Neispravna pitanja, nepotrebna rasprava

Naravno da svaki musliman treba da poznaje svoju vjeru i svoje odgovornosti i obaveze, koje mu vjera nameće. Sasvim je prirodno i neophodno da musliman traga za putem i načinom otklanjanja sumnji i kolebanja, koje mu padnu na um, te da postavlja pitanja učenima, u vezi s tim. No, prema onome što se navodi u hadisu, postoji jedna grupa pitanja, za koja je muslimanu naređeno da ih izbjegava. Danas, međutim, svjedočimo raširenome “suhom racionalizmu”, koji je uzrokovao da se na svakom polju otvore i potrebne i nepotrebne rasprave, a koje određene grupacije tobože osuđuju. Vjera (din) je fenomen, koji se prije svega temelji na imanu i koji mijenja i transformiše nutrinu i vanjštinu čovjeka. Glavni princip kojim se vjernici rukovode jeste izražen u kur’anskom ajetu: “Čujemo i pokoravamo se.” (Bekara, 285; Nur, 51)

Sve dok osoba koja vjeruje, u svom životu bude postupala prema onome što čuje, njen Gospodar će je podučavati onome što ne zna i čuvat će je i spašavati pitanja koja joj šejtan došaptava, kao i sumnji koje se budu javljale u srcu. Posebno će oni koji primjenjuju tesavvufski odgoj kušati slast imana, te će zadobijati stanja mušahede i jekina (osvjedočenje i čvrst, nepokolebljiv iman), i na taj način će postići spokoj i mir, te biti lišeni potrebe da postavljaju pitanja i traže odgovore na njih. Takvo stanje se zadobija življenjem određenim načinom života.

Na kraju da sumiramo neka pitanja i teme koje bi trebalo izbjegavati, a koje su danas ušle u modu, da se o njima, glede vjere, neprestano i neograničeno raspravlja i trabunja:

• Rasprave, kojima je cilj kritikovanje vjerskih osnova, a koje se zanivaju na tvrdnjama i idejama da one nisu kompatibilne razumu, nauci i današnjem životnom standardu.
• Kritikovanje ili gajenje neprijateljstva prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim ashabima, radijallahu anhum, te dobrim i pobožnim robovima, koji se smatraju dobrima radi njihovog uzoritog vjerskog života.
• Postavljanje pitanja i otvaranje rasprava glede tema koje nisu detaljno razložene u Kur’anu Časnome i vjerovjesničkome Sunnetu.
• Postavljanje pitanja o tome u kojem će se trenutku zbiti Sudnji dan, te zalaženje u teme gajba, koje poznaje samo Uzvišeni Allah, a kao što su pitanja u vezi sa ruhom, Aršom, svijetom melekuta i berzeha. U istu skupinu pitanja spadaju i pitanja glede nečijeg konca, da li će završiti u džennetu ili džehennemu, zatim, suštine meleka i tome slično.
• Raspravljanje u vezi s tim da li se Mehdi, alejhisselam, već pojavio, ili rasprave glede vremena kada će se pojaviti.
• Raspravljanje po pitanju ispravnosti nekih džemata i skupina, koje očito ne krše neki od propisa islama, i koje očigledno ne oponiraju nekoj naredbi ili zabrani.
• Osuđivanje islama radi pogrešnih postupaka nekih muslimana, kao i osuđivanje nekih muslimanskih džemata u potpunosti, zbog nekih pojedinaca koji pripadaju tim džematima.
• Otvaranje polemike glede nekih islamskih disciplina koje su zasnovane na jako delikatnim osnovama i dokazima, te propitivanje nekih vjerskih pitanja, tako što će se ona posmatrati samo sa stanovišta pukog racia.
• Raspravljanje o vjeri na osnovu nekih stavova pojedinaca koji otvaraju neka pitanja o kojima su se učenjaci prije raspravljali i koja su zatvorili za daljnje rasprave.
• Raspravljanje o tome da li je ona osoba koja za sebe kaže da je musliman, uistinu mu’min, ili je kjafir, i zanemarivanje pravila koje kaže da se niko od pripadnika kible ne smije protekfiriti.
• Očevidno ili skriveno omalovažavanje vjerskih tema, poigravanje s tim temama na nekim skupovima, te ismijavanje ili ponižavanje onih osoba koje gaje jake osjećaje prema vjeri.
• Postavljanje pitanja u vezi s vjerom, i onda kada se ne radi o osobama koje gaje jake osjećaje prema vjeri, s ciljem unošenja zabune.
• Propitivanje nekih slučajeva za koje ne postoji realna mogućnost da se ostvare i praktično su neprimjenjivi, ili postavljanje pitanja u vezi sa nekim potencijalnim slučajevima, koji se još nisu dogodili.

Navedenu listu je zasigurno moguće još nadopuniti. U kratkim crtama, svaka rasprava i svako pitanje, koji unose nemir u vjerničko srce, su bespotrebni i suvišni. Takvo što osobi neće donijeti nikakve koristi, niti na dunjaluku, a niti na ahiretu. Imam Taberi, rahmetullahi alejh, je prenio da su ljudi našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljali razna čudnovata pitanja. Neko ga je pitao o odbjegloj devi, neko ga je pitao o tome ko mu je otac kojeg nije nikada vidio. Mnoga od tih pitanja su postavljana Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ga se testiralo, ili iz zabave i podsmijeha. Naposlijetku je objavljen ajet koji je zabranio postavljanje takvih pitanja. (Ma’ide, 101) Vjera je način, stil života. Objavljenja je kako bi se prema njoj živjelo, a nikako da bi se o njoj raspredalo, raspravljalo i da bi bila predmetom istraživanja i propitivanja. Zbog toga, onaj ko postavlja suvišna pitanja neće imati nikakve koristi od toga, a isto tako, neće imati koristi niti od odgovora koje na njih dobije. Svaka riječ, svako pitanje i svaki odgovor trebaju biti smisleni i imati određeni cilj.

Trebaju da ljudima budu od koristi bilo po pitanju dunjaluka, ili po pitanju vjere. Razumna osoba neće napustiti neke svoje dužnosti, čijim je izvršenjem obavezana, i uzeti se baviti nekim pitanjima, koja prevazilaze te dužnosti i obaveze. Korisno je osvrnuti se i na rasprave učenjaka i izuzeti ih, te podsjetiti na potrebu za njima. Učenjaci se oslanjaju na vjerodostojne dokaze iz vjere, te tako izvode fikhska pravila, analogna rješenja glede slučajeva koji se mogu potencijalno dogoditi, te ulaze u polje idžtihada, kako bi se vjera mogla praktikovati kako je to i nužno. Isto tako se smatra i milošću razilaženje učenjaka, glede mišljenja u vezi onih pitanja o kojima se ne pronalaze kategroični propisi, a na koja je potrebno dati odgovor, s aspekta vjere. Hadis-i šerif, koji je naveden na početku teksta, jeste jedno upozorenje onima koji ne slijede Sunnet.

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smjernice na polju vjere se trebaju slijediti u apsolutnom smislu. Musliman treba da propituje stav svog nefsa naspram vjerskih naredbi i zabrana, a ne da propituje same naredbe i zabrane. Oni koji imaju negativan stav naspram vjerovjesničkoga Sunneta i koji mu oponiraju, koji rade na cijepanju ummeta putem uvođenja smutnji, fitni i naglašavanja razilaženja, čine ono što su prošli narodi radili sa svojim poslanicima i vjerovjesnicima. Mi se Uzvišenom Gospodaru utječemo od toga da završimo loše, kao što su oni završili.

Časopis Semerkand