Murakaba
Riječ „murakaba“, koja se u rječnicima prevodi kao „nadzirati, nešto čuvati i štititi, kontrolisati, odvraćati“, podrazumijeva robovu svijest da je u svakom trenutku pod prismotrom i nadzorom Uzvišenog Gospodara. Stoga kažemo da je murakaba stanje osviještenosti. To je robova spoznaja da ima Gospodara Koji ga u svakom trenutku vidi, poznaje i nadzire. Ta spoznaja ne odražava se samo na robova djela i ono što čini, nego se istovremeno odražava i na ono što mu prolazi kroz misli i srce.
Objašnjavajući murakabu, sufije prvog perioda su navodili ajete: „A Allah na sve motri (sve vidi i nadzire).“ (Ahzab, 52) i „On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj Koji bdije.“ (Kaf, 18)
U navedena dva časna ajeta obznanjuje se da Uzvišeni Allah sve vidi i zna te da pored toga Njegovi meleki uz Njegovu dozvolu štite robove, ali i svjedoče njihovim djelima i zapisuju ono što rade. Ovdje se također robovi podsjećaju na beskrajno znanje i moć Uzvišenog Allaha. Kao što Njegovo znanje nema kraja niti granica, isto tako, ne postoji ništa što bi se moglo suprotstaviti Njegovoj moći.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike, ukazujući na pojam ihsana, kazao: „Robuj Allahu kao da Ga vidiš. Jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe uvijek vidi.“
Ukoliko ihsan zamislimo kao srčanu spoznaju koja čini da osoba robuje Uzvišenom Allahu kao da Ga vidi te je svakim dahom svjesna da je u Njegovom prisustvu, primijetit ćemo da ihsan i murakaba imaju veoma blisko značenje. Ebu Nasr Serradž, kuddise sirruh, murakabu objašnjava kao robovu spoznaju da je Uzvišeni Allah obaviješten o svemu što prolazi kroz njegovo srce, te postupanje u skladu sa tom spoznajom. Na taj način rob čini murakabu spram loših misli koje njegovo srce sprečavaju od zikra Uzvišenog Gospodara.
Ibrahim Adžurri, kuddise sirruh, je sljedećim riječima savjetovao Džunejda Bagdadija, kuddise sirruh: „Sine moj, da svoju pažnju, makar i koliko trun, usmjeriš na Uzvišenog Allaha, za tebe je bolje od svega što sunce obasja.“
Spoznaja Uzvišenog Allaha, ma’rifet, dakle, postizanje ispravnog znanja i spoznaje o Njemu, bolja je i uzvišenija od svega što postoji na dunjaluku. Jer, znanje i spoznaja o bilo čemu što je osuđeno na nestanak, ne mogu se porediti sa znanjem i spoznajom o Uzvišenom Allahu Koji je vječan. Imam Kušejri, kuddise sirruh, kaže da rob neće moći postići stanje murakabe sve dok ne učini muhasebu, odnosno dok ne svede račun sa sobom. Rob, dakle, treba svesti račun sa svojim nefsom zbog njegovog gafleta i grijeha, te popraviti svoje stanje i odlučno koračati putem Uzvišenog Hakka. Na taj način, naučit će da kontroliše svoje zahirske i batinske halove, stanja, te će se truditi da ne zaboravlja Uzvišenog Allaha čak ni prilikom udisaja i izdizaja. Kada bude u takvom stanju, onda će činiti djela u skladu sa Njegovim zadovoljstvom. Eto, to se naziva stanjem murakabe.
Ebu Muhammed Džeriri, kuddise sirruh, kaže da se tesavvuf temelji na dva osnovna principa te da su to šerijat i murakaba: „Jedan od dva temelja tesavvufa je murakaba, a drugi je postojanost u šerijatu. Zahvaljujući murakabi, nefs biva zaštićen, a zahvaljujući postojanosti u šerijatu rob oživljava i unapređuje i svoj zahir i batin.“
Ustrajavajući u murakabi rob se približava svome Gospodaru. Nakon toga traži načine i prilike kako bi sačuvao i povećao tu bliskost, te biva zauzet djelima kojima je On Uzvišeni zadovoljan. Najprostije rečeno, murakaba je stanje samokontrole i preispitivanja sebe. To preispitivanje i kontrola usmjereni su prvenstveno na unutrašnji svijet osobe, odnosno na svijet srca. To je nastojanje da se srce neprestano drži pod kontrolom; nastojanje da se u svakom vremenu i na svakom mjestu postupa u skladu sa edebom, a kako se ne bi zaslužio prijekor Uzvišenog Allaha i kako bi se postigla Njegova ljubav.
To je vjerovatno i razlog što je Mevlana Hamiduddin Šasi, kuddise sirruh, kazao da je suština murakabe „čekanje“, te dodao: „Kraj puta je kraj tog čekanja.“
Zunnun Misri, kuddise sirruh, murakabu objašnjava riječima: „Murakaba je davanje prednosti onome što je Uzvišeni Hakk odabrao. Pridaji vrijednost onome čemu je Uzvišeni i Veličanstveni Allah pridao vrijednost. Ako se preko tebe manifestuje i koliko trun dobra, ne osvrći se na to čak ni krajičkom oka svoga. Ne smatraj to svojim djelom nego dobrotom Uzvišenog Gospodara. Ne pridaji značaj dunjaluku i drugim beznačajnim i ograničenim stvarima. Sustegni svoje ruke od toga, a to sustezanje također ne smatraj svojim djelom!“
Sehl bin Abdullah Tusteri, kuddise sirruh, je riječima: „Murakaba nije strahovanje od gubitka dunjaluka, nego je to strahovanje od gubitka ahireta. Redža (stanje nade) je žensko, a strah je muško. A iman je njihovo dijete.“ naglasio da je svrha murakabe usmjeravanje ka ahiretu. Upravo to je razlog što je i Džunejd Bagdadi, kuddise sirruh, murakabu definisao kao „strah od propuštanja prilike“.
Yusuf bin Esbat, kuddise sirruh, kao znakove stanja murakabe navodi sljedeće:
• davanje prednosti onome čemu je Uzvišeni Hakk dao prednost
• posjedovanje lijepog nijeta
• posjedovanje spoznaje da su i oskudica i blagostanje od Allaha, dželle ša’nuhu
• pronalazak srčanog smiraja i spokoja sa Uzvišenim Allahom
• želja da se bude sa Allahom, dželle ša’nuhu, a ne sa ljudima…
Ko pri sebi ima objedinjene navedene osobine, taj je posjednik stanja istinske murakabe.
Mevlana Sadeddin Kašgari, kuddise sirruh, navodi da je murakabu naučio od mačke, te pripovijeda:
„Jednog dana vidio sam mačku kako stoji ispred rupe i čeka kad će se pojaviti miš. Toliko se usmjerila na plijen da joj je svaka dlaka bila nepomična i u stanju pripravnosti. Dok sam pažljivo posmatrao mačku, iz dubine srca sam začuo glas: ‘O čovječe manjkavoga himmeta! Zar sam Ja, u tvojoj potrazi manje vrijedan od jednog miša? I zar ti, u potrazi za Mnom, ne možeš biti barem poput mačke?’ Eto, od tog trenutka, ja sam u stanju murakabe.“
