Neznanje nefsa i potreba za iršadom
Dok je Uzvišeni Allah prema Svojoj božanskoj volji stvarao naše ruhove, odredio je i vrijeme kada ćemo mi doći na ovaj svijet, dunjaluk. Određeno je ko će, posredstvom koga, i na koji će način doći. Nama je bilo suđeno da živimo u ovome vijeku. Mi smo došli na ovaj svijet koji se suočava s jednim velikim zulumom. Svi smo – elhamdulillah – upoznali jednoću Uzvišenog Allaha, i spoznali je. Mi smo na upit Gospodara: „Zar Ja nisam Gospodar vaš?” odgovorili: „Jesi, mi svjedočimo.” (A’raf, 172)
No, tu datu riječ smo odmah zaboravili, čim smo došli na ovaj svijet. Taj zaborav je postao uzročnik svih naših duhovnih bolesti. Djela su nam zbog toga manjaka i nepotpuna. Pronašli smo osobe koje su od nas potpunije. Ali, zbog tih naših promaknuća, s njima provodimo malo vremena. Ne uspijevamo da budemo postojani u posjećivanju njihovih sohbeta. Da, nakon što smo došli na ovaj svijet, mi smo zaboravili datu riječ. Uzvišeni Allah nam je poslao poslanike i svete knjige, s ciljem da nas podsjeti na tu riječ koju smo dali. Svi poslanici su robove Uzvišenog Allaha podsjećali na Njegove naredbe i zabrane. Podučavali su ih njima, objašnjavali im ih, te ih pomagali da ih sprovode.
Dakle, da bi se ljudi mogli ponašati u skladu te božanske odluke, imaju potrebu da se liječe od tih duhovnih bolesti, te za manevi iršadom, duhovnim odgojem. Pod duhovnim odgojem se ovdje misli na čišćenje i bijeg od neznanja, dunjalučkih zala, lošeg društva, nefsanskih prljavština, šejtana koji kola među nama, loše naravi, te svih ostalih dušmana koji nam jesu, i koji nam nisu poznati.
Ljudski rod provodi ovaj dunjalučki život u različitim stanjima. Vremenom se među njima javljaju raznorazna mišljenja, različite ideje, sumnje i kolebanja, te prigovori. Ta se osobina čovjeka opisuje u Kur’anu Časnom: „Allah želi da vam olakša. – a čovjek je stvoren kao nejako biće.“ (Nisa’, 28) Odakle to izvire ljudska slabost? Izvire iz nefsa. No, nefs je stvoren s određenim sposobnostima. Nadahnut je po pitanju dobra i zla. Od muslimana se traži da očisti svoj nefs od zala. Ako nefs bude težio zlu, tada će ljudski rod odvesti u propast.
Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome obznanjuje: „Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga Koji ga sazda, i Zemlje i Onoga Koji je ravnom učini, i nefsa i Onoga Koji ga stvori pa mu put dobra i put zla shvatljivim učini. Uspjeće samo onaj ko ga očisti, a biće izgubljen onaj ko ga na stranputicu odvodi!“ (Šems, 1-10)
Nefs- i emmare, ili nefs koji na zlo navraća, nikako ne shvata Allahove naredbe i zabrane, jer on ne posjeduje sposobnost kao što bi bilo shvatanje i poimanje. Nefs, dakle, obzirom na to, zasigurno je najveći neznalica među svim stvorenjima. Nefs će s osobom koja ga je posjedovala biti zajedno u kaburu, na Sirat-ćupriji, u džehennemu, te će zajedno s njim odgovarati i polagati račun za Allahove zapovijedi.
Kakav je to onda ortakluk, i kakvo je to prijateljstvo, kada nefs neprestano od čovjeka želi zlo i nevaljalo? Zbog toga nam taj nefs koji neprestano naređuje zlo nanosi štetu, i sve tako dok ne pređe iz stanja nepokornosti u pokornost, iz zablude u iman, i iz griješenja u pokajanje, tevbu.
Potrebno je, dakle, da se nefs odgoji. Odgoj nefsa je jako težak. Ne može to svako obavljati. Rekosmo da je nefs neznalica. No, uistinu postoji onaj koji razumije njegov jezik. Poslanici su, dakle, tome podučavali ljude. Znači, musliman koji je postigao potpunost u imanu, jeste musliman koji je odgojio svoj nefs. To znači da se to razumijevanje jezika nefsa realizuje srcem koje vjeruje. Ljudski rod će, u tom slučaju, ili posjedovati srce koje je ispunjeno imanom, ili će ga nadvladati nefs koji naređuje zlo…
