Napuštanje suvišnog i bespotrebnog
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od ljepote islama – teslimijeta neke osobe je da napusti sve ono što je se ne tiče.” (Tirmizi, “Zuhd”, 4/558; Kelabazi, “Bahru ‘l-fevaid”, 1/272)
Imam Kelabazi, rah., je riječ islam u hadisu protumačio kao teslimijet – pokornost, a zatim je kazao jako bitne stvari o onome što se čovjeka ne bi trebalo ticati i čime se ne bi trebao zanimati: Islam – pojam koji se spominje u hadisu, dolazi u značenju teslimijeta. Upućuje na onu osobu koja se putem prihvatanja imana, te svojim halom – cjelokupnim stanjem i svim svojim djelima pokorila Uzvišenom Allahu, tj. postala Mu teslim. Atribut ljepota jeste kvalitativ kojim se određuje narav teslimijeta i islama osobe. U ovom kontekstu se radi o sljedećem: Jedna od karakteristika koje upućuju na ljepotu teslimijeta – predanosti Uzvišenom Allahu neke osobe jeste njeno napuštanje svega nepotrebnog, suvišnog i što je se ne bi trebalo ticati. Islam, u svom najširem značenju, upućuje na usvajanje sistema vjerovanja i svih naredbi i zabrana, koje je uspostavio Uzvišeni Allah. Musliman je ona osoba koja bespogovorno i bezuslovno biva predana, teslim svim propisima, naredbama i zabranama islama. Biti lijepog islama znači biti lijepog teslimijeta. Vrhunac imana i zrelost vjerskoga života predstavljaju stepen “ihsana”, a što podrazumijeva da osoba živi svjesna da se svakoga trena nalazi pred svojim Gospodarom. Postizanje tog stepena iziskuje da osoba postigne dobrotu – lutf, milost i ihsan Uzvišenog Allaha, te da posjeduje neke druge osobenosti. Što se tiče sintagme “ono što se osobe ne tiče”, ona obuhvata sve ono što uistinu i ne treba da obuzima pažnju osobe, sve ono što je bespotrebno i što ne vodi dobru niti na dunjaluku, a niti na Ahiretu, bilo da se radi o riječima, ili postupcima. Da bi osoba zaimala i posjedovala lijep teslimijet, uslov je, šart, da napusti sve vrste takvih postupaka. To se ostvaruje na dva načina:
Napuštanje svega onoga što osobu ne bi trebalo doticati, a tiče se tuđih prava, hakova
Kao prvo, potrebno je ostaviti sve ono bespotrebno i čime se osoba ne bi trebala zanimati, a kako ne bi povrijedila nečije pravo, ili hak. Pod tim se, dakle, misli na nebavljenje specifičnim stanjima, halovima i postupcima drugih osoba, te na nezanimanje njihovim djelima i nezalaženje u njih. Sve ljude, robove Uzvišenog Allaha, treba, sa svim njihovim halovima i djelima, prepustiti Onome Kome sve i pripada, Allahu Svevišnjem. Nečije zanimanje za nešto što ljudi čine, bez postojanja ikakve potrebe, istraživanje njihovih mahana i nedostataka, miješanje u njihove poslove, te bavljenje njihovim djelima ili kritikovanje istih, predstavlja grijeh po vjeri i bavljenje onim što se osobe ne treba ticati. Oni koji su odgovorni da prate ponašanja drugih trebaju da se kreću u okviru onoga što je Šerijatom dozvoljeno, da ne prelaze granice, da ne ocjenjuju drugima njihove nijete i namjere, te da ne ulaze u pitanje njihove iskrenosti, nego da ocjenjuju i vrednuju ono što oni javno čine; da budu milostivi i saosjećajni prema njima i da ne šire i javno ne obznanjuju ono što čine. Ne treba zaboraviti da su svi ljudi pod zaštitom Uzvišenog Allaha. On će ih pitati i račun im svoditi za sve ono što su činili. Uzvišeni Gospodar je jedini Koji može propitivati i vrednovati ljudska djela, namjere i iskrenost.
Zbog toga je najbolje i najispravnije da se namjere i nijeti drugih ljudi, pitanje njihove iskrenosti, prepuste Uzvišenom Allahu. Iskazivanje predanosti i pokornosti, tj. teslimijeta Uzvišenom Allahu na polju neulaženja u prava, hakove, drugih predstavlja pomenuto. Suprotno postupanje predstavlja bavljenje onim što se osobe ne treba ticati, prezreno djelo i grijeh. Osoba koja se ne zanima postupcima i stanjima drugih, tj. ne bavi se onim što je se ne treba ticati, takvim postupanjem će postati musliman kakvim ga opisuje hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Musliman je onaj od čijih ruku i jezika su sigurni ostali muslimani.” Bavljenje onim što nas se ne treba ticati jeste jedna vrsta bolesti. U slučaju da se osoba ne bude bavila sobom, a bude se zanimala drugim ljudima i onim što oni čine, onda će se, kao posljedica toga, u njoj javiti negativni osjećaji i porivi oholosti, samoljublja, zavisti. Ona osoba koja se zanima drugima i njihovim djelima, ocjenjuje ih i vrednuje prema samoj sebi, a što je prelaženje granice i gaženje tuđeg haka, prava.
Takvo postupanje narušava međuljudske odnose i pospješuje javljanje neprijateljstva. Čovjek ne treba da se bavi drugima, nego se treba zanimati svojim stanjem, te pitanjem kako on stoji kod Gospodara. Treba razmišljati o svom nijetu i iskrenosti, te račun svoditi sam sa sobom. Bavljenje onim što nas se ne tiče je istovremeno zulum, nepravda. Zulum u jednom generalnom smislu znači nestavljanje stvari na mjesto na koje ih treba staviti. S tog stanovišta, bavljenje onim što nas se ne tiče predstavlja zulum, ili nepravedno korištenje darova i blagodati Uzvišenog Allaha, kao što su razum, jezik, vrijeme, te korištenje istih u svrhu za koju nisu namijenjeni. U tome smislu zulum je i bavljenje svim onim što samoj osobi ne donosi nikakvo dobro, ali ni drugima. Na taj način, osoba zalazi u hak drugih ljudi, ali zakida i samu sebe i svoj vlastiti hak. Svaki čovjek je djelo Uzvišenog Allaha i biće dostojno poštovanja. On je vrijedan zbog Onoga Koji ga je stvorio. Niko ne može biti predmetom procjenjivanja njegove sudbine, iskrenosti i halova, niti bilo kakvih klasifikacija na osnovu toga.
Uzvišeni Allah poručuje: “Najugledniji kod Allaha je onaj ko Ga se najviše boji.” (Hudžurat, 13) Prema naučavanju islama čovjek, te njegov život, imetak, vjera, razum i čast su neprikosnoveni i zaštićeni. Musliman se opisuje kao osoba od čijih djela i riječi su sigurni ostali. Ali, u slučaju da se bude radilo o prekoračivanju nekog prava, onda se treba obratiti onima koji su za to zaduženi. A ahiretski obračun je samo pred Allahom, dž.š. Muslimani su po pitanju međusobnog potpomaganja kao organi jednoga tijela. Natječu se u dobru i nadopunjavaju nedostatke jedni drugih. Oni su društvo u kojem članovi ne istražuju mahane i nedostatke jedni drugima, nego se trude da ignorišu to i da prikrivaju. Pomažu se po pitanju nekih stvari koje se tiču kako pojedinca, tako i zajednice, a kao što su naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Kada je u pitanju činjenje nečega nedozvoljenog javno i očito, a ne tajno i skriveno, onda međusobno upozoravanje, opominjanje i skretanje pažnje ne predstavlja bavljenje onim što se osobe ne treba ticati. Ali, prilikom toga bi trebalo paziti da se bude umjereno, milostivo i saosjećajno. Izričiti cilj treba da da bude popravak.
Napuštanje svega onoga što osobu ne bi trebalo doticati, a tiče se Allahovih prava, hakova
Druga pojedinost glede napuštanja onoga što nas se ne treba ticati jeste da to trebamo napustiti zbog poštovanja i uvažavanja prava, haka Uzvišenog Allaha. Osoba koja posjeduje potpuni teslimijet prema Uzvišenom Allahu zna svoju granicu i svoj domet i drži se daleko od svih ispraznih i bespotrebnih misli i postupaka koji narušavaju robovanje Njemu. Takav teslimijet se naziva “ihsanom”, a što podrazumijeva djelovanje i ponašanje uz svijest da se svakog trenutka nalazimo u prisustvu Uzvišenog Gospodara i potčinjenost Njegovoj volji i htijenju. Svaki čovjek je rob i ta činjenica iziskuje da svaki čovjek bude pokoran, teslim. Svaki postupak, manir i hal koji otežavaju ili narušavaju teslimijet spadaju u ono što nas se ne treba ticati. Uzvišeni Allah kaže: “Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur’anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.” (Tevbe, 111) Uviđa se da Uzvišenom Allahu pripadaju životi i imeci ljudi, za koje nam zauzvrat daje Džennet.
Mudrost koja se krije u tome što Uzvišeni Allah, iako je On Taj Koji nam je podario živote i imetke, pripisuje ih nama i kaže da ih mi posjedujemo, te iste spominje u kontekstu kupoprodaje, je Njegova želja da nam ukaže na to koliku nam je vrijednost podario, i istovremeno je činjenica koja nas pobuđuje na odgovornost i ohrabruje na postizanje višeg stepena, mekama. Stoga, ono što čovjek treba uraditi jeste da se prepusti, bude teslim Gospodaru svjetova. Pravila kupoprodaje iziskuju da se prodana stvar dostavi kupcu. Ako se prodavac bude poigravao i bude nastojao da prodanu stvar ne dostavi kupcu, onda će kupac imati pravo da tu kupljenu stvar silom preuzme. Najbolje je da prodavac draga srca i čim se sklopi kupoprodajni ugovor ispostavi prodanu stvar na vrijeme i u potpunosti. Još kad bi znao da je za prodano mnogostruko više dobio… Ljepota islama, ili teslimijeta ogleda se u nepokolebljivoj, momentalnoj i dragovoljnoj pokornosti i predanosti cijelim bićem Uzvišenom Gospodaru, na način, na koji je Ibrahim, a.s., bio predan. O tome se u Kur’anu Časnome veli: “Kada mu je Gospodar njegov rekao: ‘Budi poslušan!’ – on je odgovorio: ‘Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!’ I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: ‘Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!’” (Bekara, 131-132)
Islam i teslimijet
Jedno od značenje istinskog teslimijeta jeste i bezuslovna predanost naredbama Uzvišenog Allaha, bez ikakvih opiranja, traženja izlika i pritužbi, te prihvatanje draga srca svega onoga što bude sudbinom određeno. Kakav god konac bio odredbi sudbine, treba vjerovati da je sve to, dobro i zlo, od Njega došlo, prihvatiti to sa zadovoljstvom i biti teslim, bez ikakva žaljenja i oponiranja. Bilo kakav postupak, koji izlazi izvan okvira navedenog predstavlja zalaženje u ono što nas se ne treba ticati. Olahko uzimanje naredbi Uzvišenog Allaha, njihovo procjenjivanje vlastitim razumom, prigovaranje na odredbe kadera i neprihvatanje istih sa zadovoljstvom, predstavlja prelaženje dozvoljenih granica, koje je Uzvišeni Gospodar naredio da se čuvaju. Takvo postupanje, dakle, čovjeka vodi u grijeh i kufr! Pomenutu činjenicu je moguće objasniti na sljedeći način, putem primjera kupoprodaje, koji smo već navodili. Naime, kupac može da na željeni način postupa sa kupljenom stvari, čiji je vlasnik postao. Može je polomiti, ako bude htio, izmijeniti, prodati, pokloniti… Prodavac nema prava da se u to miješa. Oponiranje je nešto što ga se ne tiče. Postavljanje pitanja kupcu: “Zašto si tako uradio s tom stvari?”, te prigovaranje: “Da si to upotrijebio na taj način…”, predstavljaju nepotrebne i suvišne stvari. Štaviše, to može dovesti do neželjenih posljedica po prodavca. Šta može u svome životu očekivati musliman koji ne bude posjedovao teslimijet, sabur, šukr, spokoj, i koji ne bude robovao Uzvišenom Allahu? Musliman se pokorava naredbama Uzvišenog Gospodara, robuje Mu i ibadeti, biva zadovoljan kadaom i kaderom te se nastoji strpjeti u trenu cima teškoća i iskušenja. Pokorava se i pokazuje teslimijet pred moći Uzvišenog Allaha, Koji gospodari nebesima, Zemljom i cjelokupnim kosmosom.
Putem svoje robovske svijesti zna da je sve ono što se u životu događa, sve ono što je lijepo i ono što nije, sve što tugu i radost donosi, potčinjeno Njegovoj volji i ne izlazi iz okvira Njegove vlasti i odredbe. Abdullah b. Mes’ud, r.a., je rekao: “Allahom se zaklinjem da nema nikakve razlike glede toga da li postao bogat ili siromašan! I jedno i drugo su za mene beznačajni.” Ljepota islama se, dakle, ogleda u potpunom teslimijetu, koji podrazumijeva prihvatanje odredbi Uzvišenog Allaha bez ikakva oponiranja, te prepuštanju Njemu svoga života i svih poslova i djela.
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednu osobu posavjetovao sljedećim riječima: “Kada legneš, prouči sljedeću dovu: ‘Allahu moj, Tebi predajem svoj život i dvoju dušu. Okrećem se Tebi licem svojim, a leđa svoja Tobom štitim. Tebi prepuštam sve svoje poslove, jer nema nikog ko bi me zaštitio i pomoć pružio, osim Tebe jedinog. Vjerujem u Kur’an koji si objavio i u Poslanika kojeg si poslao.’ Ako umreš, a prije toga budeš proučio te riječi, umrijet ćeš kao musliman. A ako to veče ne umreš i probudiš se sljedećeg dana, onda ćeš se probuditi u dobru.” (Tirmizi, Da’vat, 5/467; Hakim, El-Mustedrek, 1/709)
Pomenuta dova je baš poput svojevrsne tevbe koja se obavlja svakoga dana razmišljajući o smrti, i svojevrsni samoobračun ili muhaseba. To je povratak suštini. Imam Kelabazi, rah., je citirani hadis tumačio tako što se doticao pojedinačnih tema o kojima govori. U vezi dionice u kojoj stoji: ‘Allahu moj, Tebi predajem svoj život i dvoju dušu.’, on veli: “Kao što prodavac predaje kupcu kupljenu robu, tako i ja Tebi predajem svoj život i svoju dušu.” U komentaru druge, u kojoj stoji: ‘Okrećem se Tebi licem svojim…’, kaže: “Samo se Tebi usmjeravam, a svoje lice okrećem od svega ostalog samo prema Tebi.” U vezi dijela u kojem stoji: ‘…. a leđa svoja Tobom štitim.”, kaže: “Samo se na Tebe oslanjam i jedino si Ti moj oslonac.” ‘Tebi prepuštam sve svoje poslove…’, je protumačio na sljedeći način: “Oslanjam se na Tebe u svim onim poslovima koji su daleko od nefsanskih užitaka i želja, a putem kojih se očekuje milost Tvoja. Samo se na Tebe oslanjam i samo se Tebi predajem iz stida i ustručavanja pred Tobom, a nikako zbog toga što ti poslovi teško padaju mome nefsu, ili kako bih izbjegao bol i teškoće.” Biti teslim Uzvišenom Allahu u potpunosti podrazumijeva odbacivanje ustranu svih nefsanskih želja i prohtijeva.
Baviti se nefsanskim prohtjevima nakon teslimijeta i tevekkula znači baviti se onim što nas se ne treba ticati, te predstavlja bespotrebno zamaranje. Istinski teslimijet podrazumijeva potpuno oslanjanje na Uzvišenog Allaha i prepuštanje svih poslova Njemu, te prihvatanje svih posljedica i rezultata, bez obzira kakvi oni bili. To je put spašavanja od svih fobija i strahova, osim strahopoštovanja prema Uzvišenom Allahu. Vjernik u svome srcu može gajiti nadu i osjećati strah samo spram Allaha, dž.š. On osjeća strah od onoga što može izazvati kršenje Njegovih naredbi, te želju i nadu da Njega učini zadovoljnim. Osoba koja iskazuje teslimijet na opisani način, pažnju obraća samo na svoga Gospodara i živi na način da je svjesna da se neprestano nalazi u prisustvu Uzvišenog Gospodara. Živi tako, kao da samo Njega vidi na mjestu gdje se nalazi. Osjeća se kao da nema nikog drugog, osim Njega. Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome veli: “Na Dan kad će se oni pojaviti, kada Allahu neće o njima ništa skriveno biti. ‘Ko će mati vlast toga dana? Allah, Jedini i Svemoćni!’” (Mu’min, 16)
Svi se dani svode na samo jedan dan. Allah, dž.š., je Taj Koji ih je stvorio i Koji ih mijenja. On je njihov jedini Gospodar. On je i Gospodar Sudnjeg dana. On Uzvišeni sa onim što je stvorio postupa onako kako On to želi. Upravlja Svojim robovima kako Sam želi. Budući da je On jedini Koji posjeduje apsolutnu vlast, sljedstveno tome, On i postupa kako želi. On je Stvoritelj i darovatelj života i svega onoga što je za život potrebno. Sve osim Njega je prolazno. Ljudi, društva i zajednice, sve i svako će jednoga dana nestati. Zbog toga bismo morali pohrliti Onome Koji je Vječan i samo od Njega pomoć tražiti. Od Njega se ne može pobjeći nikome, niti postoji ijedno drugo utočište, osim Njega. “Zato požurite Allahu, ja sam vam od Njega da vas javno upozorim.” (Zarijat, 50) “To je Allah, Gospodar vaš, i neka je uzvišen Allah, Gospodar svjetova!” (Mu’min, 64)
