Namazom mi’radž, zekatom čišćenje
“Namaz obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji namaz obavljaju (ruku čine) i vi obavljajte.” (Bekara, 43)
Povod navedenog ajeta bili su jevreji. Jevreji su, naime, klanjali namaz, ali nisu činili ruku i nisu klanjali u džematu. Obzirom da nisu vjerovali u Allaha, dž.š., njihov namaz nije bio zarad Njega Uzvišenog. Spomenutim ajetom Gospodar svjetova im naređuje da vjeruju, da prihvate islam, te da klanjaju kao muslimani, obavljajući ruku i klanjajući u džematu. Uzvišeni Gospodar je potom spomenuo zekat. To je još jedna od obaveza prema kojoj su jevreji bili nemarni. Allah, dž.š., im je naredio da nakon imana i namaza, daju zekat, te ih je upozorio da u suprotnom njihovi ibadeti neće imati nikakve vrijednosti. Jedna od karakteristika Časnog Kur’ana jeste i to da kada se obraća određenim skupinama, obraća se zapravo svim ljudima. Kada neki vladar upozorava ljude koji se nalaze oko njega, to upozorenje se odnosi na sve. Na isti način treba razumjeti i ajet o kojem govorimo, ali i sve druge ajete. Povod može biti pojedinačni slučaj, ali značenje je gotovo uvijek generalno.
Prvo namaz
Prema hanefijskom mezhebu, ibadeti poput namaza i posta nisu naređeni nevjernicima. Za neizvršavanje tih obaveza, u šerijatskom zakonu oni ne podliježu kazni. Njihova prva obaveza je da vjeruju i prihvate islam. Najprije se, dakle, pozivaju vjeri. Ukoliko odgovore pozitivno, prvo što se odnosi na njih jeste zapovijed “klanjajte namaz ispravno”. Svi obavezni ibadeti (farzovi) približavaju roba Gospodaru, a namaz ga približava najviše. Namaz je drugi islamski šart i ibadet u kojem su obuhvaćeni svi drugi ibadeti. U noći mi’radža Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio počašćen susretom sa Gospodarom, a nakon što se vratio na Zemlju, omogućeno mu je da namazom, u skladu sa zakonima ovoga svijeta, uzme udio u toj blagodati. U vezi s tim, od njega, s.a.v.s., se prenosi da je rekao: “Namaz je mi’radž vjernika.” (Munavi, Fejdu ‘l-kadir, 1/497; Sujuti, Šerhu Sunen-i Ibn Madže, 1/313) “Trenutak u kojem je rob najbliži Gospodaru, jeste trenutak kada je na sedždi (u namazu).” (Muslim, Salat, 42. br. 482; Ebu Davud, br. 875; Tirmizi, br. 3579) Govoreći o vrijednostima namaza, Imam Rabbani, k.s., navodi jedan hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., i kaže: “Prema mišljenju ovog siromaha, sljedeći hadis govori o namazu: ‘Postoji trenutak kada sam toliko blizu Uzvišenom Allahu, da tu blizinu ne mogu dostići ni meleki mukarrebuni (Allahu bliski meleki), niti ijedan poslanik…’” (Munavi, Fejdu ‘l-kadir, 4/6)
Namaz pokriva loša djela i odvraća čovjeka od svega što je ružno. To je ibadet u kojem se naš Poslanik, s.a.v.s., odmarao. Želju za namazom izražavao je sljedećim riječima: “O Bilale! Prouči ezan (pozovi nas na namaz) da se odmorimo.” (Ebu Davud, br. 4985; Ahmed, el-Musned, 5/364) Namaz je odlika kojom se islam razlikuje od nevjerstva. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Između robovanja i nevjerstva je napuštanje namaza.” (Muslim, Iman, 134. br. 82; Tirmizi, br. 2618- 2621) Imam Rabbani u djelu “Mektubat” kazuje: “Uistinu je Ahiret mjesto gdje će svako dobiti naknadu za svoja djela, a dunjaluk je mjesto rada. Stoga, treba uložiti veliki trud na polju činjenja dobrih djela. Najuzvišenije djelo i najvrjedniji ibadet, stub vjere i mi’radž vjernika, je namaz. Stoga namazu treba posvetiti veliku pažnju. Farzove, vadžibe, sunnete i edebe treba izvršavati potpuno i ispravno. Nakon što upotpunimo navedeno, potrebno je obratiti pažnju na ta’dil-i erkan te srčanu prisutnost u namazu. Jer, većina ljudi zbog nemarnog odnosa prema ta’dil-i erkanu i zanemarivanja srčane prisutnosti u namazu, obezvrjeđuje svoje namaze. Velike nagrade su obećane onima koji namazu poklanjaju potrebnu pažnju, a oštra upozorenja su upućena svima onima koji su nemarni prema namazu. Jer, namaz je mjerilo naše vjere i udjela u mi’radžu.”
Obavljati namaz potpuno ispravno
Imam Rabbani, k.s., u pismu upućenom Muhammedu Bedahšiju, govori o sljedećim uslovima namaza: “U pismu ste spomenuli da zajedno sa prijateljima koji su pristupili tarikatu, obavljate sve preuzete obaveze i da u džematu od oko 60 osoba klanjate pet dnevnih namaza. Hvala Uzvišenom Allahu na toj blagodati. Velika je blagodat da čovjek svoju nutrinu ukrasi zikrullahom, a vanjštinu Šerijatom! Obzirom da se današnji ljudi prema namazu najčešće odnose nemarno, želio bih napisati nekoliko stvari vezano za tu temu. Prije svega, obratimo pažnju na hadis u kojem se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Najgori kradljivac je onaj ko krade od namaza.’, nakon čega su ga plemeniti ashabi, r.anhum, upitali: ‘O Allahov Poslaniče, kako je moguće da neko krade od namaza?’, pa je on, s.a.v.s., odgovorio: ‘Tako što ne upotpunjava ruku i sedžde.’ (Ahmed, El-Musned, 3/56; Darimi, Es-Sunen, 1/135) Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prolazio pored čovjeka koji je klanjao namaz. Primijetio je da čovjek ne upotpunjava namaske ruknove (sastavni dijelovi namaza), ne ispravlja se potpuno nakon ruku’a i sedžde. Kada je završio, upozorio ga je riječima: ‘Ako bi umro u tom stanju (klanjajući namaz na takav način), na Sudnjem danu te ne bi smatrali pripadnikom moga ummeta.’ (Ebu Ja’la, El-Musned, br. 7148; Taberani, El-Kebir, 4/115)
Stoga, namazu moramo posvetiti potrebnu pažnju. Trebamo klanjati polako i smireno. Na kijamu trebamo stajati na način da svaki naš organ bude potpuno smiren. Na ruku’u i na sedždi, tespih trebamo izgovoriti barem tri puta. Kada se vraćamo sa ruku’a, tijelo trebamo potpuno ispraviti. Kada idemo na sedždu, prvo trebamo spuštati organe koji su najbliži tlu. Prilikom podizanja sa sedžde, najprije trebamo podizati gornje dijelove tijela. Između dvije sedžde, leđa trebamo ispraviti potpuno. Dok stojimo na kijamu trebamo gledati u mjesto sedžde, kada smo na ruku’u u vrhove prstiju, na sedždi u vrh nosa, a na sjedenju u ruke. Ukoliko pogled bude smiren na spomenutim mjestima, i ne budemo gledali desno-lijevo, moći ćemo ostvariti unutrašnji mir i skrušenost. Kada ispunimo sve to, onda trebamo pomoći i drugima da upotpune svoj namaz.
Na lijep i blag način ih trebamo upozoriti na važnost ta’dil-i erkana, kako ne bi ostali lišeni dobra koje donosi. Onaj ko istrajno bude klanjao namaz na opisani način, bit će sačuvan od ružnih i odvratnih djela. Tu istinu nam Uzvišeni Allah obznanjuje u 45. ajetu sure ‘Ankebut, u kojem kaže: ‘Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.’ Namaz koji ne odvraća roba od spomenutog je samo forma bez suštine. Međutim, trebamo biti uporni i ne smijemo napuštati formu sve dok ne dođemo do hakikata, tj. suštine. Jer, pravilo glasi: ‘Ukoliko nešto ne možemo ispuniti u potpunosti, nemojmo ga u potpunosti ni napustiti.’ Nadati je se da će Uzvišeni Allah – posjednik beskrajne dobrote, taj formalni namaz primiti kao istinski. Jer, onaj ko, unatoč velikom otporu nefsa, bira da ide putem čišćenja, kod Uzvišenog Allaha ima veliku vrijednost.”
Ključ božanskog hakikata
Spoznaja božanskog hakikata pripada Ahiretu. Uzeti udio u tome na ovom svijetu moguće je samo u namazu koji je mi’radž vjernika. Tim mi’radžom, vjernik kao da se uzdiže sa dunjaluka, odlazi na Ahiret i okorištava se dobrima koja ga tamo čekaju. Ukaz na to krije se u činjenici da se vjernik koji klanja namaz okreće prema Kabi – mjestu manifestacije božanskog hakikata. A Kaba, svojom formom pripada ovome svijetu, a hakikatom pripada Ahiretu. Zbog toga namaz ima tu odliku da formom i suštinom obuhvata i ovaj i onaj svijet. U 43. ajetu sure Bekare, Gospodar svjetova naređuje nam da klanjamo namaz (potpuno ispravno), a zatim nas podstiče na džemat i kaže: “Zajedno sa onima koji ruku čine, i vi ruku činite!” Ruku je jedan od namaskih farzova. Sama riječ “ruku” je arapski naziv za nešto što predstavlja neodvojivi dio cjeline. Shodno tome, ajetom je spomenut dio koji implicira na cjelinu tj. namaz je izražen terminom ruku. Upotrijebljen je termin ruku jer je to dio koji su jevreji izostavljali. U ajetu je najprije naređeno obavljanje namaza, a potom je naređen ruku riječima koje podstiču na obavljanje namaza u džematu “zajedno sa onima koji namaz obavljaju (ruku čine) i vi obavljajte (ruku činite)”. Imam Šafija, rah., je rekao: “Svako ko je u mogućnosti da obavlja namaz u džematu, obavezan je da to čini sve dok nema opravdanu ispriku da izostaje.”
Namaz u džematu
Praktikovanje jednog sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., nemjerljivo je bolje i vrjednije od svih dunjalučkih užitaka. Jer, slijeđenje Sunneta je postupanje kojim je Uzvišeni Allah zadovoljan. Vrijednost nekog djela ovisi o njegovoj usklađenosti sa Šerijatom i Sunnetom Allahova Miljenika, s.a.v.s. Jedan od sunneta koji Allahov Poslanik, s.a.v.s., nikada nije napuštao jeste klanjanje namaza u džematu. To je “sunneti muekked” ili pritvrđeni sunnet. Onoga ko bude istrajan u obavljanju namaza u džematu, uvijek će pratiti Allahov rahmet i bereket. Namaz klanjan u džematu je vrjedniji od samostalno klanjanog namaza za 25 puta. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Namaz klanjan u džematu je 25 puta vrjedniji od namaza klanjanog samostalno, kući ili negdje drugo. Kada neko od vas uzme abdest na lijep način, i krene prema džamiji samo zbog obavljanja namaza, za svaki učinjeni korak Allah, dž.š., ga uzvisi po jednu deredžu (stepen) i izbriše mu po jedan grijeh. Kada uđe u džamiju i čeka vrijeme početka namaza, piše mu se nagrada kao da je u namazu. Sve dok se nalazi na mjestu gdje će klanjati, dok je pod abdestom i nikoga ne uznemirava, meleki za njega čine dovu: ‘Gospodaru, oprosti mu grijehe.’” (Buhari, Salat, 87; Muslim, Mesadžid, 272)
Mihrab ili bojno polje
Zajedno sa spomenutom radosnom viješću, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je kazao i da vjernik u džematu vodi jednu vrstu duhovnog džihada (borba). I namaz i mihrab su jedna vrsta bojnog polja. Riječ “mihrab” i u jezičkom smislu znači “mjesto borbe”. Iako je to termin koji označava mjesto gdje stoji imam prilikom namaza, mihrab je zapravo mjesto klanjanja svakog od nas. Svako se u svom mihrabu bori protiv svoga nefsa i šejtana. U toj borbi, važno je stati u safove kako ne bismo dozvolili šejtanu da uđe između nas i pravi nered. Jer, u borbi protiv nefsa i šejtana, najveće oružje su džemat i zajedništvo. Zbog toga je važno da safovi budu poravnani i zbijeni. U vezi s tim se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Pravilno poredani safovi su uslov da bi namaz bio ispravan.” (Buhari, Ezan, br. 723; Muslim, Salat, 27 br. 433-435)
Čišćenje zekatom
Nakon namaza, Uzvišeni Allah u ajetu spominje zekat. Posredstvom zekata imovina se čisti od svih nečistoća i uvećava, a nefs se čisti od škrtosti. Zekat imetku donosi bereket, a nefs ukrašava svojstvom plemenitosti. Po pitanju jezičkog značenja riječi “zekat”, postoje dva stanovišta. Prema prvom stanovištu, riječ zekat je izvedena iz korijena “zeka”, što znači povećati, umnožiti. Unatoč činjenici da se zekatom daje dio imetka, u preostalom dijelu imovine povećava se bereket i umnožava se ahiretski kapital. U Časnom Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: “(…) Što god vi udijelite (na putu dobra), On će to nadoknaditi (boljim), On najbolje opskrbljuje.” (Saba’, 39)
Prema drugom stanovištu zekat znači čišćenje. Shodno tome, zekat čisti imetak od nečistoće harama, a nefs od škrtosti. Dajući zekat, vjernik iz svog imetka daje siromasima dio koji je za njih Allah, dž.š., odredio, te na taj način ispunjava svoju obavezu prema njima. U časnom ajetu Plemeniti Gospodar kaže: “A u imecima njihovim bio je udio i za onog koji prosi i za onog koji ne prosi.” (Darijat, 19) Uzimajući u obzir oba značenja riječi, možemo reći da zekat čisti nefs od pohlepe prema dunjaluku i od lošeg ahlaka, a srce od svake vrste zla. Ispunjavanje obaveze zekata dokaz je želje za Allahovim, dž.š., zadovoljstvom, a to je najveća i najuzvišenija želja. Želja za onim u čemu nema Allahova zadovoljstva, je propast. Naročito ukoliko se radi o dunjaluku. Jer, svako od nas će morati napustiti dunjaluk, makar nam to i ne bilo po volji. Stoga, prije nego što bude kasno, zekatom naviknimo svoj nefs da se ne vezuje za dunjaluk i ovosvjetska dobra.
Nije teret nego milost
U zekatu su sadržane mnoge mudrosti koje predstavljaju materijalne i duhovne koristi, kako za pojedinca tako i za cijelu zajednicu. Zekat je, kako stoji u Časnom Kur’anu, pravo siromaha. Davanje dijela imetka je izraz zahvalnosti za blagodati darovane od Uzvišenog Allaha. Zekat jača bratske veze i omogućava pomoć onima koji su u potrebi. Smanjuje jaz između bogatih i siromašnih, te jača cijelu zajednicu. Zekat trebamo davati sa nijetom stjecanja Allahova zadovoljstva i bez upućivanja prigovora. Ono što dajemo, treba da bude od čistog i halal imetka, i to od onog što je najbolje. Prema hanefijskom mezhebu, zekat treba davati u tajnosti kako bi se izbjegla opasnost samopokazivanja. Prema šafijskom mezhebu bolje je davati javno, da bi se i drugi podstakli na to djelo. Prilikom davanja zekata prednost ima rodbina kojoj je dozvoljeno dati zekat, a potom ostali bližnji. Osoba može zekat dati lično, ali i posredstvom opunomoćenika ili institucije. O detaljima po pitanju zekata treba se informisati u knjigama fikha. Ukratko, da bi čovjek upotpunio svoj iman, potrebno je da čini dobra djela. Najobuhvatniji od svih ibadeta i djelo koje roba najviše približava Allahu, dž.š., jeste namaz. Najljepši način obavljanja namaza jeste klanjanje skrušeno, smirenog srca i u džematu. Davanje zekata je jedan od islamskih temelja i prvostepena dužnost (farz) svakog muslimana koji ispunjava uslove. To nije ibadet koji je ostavljen čovjeku na slobodnu volju. Međutim, nije ni teret, nego Allahova milost koja vjerniku daje mogućnost da očisti sebe i svoj imetak. Davanje zekata je sredstvo povećanja bereketa. Uzvišeni Allah najbolje zna.
