Nepravda i poniženost
“Utječite se Uzvišenom Allahu od siromaštva, neimaštine, poniženosti, činjenja nepravde, a i od toga da se vama nepravda čini.” (hadis-i šerif)
Ujednom hadisu, koji od Allahova Poslanika, s.a.v.s., prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji: “Utječite se Uzvišenom Allahu od siromaštva, neimaštine, poniženosti, činjenja nepravde, a i od toga da se vama nepravda čini.” (Nesai, Es-Sunen, “Isti’aze”, 4/450) Musliman je ona osoba koja je počastvovana islamom i koja putem islama svoj život čini smislenim. Osoba koja je postigla tu čast, živi život ponosno i zahvalno. Znati za Uzvišenog Allaha i biti Mu rob je najuzvišeniji stepen. To je velika odlika i počast. Djela onih koji su lišeni te odlike neće biti nagrađena. Džennet je stanište samo onih koji vjeruju i dobra djela čine. Muslimani trebaju čuvati to dostojanstvo, taj stepen i nivo koji su postigli. Trebaju biti konstantno svjesni da su imanom dospjeli na vrh, i da su na taj način stupili u jednu vrstu ahiretske trgovine. Dok se pred nama nalazi neiscrpna riznica, ne smijemo sebi dopustiti da trčimo za nekim jeftinim i prostim ciljevima.
Hiljadu poniženja, jedna počast
Imam Kelabazi, rah., u vezi s citiranim hadisom, skreće pažnju na neka stanja i ponašanja, koja minimiziraju čast čovjeka i umanjuju je. Među mudrostima i suptilnostima, na koje ukazuje hadis, on objašnjava pojmove “poniženosti” i “nepravde”. Govori o zamkama nefsa, u koje su zapali mnogi muslimani, a čega ni sami nisu svjesni. (Kelabazi, “Bahru ‘l-fevaid”, 1/265-269) Nadalje podsjeća da je u biti danas cijeli muslimanski svijet zapao u ono što se u hadisu apostrofira, te podsjeća na uzroke koji su doveli do gubljenja ugleda muslimana, te do problema od kojih se nikako ne možemo spasiti. U hadisu se poniženost izražava terminom “zull”, a koji sadržava znančenja, poput: biti slab, izgubiti poštovanje, biti degradiran, i tome sl. Radi se o pojmu, koji je antonim pojma “izzet”, koji ima značenja snage, preimućstva, poštovanja… Onaj ko izgubi poštovanje, ko je ponižen, na arapskom se označava pojmom “zelil”, dok onaj koji je uvažavan i snažan, označava se pojmom “aziz”. (Isfahani, “El-Mufredat”)
Prema imamu Kelabaziju, rah., različiti su načini i uzroci zbog kojih čovjek zapada u poniženje, te gubi ugled i čast. Neki od njih su vezani za siromaštvo, a neki za bogatstvo. Bogatstvo i siromaštvo su dvije suprotnosti u životu ljudi. Život je razvučen između toga dvoga i prolazi u borbi. Siromaštvo i bogatstvo su iskušenja i sa duhovnog, koliko i sa materijalnog aspekta. Mejdan je to, na kojem se iskušavaju čovjekov sabur, šukr, tevekkul i teslimijet. Ma koliko snažnu volju čovjek posjedovao, bez pomoći Uzvišenog Allaha, neće moći uspješno prebroditi ta iskušenja. Siromaštvo i nemaiština mogu biti raznovrsni. Jedna vrsta neimaštine ogleda se u nestašici imetka i opskrbe, tijesnoj kući, i sl. I neznanje također spada u jednu vrstu siromaštva i neimaštine, a problemi sa neznanjem su, u poređenju s drugim, mnogo veći. Pomanjkanje i nedostatak takvaluka i grijesi, su ahiretsko siromaštvo i neimaština. Istinska nedaća je baš to! Poznato je da problemi sa opskrbom čovjeka dovode u tešku situaciju, te da ga u nekim slučajevima obuzmu u toj mjeri da ga odvrate od ibadeta. U najgorem slučaju, natjeraju ga da pruži svoju ruku prema drugima, te tako dovedu do toga da mu se čast i ugled umanje i unište.
No, te situacije i ta stanja se mogu preokrenuti u dobit, putem sabura, tevekkula i zadovoljstva, a kako to čine Allahovi, dž.š., dostovi. S druge strane, čovjekova iskušanja s bogatstvom su mnogo teža od onih koja ima u periodima neimaštine. Čovjek, čak i ako to ne želi, prinuđen je da se strpi na siromaštvu i neimaštini. A u situaciji kada posjeduje imetak, položaj i novac, mnogo teže se uspije strpjeti na nezadovoljnome nefsu. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je u pogledu toga rekao: “Bogatstvo nije u mnoštvu imetka, nego u bogatstvu duše.” Hadis ukazuje na nedostatak zadovoljstva, koji čovjeka može uništiti, unatoč bogatstvu. (Buhari, “Rekaik”, 7/178; Muslim, “Zekat”, 1/726) Nedostatak zadovoljstva rezultuje ohološću, pohlepom i zulumom – nepravdom. Sve to udaljava čovjeka od Allaha, dž.š., uništava njegovu čast i čini ga poniženim. Onaj ko prosi zbog neimaštine, lahko će učiniti tevbu i vratiti se Gospodaru. Međutim, tevba osobe koja je ohola, koja čini zulum i zakida prava drugih, nije tako lagana. Takva osoba prvo treba vratiti prava onima koje je oštetila, te zatražiti halala, a zatim od Uzvišenog Allaha tražiti oprosta.
Trovanje snagom
Jedna vrsta poniženosti je i to da se čovjek hvali mogućnostima koje su mu date kao emanet, te da se oholi i pokazuje pred drugima svojim imetkom i moći koja stoji iza tog imetka, te brojnošću porodice i rođaka. Uistinu su slabi oni koji čast i ugled traže u moći, porijeklu, položaju i popularnosti. Takvima ne pripada nikakav nivo, i oni su lišeni razboritosti. Istovremeno, to je zajednička osobina sa onima koji su nanosili zulum poslanicima, a.s., i koji narušavaju hakove ljudi. Oni koji se ohole i uzdižu, smatrajući da su preimućstvo i čast u položaju, porijeklu i brojnošću porodice i rodbine, ne obraćaju pažnju na prava ljudi, ponižavaju i ne gledaju blagonaklono na one koji su na istini. Dva događaja, koja su se dogodila u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., nam objašnjavaju spomenuto. Naime, bile su to prve godine islama.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je klanjao pored Mekam-i Ibrahima. Ebu Džehl mu je prišao i obratio mu se riječima: “Zar ti nisam zabranio da se ovdje moliš?”, nastojeći da ga spriječi u klanjanju. Poslanik, s.a.v.s., ga tada žustro upita: “A ko si to ti?” Na to mu Ebu Džehl, prijetećim tonom reče: “I ti sam znaš da u dolini Mekke nema nikoga ko ima više pristalica i istomišljenika od mene!” Nakon tog događaja, Uzvišeni Allah je objavio: “Pa neka on pozove društvo svoje – Mi ćemo pozvati zebanije.” (‘Alek, 17-18) Drugi događaj se odigrao pete godine po Hidžri, prilikom pohoda na Benu Mustalik.
Zejd b. Erkam, r.a., koji je u to vrijeme bio petnaestogodišnjak, prenosi: “Krenuli smo u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Malo kasnije, kada su se borci suočili sa određenim teškoćama, Abdullah b. Ubejj b. Selul je tu situaciju shvatio kao priliku, pa je rekao: ‘Nemojte pomagati onima oko Muhammeda, neka se raziđu od njega!’ Dodao je i: ‘Kad se vratimo u Medinu, vidjet ćete kako će oni jači istjerati one slabije.’ Ja sam odmah otišao i prenio Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., te riječi. Poslanik, s.a.v.s., je pozvao Abdullaha b. Ubejja i upitao ga: ‘Je li tačno da si to rekao?’ On se tada zakleo da nema pojma o tome. Neki od prisutnih rekoše: ‘Zejd je slagao Allahovome Poslaniku, s.a.v.s.’ Ja sam se na te riječi mnogo rastužio. Nakon toga je Uzvišeni Gospodar objavio suru Munafikun.” (Ibn Kesir, III/505) Uzvišeni Allah, vezano za taj događaj, veli: “Oni govore: ‘Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!’ A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.” (Munafikun, 8)
Oni koji se hvale i ohole zbog brojnosti rodbine, porodice, sljedbenika, istomišljenika, te koji to smatraju vrlinom i sredstvom uzdizanja čovjekovog ugleda, imaju poremećen sud o vrijednostima, varaju i zavaravaju sami sebe, ne znajući da ih to samo čini poniženim i prezrenim. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u vezi s tim, kazao: “Uzvišeni Allah će poniziti onoga, koji se bude hvalio brojnošću sljedbenika.” (Ebu Nu’ajm, Hil’jetu ‘l-evlija’, II/174) Hakim Tirmizi, rah., je u komentaru hadisa rekao sljedeće mudre riječi: “Onaj ko se bude oslanjao na stvorenja i hvalio se njima, te onaj ko se bude oslanjao na vlastiti razum i tako tražio uputu, zapast će u zabludu.” (Nevadiru ‘l-usul, II/300)
Traženje moći u oponiranju
Jedno od velikih poniženja jeste i odvajanje od puta ehl-i sunneta, dakle, slijeđenje vlastite logike i nefsa, odstupanje od Kur’ana Časnoga i Sunneta, te skretanje sa puta kojim hode vjernici. Uzvišeni Allah veli: “Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (Nisa’, 115)
Može li iko biti poniženiji od onoga koji sebi čini zulum, koji slijedi svoj nefs i prohtjeve, te koji svoj razum ne koristi na Pravome putu? Osoba koja slijedi svoj nefs, koja je napustila put Uzvišenog Gospodara, posjednika časti i moći, i Njegova Vjerovjesnika, s.a.v.s., te koja traži izlaz izvan okvira časnog Sunneta i puta evlija, je zapravo sama i napuštena, ma koliko smatrala da posjeduje čast i ugled. U biti, onaj ko se oholi napsram svoga Gospodara, šejtanov je saputnik, udaljen od Uzvišenog Allaha i omražen. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Budite zajedno sa džematom, jer ovcu koja se odvoji od stada uhvati vuk.” (Ebu Davud, “Salat”, 1/150) Razumije se da je poniženje na koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., želio upozoriti vjernike, u osnovi posljedica dvije vrste postupanja: oslanjanja na nekoga, mimo Uzvišenog Allaha i hvaljenja time, te nastojanja da se od Njega objavljena vjera živi prema vlastitoj logici i prohtjevima, te da se tome i drugi ljudi pozivaju.
Zulum prema sebi i drugima
O zadnjem dijelu predmetnog hadisa: “Utječite se Uzvišenom Allahu od siromaštva, neimaštine, poniženosti, činjenja nepravde, a i od toga da se vama nepravda čini.”, može se reći sljedeće: Naime, nepravda/zulum jeste kršenje prava i prekoračivanje granica. To je napad na tuđe pravo, ili postupanje sa tuđim imetkom i imovinom na način na koji vlasnik nije zadovoljan. U biti, istinski i pravi vlasnik svega jeste Uzvišeni Allah. Sve što postoji u kosmosu, uključujući i čovjeka, Njemu pripada.
Pripisivanje vlasništva imetka ljudima je metafora. Zbog toga je čovjek obavezan da ono što mu je pohranjeno u emanet, koristi na način na koji je njegov istinski Vlasnik zadovoljan. U suprotnom, iznevjerit će povjereni mu emanet i na taj način počiniti zulum. Čovjek ne može reći sve što pomisli, niti može raditi sve što želi. U razumu, očima, ušima, jeziku, rukama, nogama i čitavome organizmu počivaju razlog, svrha i mudrost njihova stvaranja. Raditi djela koja su izvan te svrhe i koja se suprotstavljaju mudrosti, jeste zulum koji se čini svakome organu posebno. Posljedice takvoga postupanje jesu šteta i kajanje.
Kao što postoje različlite vrste poniženja, postoje i različite vrste zuluma. Najgora vrsta zuluma je činjenje širka ili pripisivanje ortaka Uzvišenom Allahu: “Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: ‘O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.’” (Lukman, 13) Druga vrsta zuluma jeste zulum koji se čini robovima Uzvišenog Allaha. Taj zulum, kakav god i koliki god bio, da li veliki ili mali, bila to riječ ili djelo, predstavlja narušavanje tuđeg prava. A narušavanje tuđih hakova je neoprostiv grijeh. U slučaju da se narušeno i uzurpirano pravo ne vrati njegovome vlasniku, ili u slučaju da se ne zatraži halala, čovjek će na Sudnjem danu ostati lišen dobrih djela, te će naposlijetku zavrijediti patnju u Džehennemu.
Postoji i zulum koji osoba čini prema samoj sebi, a to je da zanemaruje božanske naredbe na dunjaluku, te da na Ahiret ode grešna i bez dobrih djela. Kada se na Sudnjem danu istina u potpunosti otkrije i objelodani, takva osoba će shvatiti da život nije bio igra, i past će u žestoko kajanje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zulum koji čovjek učini na dunjaluku, na Sudnjem danu će se pretvoriti tminu nad tmninama.” (Buhari, “Mezalim”, 2/864) Oni koji na dunjaluku ne budu poštovali naredbe Gospodara, na Ahiretu će ostati lišeni blagodati koje će postići vjernici, što će im izazvati bol i kajanje. I dok vjernici budu napredovali zbog nura svog imana, oni će ostati u tminama.
Propast zalima će biti u tome što će mu se djela mjeriti, potom će se vratiti hakovi onima kojima i pripadaju, te će na kraju biti bačen u vječitu patnju i kaznu. U tome slučaju, smisao tmine nad tminama, koja se spominje u hadisu, podrazumijeva da će osoba prije svega ostali lišena božanske milosti i pomoći, a zatim će na Ahiretu doživjeti propast, koja se ogleda u tome da će doživjeti vječnu patnju i kaznu. Na taj način će doživjeti tminu nad tminama. Kako su samo bolne i pogubne posljedice koje čovjeku donese samo jedan zulum koji počini na dunjaluku! Ima li gore nesreće i katastrofe od toga? Čovjek je primoran da se bori kako bi preživio, te da štiti i čuva svoj život, vjeru i čast.
Potrebe, kao što su potreba za hranom, pićem, odjećom, stanom, sigurnošću, pokazuju zapravo koliko je čovjek kao biće ovisan. Kako bi podmirio te svoje potrebe, on je primoran da ostvaruje kontakte sa drugima. Ukoliko zanemaruje božanske propise, neminovno će se desiti da će u tim odnosima pogaziti nečije hakove, prava, pa tako počiniti zulum. Ili će on činiti zulum, ili će se njemu zulum činiti, ili će pak i on činiti zulum, a i njemu će se zulum činiti. Zbog toga, čovjek nije ostavljen samim. Kako bi se držali Pravog puta, popravljali svoje nefsove, čuvali svoju vjeru, čast, život i imetak; kako bi se sačuvali činjenja zuluma i toga da se njima čini zulum; kako bi u svakoj situaciji bili svjesni da su u neprestanoj potrebi za Uzvišenim Gospodarom; kako bi s imanom, dobrim djelima i lijepim ahlakom mogli izaći pred Gospodara, i kako bi mogli postići milost i šefa’at, ljudima su slati poslanici, a.s.
Hadis-i šerif, nažalost, oslikava naše bezizlazno stanje u kojem se, kao muslimani, već vjekovima nalazimo. Ukazuje na sebebe, zbog kojih se ne možemo spasiti siromaštva, bijede, ratova, gladi, prisilnog raseljavanja, te osjećaja poniženosti i inferiornosti, unatoč mogućnostima koje kao ummet posjedujemo. Moguće je da taj pad ima mnoge političke, ekonomske, vojne, interne i eksterne razloge. No, primarni razlog leži u udaljavanju od principa koji obrazuju vjernički identitet, te nastojanju zadobijanja ugleda i moći u prolaznim dunjalučkim stvarima, a ne u blizini Uzvišenog Gospodara. Povrh toga, radi se na tome da se naša sveta vjera, koja je izvor našeg dostojanstva, ponosa i časti, učini dvosmislenom, tako da da je svako može tumačiti prema svome mišljenju, i praktikovati prema vlastitom nahođenju. Hazreti Omer, r.a., je rekao: “Bili smo ponižen narod, pa nas je Uzvišeni Allah putem islama uzdigao na najčasniji položaj. Kada se udaljimo od islama, past ćemo u poniženje.” (Muniziri, Et-Tergib ve ‘t-terhib, 6/34) A Uzvišeni Allah nas opominje riječima: “Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (Nisa’, 139)
