojeg je prošao. Kasnije je, za vrijeme obavljanja dužnosti iršada u Serhendu, svake godine išao da posjeti mezar svoga šejha. To vrijeme u kojem se Imam-i Rabbani, k.s., vezao za nakšibendijski put, u kojem je započeo sa iršadom i u kojem se polako počeo povećavati broj njegovih murida, je upravo period u kojem je šah Ekber pokušao da među narodom proširi novu vjeru koju je izmislio. No, Imam-i Rabbani, k.s., je sada već bio kjamil muršid, čija se riječ poštovala i u čije znanje i spoznaju niko nije imao sumnje.
Poslao je pismo šahu Ekberu u kojem mu je napisao: “Šah je postao nepokoran Uzvišenom Allahu i Njegovome Poslaniku, s.a.v.s. Ako tako nastavi, njegov saltanat, ugled, snaga i vojska, doživjeti će propast. Neka se pokaje i neka krene putem Allahova Poslanika, s.a.v.s. U suprotnom, neka očekuje Allahovu srdžbu!” Nakon toga, što zbog prijetnje u pismu, što zbog nagovora visokih zvaničnika na dvoru koji su se ranije vezali za Imam-i Rabbanija, k.s., što zbog sna koji je sanjao, šah je malo ustuknuo od svojih zabluda koje je potencirao. Međutim, nije se u potpunosti povratio Allahu i putu Njegova Poslanika, s.a.v.s. U veoma kratkom vremenu nakon opomene Imam-i Rabbanija, razbolio se i došao je u stanje da ne može govoriti. Među njegovim sinovima započela je borba za vlast, te je prijestolje preuzeo sin po imenu Džihangir. Šahu Džihangiru se nije dopadalo ono što je njegov otac činio i izgledalo je kao da će olakšati posao Imam-i Rabbaniju, k.s. I tako je i bilo. Tako se za vrijeme njegove vladavine, zahvaljujući neprekidnim aktivnostima iršada Imam-i Rabbanija, k.s., u trajanju od 15 godina, broj njegovih murida i učenika znatno povećao. Njihovim trudom i zalaganjem u svakom dijelu Indije ponovo je oživjelo ehlisunnetsko vjerovanje. Ostvarile su se radosne vijesti šejha Bakija Billaha, k.s., i stiglo je proljeće u bašču islama. Pored Indije, Imam-i Rabbani, k.s., je slao svoje najodabranije halife i u područja Turkistana, Horosana, Hidžaza, Jemena, Anadolije i Šama, čime je doprinio da i tamošnje stanovništvo pronađe uputu. Sada su se već i alimi i šejhovi sa sve četiri strane svijeta davali na put i dolazili u Serhend kako bi se okoristili sohbetima i predavanjima Imam-i Rabbanija, k.s. Džemat oko njega se toliko uvećao da su čak i uglednici i veliki državnici tog vremena, zbog velike gužve, teško pronalazili priliku da ga posjete.
U Serhendu je kroz savjete, predavanja i sohbete ukazivao na Pravi put onima koji bi mu dolazili, a onima koji su bili daleko, činio je to putem pisama ili posredstvom halifa koje bi slao u razna mjesta. Budući da su tadašnji neredi i smutnje nastali kao rezultat državne politike, posebno se bavio onima koji su imali utjecaja u vlasti. Otvoreno se suprotstavljao postupcima sultana i njegovih najviših zvaničnika, kojima se skrnavila vjera. Pred državnim službenicima je nepokolebljivo branio šerijatske propise i imanske osnove. Ustrajno je objašnjavao nužnost slijeđenja Časnog Kur’ana i Sunneta. S druge strane, borio se sa zabludnjelim poimanjima Šerijata, pod maskom tesavvufa. Govorio je: “Tesavvuf u kojem se hakikat traži van Šerijata ili u kojem se Šerijat smatra nebitnim i zanemarivim, je poput trčanja za fatamorganom, i njegov rezultat je propast.”
Govorio je i da kešfovi (otkrovenja) i nadahnuća, ne mogu imati nikakvu vrijednost ukoliko nisu u skladu sa časnim ajetima, Sunnetom i idžtihadom učenjaka ehl-i sunneta. Tesavvuf je nauka stanja, te ukoliko ju se poželi iskazati riječima, onda to otvara put za razna shvatanja. A u tadašnje vrijeme, umnožila su se pogrešna razumijevanja tesavvufa i rasprave koje zbunjuju ljude. Imam-i Rabbani, k.s., je na jedinstveno jasan način objašnjavao poimanje vahdeta u tesavvufu, stepene duhovnog putovanja i tome slična kontraverzna pitanja. Sve to je u okviru Šerijata postavio na ispravno mjesto. Ukazao je na opasnost traganja za batinskim tajnama ukoliko osoba nema znanje, ispravan iman i djela, te na opasnost pokušavanja da se to objasni. Takvim postupanjem ugasio je vatru smutnje koja bi prouzrokovala nesagledivu štetu, te je ponovo oživio imanske osnove koje su bile iskrivljene. Tadašnje praktikovanje islama doveo je ponovno u izvorno stanje i uči nio je da takvo poimanje vjere postane dominantno. Imam-i Rabbani, k.s., je bio veliki učenjak, nasljednik Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako u šerijatskom, tako i u skrivenom znanju. Zbog takve odlike i hizmeta koji je činio, zavrijedio je dvije radosne vijesti našeg Poslanika, s.a.v.s.
Budući da je objedinio tarikat sa Šerijatom, ulema mu je dodijelila titulu “sila”, a zbog toga što je obnovio vjeru i povratio je u njeno izvorno stanje, dali su mu titulu “mudžeddida” (obnovitelj vjere). Kao što je poznato, naziv “sila” koji označava “onoga koji ujedinjuje”, spominje se u predaji Imama Sujutija, rah., koji prenosi časni hadis u kome se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U mome ummetu će se pojaviti čovjek po imenu Sila, uz njegov šefa’at, mnogi će ući u Džennet.” A svojstvo mudžedidda, spominje se u drugom časnom hadisu, u Sunenu: “Svakih stotinu godina u mome ummetu će se pojaviti obnovitelji (oni koji će očistiti vjeru moga ummeta od novotarija i vratiti je u izvorno stanje).” Imam-i Rabbani je povrh toga, proglašen obnoviteljem drugog milenija, te je zato nazvan “Mudžeddid-i elf-i sani”.
Manifestacija dželala
Nakon što su osnovni principi islama počeli uveliko utjecati na svakodnevni život kao i na vlast, pokvaren je na nepravdi zasnovan poredak određenih skupina. Pripadnici tih skupina su širili tvrdnju da se Imam-i Rabbani, k.s., udaljio od vjerovanja ehl-i sunneta, tako što su izvrtali njegove izreke vezane za suptilne tesavvufske teme. Za tim tvrdnjama se poveo šah Džihangir, koji nije imao dovoljno znanja da shvati takve izjave, te je osudio Imam-i Rabbanija, k.s., i zatvorio ga u zatvor. A svakako, već neko vrijeme mu je smetao utjecaj Imam-i Rabbanija, k.s., na dvor. Neke vođe koje su se bojale gubitka položaja i ugleda izmislile su laž da Imam-i Rabbani želi preuzeti carstvo u svoje ruke. Kao neku vrstu suđenja, šah Džihangir je pozvao Imam-i Rabbanija, k.s., kod sebe. Zatražio je da mu učini sedždu, što je Imam-i Rabbani, k.s., izričito odbio. Odgovorio je na svaki prigovor i optužbu vezanu za njegovo vjerovanje, razmišljanje i metode. Svima je zatvorio usta u tolikoj mjeri da je jedan od prisutnih indijskih komandanata, pod utjecajem njegovih riječi, odmah postao musliman. Na sve to, šah Džihangir nije mogao reći ništa. Htio je da se izvini i pusti Imama, ali ljudi iz njegove svite, čija bi korist bila ugrožena time, odvratiše ga rekavši mu: “On ima mnogo svojih ljudi, njegovu riječ slušaju mnogi. Ako ga pustimo, u državi će nastati nered.”
Tako je Imam-i Rabbani odveden u zatvor pod izgovorom da nije učinio sedždu vladaru i da kroz svoja pisma širi ideje koje nisu u skladu sa islamom. Po naredbi vladara, oduzeta mu je kuća, te knjige koje je napisao, a porodica mu je iseljena u drugo mjesto. Jedan od sinova šaha Džihangira bio je učenik Imam-i Rabbanija, k.s. On ga je u jednom pismu koje mu je poslao upozorio da postoji mogućnost da će ga u zatvoru ubiti, te mu je rekao da se može spasiti jedino ukoliko padne na sedždu pred njegovim ocem. U svome pismu naveo je i nekoliko fikhskih učenjaka koji su tada smatrali opravdanim činjenje sedžde vladaru u nuždi, upravo zbog osjetljivosti vladara na takvo nešto. Imam-i Rabbani, k.s., je u odgovoru na to pismo napisao: “Na našem putu ne postupa se po olakšicama, nego po najčvršćim fetvama.” Napisao je da neće učiniti sedždu nikome sem Allahu, dž.š., da se ne boji patnje i smrti, te da niti jedna sila ne može spriječiti niti ubrzati edžel (smrtni čas) koji mu je Allah, dž.š., odredio. Ostao je u zatvoru skoro tri godine. Ukoliko se sva ta dešavanja sagledaju samo sa aspekta pojavnog, onda djeluju kobno. No, sa batinskog aspekta dešavanja, u svemu tome skrivene su mnoge mudrosti.
Od Voljenog su i ljepote i muke drage
Imam-i Rabbani, k.s., koji je prelazio jedan po jedan stepen evlijaluka, bio je svjestan da još uvijek nije postigao vrhunske stepene koji se postižu nakon što se pređu sve etape puta i zadobije spoznaja. U pismima koja je pisao, žalio se kako prije nego što je bačen u zatvor nije postigao stanje u kojem se poput mejita gasalu predaje Allahu, dž.š., unatoč svim ljudskim uznemiravanjima, te da svoju volju nije u potpunosti predao Allahu, dž.š., i da se nije u potpunosti oslobodio vanjskih i sopstvenih stega. Kazao je kako je oslobađanje iz takvih stanja i postizanje visokih stepena moguće jedino kroz odgoj koji se realizuje manifestacijom Allahovog, dž.š., svojstva dželala. A do tada je sve vrijeme bio odgajan Allahovim, dž.š., svojstvom džemala, dakle, kroz blagost i ljepotu. Zbog toga je svoje hapšenje doživio kao manifestaciju odgoja kroz svojstvo dželala, te kao blagodat za njega. A istinskom ašiku bi i ljepote i patnje koje dolaze od Voljenoga trebale biti drage, zar ne? Kako objašnjava u svojim sohbetima i pismima: “Dost želi vidjeti onoga ko Ga voli u stanju u kojem je prekinuo veze sa svime osim sa Njim.” Na tom visokom stepenu, na kojem je rahatluk u nevolji, lijek je upravo u neslijeđenju nefsanskih želja i hrlenju ka tugi i tegobama. A sreća je u tome da rob bude zadovoljan svime što dolazi od Uzvišenog Allaha.
To stanje su u zatvoru postigli oni koji su u svojoj nutrini bili strpljivi, koji su činili zikr i šukr. Kako je i rekao Imam-i Rabbani, k.s., prije preseljenja, Uzvišeni Hakk mu je podario sve duhovne blagodati koje mogu biti darovane čovjeku. S druge strane, zatvor u kojem se nalazio pretvorio je u tekiju. U zatvoru je osvojio srca svih nemuslimana i bio je sredstvo njihove upute. One koji su se vezali za njega odvraćao je od nastojanja da se spase iz zatvora. Govorio im je da bi, ukoliko razljute vladara, nanijeli štetu svim muslimanima, te da trebaju činiti dovu za vladarev popravak i držati se strpljivosti i blagosti. Uslijed njihovog takvog postupanja, naposlijetku je šah Džihangir shvatio svoju grešku. Oslobodio je Imam-i Rabbanija, k.s., iz zatvora, zatražio je od njega oprosta i zamolio ga da ostane na dvoru i tu čini iršad. Imam-i Rabbani, k.s., je nakon trodnevne posjete svome kraju, ponovo došao u sjedište saltanata sma trajući da je ispravno da jedno vrijeme tu ostane zarad dobrobiti ummeta. Naročito je primijetio potrebu za tesavvufskim odgajanjem komandanata i vojnika. Dugo je ostao u vojnom štabu. Kroz svoje sohbete i predavanja i to je mjesto pretvorio u tekiju.
Kraj puta
Islam kakav je bio za vrijeme plemenitih ashaba, r.anhum, ponovo je zavladao područjem Indije, a njegov miris se širio odatle na sve četiri strane svijeta. Srce Imam-i Rabbanija, k.s., je bilo spokojno, ali osjetio je umor. Dugogodišnja borba iscrpila je njegovo tijelo, te se u posljenje vrijeme često razboljevao. Nije više osjećao interes niti sklonost za bilo šta. Shvatio je da je došao kraj njegovog dunjalučkog putovanja. U Serhendu se povukao u osamu. Sve vrijeme je provodio u zikru, a izlazio je samo kako bi obavio dnevne namaze i džumu namaz. Nakon što je takvo stanje potrajalo skoro godinu dana, u posljednjim danima 1624. god. po miladu, sa 63 godine po hidžretskom računanju, preselio je na Ahiret. Prije nego što je preselio, još jednom je svojim sinovima i učenicima poručio da se čvrsto drže časnog Sunneta, podijelio je svoju odjeću siromasima, te je zahvalio Uzvišenom Gospodaru što ga je u pogledu trajanja ovosvjetskog života učinio sličnim Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Tokom cijelog života nastojao je pozivati ljude na Pravi put, slijedeći časni hadis: “Vjera je savjet.” Savjetovao je ljude da ne vežu svoja srca za ovaj svijet, te da, ako ne mogu to istinski učiniti, ovaj svijet barem formalno ostave. Istinskim napuštanjem dunjaluka smatrao je neprelaženje granice nužnosti u dozvoljenom jelu, piću, odijevanju i stanovanju, te napuštanje čak i dozvoljenog.
A formalnnim napuštanjem dunjaluka smatrao je paženje na haram i sumnjive stvari u nabrojanome, te djelovanje u okviru dozvoljenog. Savjetovao je ljude da se klonu onoga što neki učenjaci smatraju dozvoljenim a neki pokuđenim, te da se klonu mekruha. Kao lijek onima koji su patili od skučenosti i tjeskobe srca ukazivao je na sohbete kjamil muršida. Govorio je da vrijeme treba ispuniti najvrjednijim poslovima, kako ga ne bismo protračili, a najvrjedniji od svih poslova jeste robovanje istinskome Vladaru. Pridavao je veliku važnost namazu, kao simbolu čovjekovog kucanja na kapiju Posjednika ihsana. Govorio je: “Ukoliko se ustrajno i po usulu kuca na kapiju Posjednika ihsana, onda će se kapija zasigurno otvoriti.” Iza sebe je ostavio lijep trag u vidu puta obnovljenog linijom ehl-i sunneta, zatim u vidu knjiga, sohbeta, pisama i predavanja. Neka Uzvišeni Allah posveti njegovu tajnu i učini nas dostojnim njegovog šefa’ata.
