Muhammed Behauddin Buhari, k.s. – Šah-i Nakšibend

Zbog toga što je ljubav prema Allahu, dž.š., hafi (tajni) zikrom klesao u srca, ljudi ga nazvaše “Nakšibend”. Taj nadimak je kasnije postao naziv za put Hadžegana. No, nesumnjivo je da je to što je taj duhovni put dobio novo ime istovremeno značilo i to da je Šah-i Nakšibend unio i određene promjene u odnosu na prijašnja pravila puta.

Muhammed Behauddin Buhari, k.s., se rodio u selu Kasr-i Hinduvan, 1318. god. po miladu, u mjesecu muharremu. Bio je to dolazak koji je mnogo prije najavljen i koji se iščekivao. Mubarek unuk Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je počastio svijet svojim dolaskom, sedam stoljeća nakon njegova preseljenja, nije nosio samo ime svoga djeda, već je nosio i njegov miris budućim vremenima.

Abdulkadir Gejlani, k.s., je osjetio taj miris. Skoro stoljeće i po prije njegovog rođenja, obznanjena je radosna vijest o tome da će se na području Buhare pojaviti evlija muhammedanskog mešreba. Kasnije bi Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s., koji je često posjećivao Kasr-i Hinduvan, kad god bi tuda prolazio, govorio: “Kasr-i Hinduvan će uskoro postati Kasr-i Arifan. Jer, ovdje osjetim miris velikana.”

Kada je Sejjid Muhammed Behauddin bio tek beba od tri dana, njegov otac ga je uzeo u naručje i otišao u medžlis Hadže-Muhammeda Babe Semmasija, k.s., koji je bio u posjeti Kasr-i Hinduvanu, kako bi od njega zatražio dovu.

Hadže ga samilosno privi uz grudi i reče: “Ovo je moj manevijatski (duhovni) evlad. Inšallah, on će u budućnosti biti potpuni vodič koji će činiti iršad ljudi.” Zatim ga dade svome halifi Emiru Kulalu, k.s., te njega zaduži za njegov odgoj.

Evlija koji je ličio na Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Ono na što su velikani željeli ukazati kada bi govorili da od Behauddina Nakšibenda osjete miris Allahova Poslanika, s.a.v.s., bila je njegova potpunost u pokornosti Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s. Uzvišeni Allah je odredio da linija ehl-i sunneta bude sačuvana sve do Sudnjeg dana, te je na ovaj svijet poslao Šah-i Nakšibenda kako bi oživio taj put još jednom, stvorivši ga tako da, kako fizički tako i karakterno, liči na Njegovog Habiba, s.a.v.s.

Likom, stasom, načinom hoda, govora, osmijehom i načinom na koji se cijelim tijelom okretao svome sagovoriku, ličio je na Allahova Poslanika, s.a.v.s. Baš poput njega, s.a.v.s., bio je mnogo samilostan i velikodušan prema ljudima. Vlastitim rukama je sijao ječam, uzgajao je onoliko koliko je bilo potrebno da zadovolji svoje potrebe i tako je sticao opskrbu. U njegovoj kući, od stvari je bio samo jedan stari ćilim. Bio je krajnje ponizan. Hizmetio je lično svojim musafirima, pekao im je hljeb, postavljao sofru. Mnogo je zahvaljivao i savjetovao je svoje muride da uvijek mnogo čine šukr.

Kada je radi obavljanja hadža otišao u Mekku, dok je bio na Mini saznao je da mu je u Buhari preselio sin, pa je svojom zahvalom Allahu, dž.š., u takvom trenutku, pokazao još jednom svoju sličnost sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s.

Tokom cijelog života, nastojao je primijeniti sve sunnete Allahova Poslanika, s.a.v.s., i upravo takav primjer je htio ostaviti onima koji su se vezali za njega.

Zbog toga što je ljubav prema Allahu, dž.š., hafi (tajni) zikrom klesao u srca, ljudi ga nazvaše “Nakšibend”. Taj nadimak je kasnije postao naziv za put Hadžegana.

No, nesumnjivo je da je to što je taj duhovni put dobio novo ime istovremeno značilo i to da je Šah-i Nakšibend unio i određene promjene u odnosu na prijašnja pravila puta.

Naprimjer, on je umjesto džehri (glasni) zikra ustanovio hafi zikr. Još više je naglasio praktikovanje časnog Sunneta te je dao prednost hizmetu i sohbetu nad halvetom (osama). Ipak, njegova glavna dužnost bila je da umanji opasnosti puta. Jer, njegovo srce nije moglo biti zadovoljno time da ijedan čovjek koji želi postići spas posklizne i skrene sa Pravog puta. U prvim danima iršada, nije dizao glavu sa sedžde tražeći od Allaha, dž.š., da mu u tesavvufu podari put koji vodi cilju i u kojem nema mnogo poteškoća i opasnosti. Uzvišeni Allah je primio njegove dove. Behauddinu Nakšibendu, k.s., je dat put u kojem se u jelu i piću kao i u odijevanju, usulu i adetima, za osnovu uzima umjerenost i koji se oslanja na čuvanje srca od vesvesa, ukrašavanje lijepim ahlakom i slijeđenje Sunneta. No, on je taj dar dobio nakon iznimno teškog perioda koji je trajao godinama.

Poletjela je ptica ruhanijeta

Neposredno pred smrt Hadže-Muhammeda Babe Semmasija, k.s., kruna Hadže-Azizana je tada poslana u Kasr-i Hinduvan, Behauddinu Nakšibendu, k.s., koji je tada bio još uvijek dijete. To je bio prvi znak odgovornosti koju su mu predali velikani hadžeganskog puta. Međutim, najprije je bilo potrebno da stekne zahirsko (šerijatsko) znanje. U Semerkandu i Buhari je do osamnaeste godine upotpunio svoje šerijatsko znanje. A nakon toga je bio pod posebnom zaštitom, pod posebnim nazarom (pogled), Sejjida Emira Kulala, shodno vasijetu (oporuka) koji mu je ostvaio Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s. Njegov zahirski muršid bio je Sejjid Emir Kulal, k.s., uz čiju murakabu je za sedam godina završio duhovno putovanje.

Iako je u tom periodu besprijekorno činio hizmet i ukazivao poštovanje svome muršidu, sufije su se ponekad žalile na njegove posebne halove koji su ih uznemiravali u medžlisima sohbeta ili zikra. Uslijed takvih žaljenja, Sejjid Emir Kulal, k.s., bi svaki put govorio: “Stanja moga sina Behauddina su pod posebnim nazarom Uzvišenog Hakka. A nazar muršida podređen je nazaru Uzvišenog Allaha. Stoga, ja nemam nikakvog utjecaja po pitanju njegovih stanja!” Tim riječima je ukazivao na nesvakidašnji i poseban način odgoja kakav je prolazio Šah-i Nakšibend, k.s.

Kada je na kraju sejr-i suluka (duhovno putovanje), nakon sedam godina, ispraćan iz tekije, u riječima upozorenja koje je tada izrekao njegov muršid, još jednom postaje očita njegova posebnost. Naime, Sejjid Emir Kulal, k.s., je tada rekao: “Sine moj Behauddine! Elhamdulillah ispunio sam vasijet Hadže-Semmasija. Tebi sam predao ono što je bilo u mojim prsima. Ptica tvoga ruhanijeta je napokon poletjela, moja dužnost je izvršena.” Nakon toga se očekivalo da će Behauddinu Nakšibendu, k.s., predati hilafet i dozvolu za iršad, ali to se nije desilo. Emir Kulal, k.s., je ovako nastavio: “Sada je vrijeme da poletiš u visine. Ali, ja ti po tom pitanju nemam šta dati. Idi i traži ma’rifet (spoznaja) tamo gdje osjetiš njegov miris!”

Tada je bilo jasno da je Behauddin još uvijek bio učenik koji traga i da se njegovo duhovno putovanje nije završilo. Preostalo mu je da pronađe i otkrije ono što je za njega bilo spremljeno na drugim mjestima. To je dobio prolazeći duga i teška putovanja.

“Mi ovu potpunost nismo postigli iz knjiga”

Prvo je nastavio ići na sohbete Mevlane Arifa Dikerganija, k.s. Nedugo nakon toga, našao se u tekiji šejha Kusema, a zatim je bio uz jednog od velikana iz jesevijske silsile, Halila Ataa, k.s., kako za vrijeme njegovog dervišluka, tako i za vrijeme saltanata. U tom periodu od dvadeset godina, otvorile su mu se mnoge tajne i prešao je mnoge mertebe (stepeni). Kada je pomislio da je završio put, zadovoljan dođe u Nesef, svome prethodnom muršidu, Emiru Kulalu, k.s., nadajući se da će mu ukazati veliku čast. U tekiju je ušao, uz malo samodopadnosti. Sejjid Emir Kulal, k.s., ga tada ni ne pogleda, već se okrenu muridima i upita: “Ko je ova osoba?” Oni rekoše: “To je Behauddin.”, a Šejh na to reče: “Odmah ga izvedite odavde!” Tako muridi odmah izvedoše Behauddina Nakšibenda, k.s., iz tekije. Prolazio je kroz još jedan vrlo težak ispit. Kasnije je prisjećajući se tog događaja govorio: “Malo je falilo da me nadvlada moj nefs.” No, došao je sebi i shvatio je šta treba učiniti. Uprkos hladnoći i snijegu koji je sipao, spustio je svoju glavu na prag tekije i tako je čekao do sabaha. Kada ga je ujutro gotovo smrznutog na pragu vidio Sejjid Emir Kulal, k.s., poljubio ga je u oči, uveo u tekiju i rekao mu: “Sine moj, znaj da je tebi skrojena posebna odjeća sreće koja nikome nije bila data. Međutim, još nije došlo vrijeme da je odjeneš.”

Nakon toga, Behauddin Nakšibend, k.s., se posvetio hizmetu ljudima kako bi dočekao to vrijeme i kako bi se spasio pomisli da je postigao kemalat (potpunost). Išao je iz jednog u drugo mjesto i obavljao je najteže poslove, kako bi otklonio poteškoće svakog bolesnika, nevoljnika, siromaha i slabašnog čovjeka kojeg bi sreo. Zabranio je sebi rahatluk i mjesecima je radio poput roba koji ne prihvata da bude oslobođen. Da li je tada savlado svoj nefs? Za odgovor na to pitanje morao je otići kod Sejjida Emira Kulala, k.s., i izvagati se na njegovoj vagi. Krenuo je na put gladan, žedan, nenaspavan i umoran. Kada je stigao u Nesef, nije imao više snage ni da stoji na nogama. Zatekao je svoga muršida kako stavlja glinene posude u peć da bi se ispekle. Emir Kulal, k.s., je od zemlje pravio posude i tako sticao opskrbu. Kada ugleda Behauddina, obradova se i reče: “Sine moj, došao si u pravo vrijeme. Stavili smo posude u peć, ali nemamo drva. Baš smo tražili nekoga da sakupi drva. Dobro je pa si ti došao!”

Behauddin Nakšibend, k.s., je shvatio ono što je trebalo da shvati. Izvršio je naređeni hizmet i tiho je otišao. Otišao je u pustinju, među životinje. Tražio je ranjene i bolesne životinje i njih je liječio. Nakon hizmeta ljudima, trčao je sada da pohizmeti životinjama. Često je padao u džezbu (stanje zanosa) te bi se u tom stanju rušio na tlo. Bio je na teškoj raskrsnici. Kasnije će govoriti: “Mi ovu potpunost nismo postigli iz knjiga, već kroz hizmet stvorenjima.” Tim riječima je aludirao na ta teška vremena.

Kako bi zasvijetlio kandilj

Nakon što su njegove džezbe postale učestale i nakon što je sve češće bivao u izvanrednim stanjima, povukao se u selo Zivertun i tu se smjestio. Po noći je izlazio i obilazio mezarja tamošnjih velikana. Tako je jedne noći, vođen stanjem koje mu se pojavilo, obišao mnoge mezare. Na svakom od njih gorio je po jedan kandilj, i ono što je neobično, svjetlost svakog od njih bila je jednako prigušena. U kandiljima je bilo i ulja i fitilja, ali, dio fitilja koji je gorio bi se nakon nekog vremena istrošio, pa bi dolazilo do prigušenosti svjetla. Kroz glavu mu tada prođe misao: “Kada bi neko malo povukao ove fitilje, oni bi se razgorjeli i zasjali bi.”

Pred kraj večeri, dođe do Mezdahovog mezarja, gdje vidje još jedan kandilj kako gori na isti način. Sjeo je okrenuvši se prema kibli i tada je doživio stanje gajbeta i potpuno se izgubio. U duhovnom svijetu je svjedočio kako se pred njim ruši jedan zid, te kako je iza njega prijestolje na kojem sjedi jedan velikan. Oko tog prijestolja je u formi halke sjedio džemat. Nije mogao vidjeti lik zata koji je sjedio iza zelene perde, ali je među onima koji sjede oko njega prepoznao Hadže-Semmasija, k.s. Pretpostavio je da su ostali također velikani hadžeganskog puta. Ali, pitao se ko je velikan koji sjedi na prijestolju? Jedan od džematlija, koji kao da je čuo njegovo pitanje, reče: “Osoba koja sjedi na prijestolju je naš vođa, Hadže-Abdulhalik Gudždevani, k.s.” Zatim je nabrojao imena ostalih velikana. Nije krivo pomislio, oni koji su sjedili u halki bili su Hadže-Arif er-Rivegeri, Hadže-Mahmud el-Fagnevi, Hadže-Azizan Ali er-Ramiteni, Hadže-Muhammed Baba Semmasi, i neki od velikih halifa hadžeganske silsile (Allah posvetio njihove tajne).

Drugi velikan iz džemata mu reče: “Dobro slušaj! Hadže-Abdulhalik će ti dati neke savjete.” Behauddin Nakšibend poželi da poljubi ruku Hadže-Abdulhalika, k.s. Dadoše mu dozvolu i podigoše perdu. Abdulhalik Gudždevani, k.s., ga upita: “Jesi li spoznao svoje stanje?”, a zatim, ne čekajući na odgovor, reče: “Stanje kandilja je tvoje stanje. Ima i ulja, ima i fitilja, ali ne dovoljno kako bi bilo svjetlosti. O Behauddine! Uzvišeni Allah ti je podario ilm-i ledun, počastio te, podario ti je veliki kabilijet (potencijal). Sve je upotpunjeno. Pa dobro, šta onda nedostaje pa tvoje svjetlo ne može da obasja svijet?”

Behauddin Nakšibend, k.s., je znao odgovor. Znao je da je potrebno da se povuče fitilj kandilja. To je značilo da on lično treba da se pokrene. Hadže mu je rekao i šta treba da učini: “O Behauddine! Svoje korake ćeš učvrstiti na putu Šerijata. Bit ćeš ustrajan u izvršavanju naredbi i klonjenju od zabrana, čuvat ćeš se bid’ata (novotarije). Nećeš pribjegavati olakšicama, već ćeš djela činiti odlučno i temeljito. Naučit ćeš hadise Allahova Poslanika, s.a.v.s., izvršavat ćeš sve njegove sunnete i slijedit ćeš stope sadata kiram (plemeniti prvaci)!”

Muhammed Behauddin Buhari, k.s., je vežući se za ruhanijet Hadže-Abdulhalika Gudždevanija, k.s., nastavio uzimati fejz preko njega. U ovoj fazi, od njega je naučio i kako da obavlja skriveni, odnosno srčani zikr, na koji ga je na početku podstakao Hidr, a.s. Kako bi oživio sve sunnete, ponovo je započeo sa učenjem hadisa. Hadže-Abdulhalik Gudždevani, k.s., je rasplamsao svjetlost kandilja njegova srca, a on je, kao naslijeđe svoga šejha, još jednom oživio osam principa “kudsi kelimata”, kao osam kandilja.

Uz duhovni išaret i potvrdu svoga muršida, tim principima je dodao još tri, pa se tako broj kandilja povećao sa osam na jedanaest, te je put postao još svjetliji.

Tako je Šah-i Nakšibend, k.s., prošao kroz posebnu metodu odgoja koja se naziva “uvejsilik”, a koja se smatra izuzetkom u duhovnom odgoju. Sam naziv potječe od imena Uvejsa el-Karnija (Vejsel Karani), velikog ašika koji nikada nije vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s., iako je živio u istom periodu s njim, ali je odgojen duhovnim himmetom (podrška) Našeg Poslanika, s.a.v.s., te je tako postigao visoke stepene. Oslanjajući se na njegov primjer, u tesavvufu se sufije koje se odgajaju preko šejha kojeg nisu vidjeli jer je mnogo udaljen od njih ili preko šejha koji je živio mnogo prije njih, nazivaju “uvejsi”. Takvo postignuće mora da je nagrada za iskreni ašk i čežnju.

Sada je došlo vrijeme da se Šah-i Nakšibend, k.s., vrati u Kasr-i Hinduvan i da podigne zastavu iršada. Sejjid Emir Kulal, k.s., koji je tada živio svoje posljednje dane, svojim učenicima je ukazivao na njega govoreći: “Slijedite Behauddina!” Neki od sufija rekoše: “Ali on Vas ne slijedi po pitanju zikra…”, na što Sejjid Emir Kulal, k.s., podiže glas i oštro odgovori: “Slijedite Behauddina! Svako njegovo djelo nadahnuto je mudrošću Uzvišenog Hakka. U onome što on čini, nema njegovog ličnog izbora. Ne puštajte Behauddinove skute!”

Ljudi su počeli hrliti ka svjetlosti kandilja koji je svijetlio u Kasr-i Hinduvanu. Međutim, nakšibendijski put koji je osvijetljen tom svjetlošću moguće je preći jedino slijeđenjem Sunneta. A slijeđenje Sunneta nesumnjivo zahtijeva čvrstu volju i ustrajnost. Zbog toga je Behauddin Nakšibend, k.s., one koji su mu dolazili ohrabrivao radosnom viješću da se uz čvrstu volju i strpljenje, na ovome putu, u kratkom vremenu mogu postići mnoge koristi.

Raspirio se fitilj kandilja, njegova svjetlost je rastjerala mnoge tmine i mnoge tajne su se objelodanile. Sada je Sejjid Muhammed Behauddin Buhari, k.s., čije su sijede vlasi brade već bile nadvladale crne, postao “Šah-i arifan”, a Kasr-i Hinduvan u kojem je boravio postao je Kasr-i arifan.

“Imetak u rukama, a u srcu Dost”

Šah-i Nakšibend je kao kjamil muršid koji je prošao najteže stepenike tesavvufa, stepenike rijazeta i mudžahede, te se tako upotpunio, vodio svoje muride bezopasnim i čistim putem, te im je skretao pažnju na to da taj put ne izlazi iz okvira vjerskih granica: “Naš put je put življenja islama, bdijući nad stepenom ihsana.” Postizanje uspjeha na tom putu uvjetovao je pridržavanjem Allahovih, dž.š., propisa, postupanjem po takvaluku, te odlučnim činjenjem djelā. Svoje muride je neprestano podsjećao na to da je tarikat satkan od edeba. Pozivao ih je da uvijek čuvaju edeb spram Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, s.a.v.s., i muršida. A čovjek može sačuvati edeb spram Allaha, dž.š., jedino ukoliko izvršava Njegove naredbe i kloni se zabrana, te ukoliko svoje srce očisti od svega sem ljubavi prema Njemu Uzvišenom.

Edeb spram Allahova Poslanika, s.a.v.s., manifestuje se kroz slijeđenje njegovog Sunneta u svakom poslu i stanju. A edeb spram muršida očituje se kroz muridovu svjesnost o tome da je bliskost s muršidom blagodat, te kroz nastojanje da i u muršidovom prisustvu i u odsustvu postupa onako kako bi se njemu svidjelo.

Šah-i Nakšibend je obznanio i radosnu vijest da će oni koji se, pod vodstvom jednog evlije, svakog trena budu protivili svome nefsu, koji budu činili murakabu i sviđali često račun sa sobom, te koji se budu tevbom vraćali od počinjenih grijeha, postići stanje mušahede (osvjedočenje). Međutim, upozorio je da je djelovanje lataifa (duhovni dragulji u čovjeku) uslovljeno halal zalogajem. Dakle, kazao je da će čovjek moći osjetiti slast u ibadetima jedino ukoliko bude stjecao i jeo halal, a klonio se zabranjenih i sumnjivih stvari.

Ukazivao je na opasnost povlačenja od ljudi i od svojih murida nije tražio da se povlače u osamu. Preporučivao im je da u ovosvjetskom životu ispune svoju ulogu, da zarađuju svoju nafaku, kako ne bi bili na teretu drugima, i da se zanimaju i dunjalukom, ali da mu ne prepuštaju svoje srce. Govorio bi: “Neka u rukama bude imetak, a u srcu Dost!” Ni on lično nije volio bespotrebno sjediti u tekiji. Naprotiv, išao je među ljude, posjećivao ih, i obavljao putovanja.

Svoje učenike je odgajao putem sohbeta i hizmeta. Naročito ih je odvraćao od raspravljanja o pitanjima vezanim za iman, te ih je savjetovao da budu zauzeti svojim srcem. Često bi govorio: “Ni na trenutak ne posustajte u traženju himmeta zarad sebe, niti u činjenju hizmeta zarad drugih.” Muršidov himmet je poput stepenica koje se uzdižu do Arša, ali, da bi se murid mogao uspinjati tim stepenicama, potreban je i njegov himmet, dakle trud. Uz to, taj trud treba biti trajan. Jer, kako je to govorio Šah-i Nakšibend, k.s.: “Nećeš ništa uloviti ako samo jednom potrčiš. Onaj ko stalno trči za plijenom, taj će ga i uloviti!”

Suština hizmeta ljudima jeste da ih podstaknemo na rad za Ahiret. A to se zasigurno ne realizuje riječima, već stanjem. Zbog toga je Šah-i Nakšibend, k.s., govorio: “Putnici ovog puta dužni su dobro naučiti vjerske propise, istinski ih živjeti i drugima biti primjer za slijeđenje.”

Keramet je istikamet

Šah-i Nakšibend, k.s., nije pridavao značaj kerametima, niti mu se dopadalo kada vidi da neko traži keramet. Naročito očekivanje kerameta od evlija, sa ciljem njihovog iskušavanja, smatrao je nedostatkom edeba. Po njemu, ma’rifet nije u kerametu, nego u istikametu.

Jedne prilike je odsjeo u jednom selu u blizini Buhare, pa stanovnici tog mjesta pohrliše da ga posjete i da prisustvuju njegovom sohbetu. Jedan od seljana donese korpu kruški te ih stavi pred njega sa željom da ga počasti. Šah-i Nakšibend, k.s., uze kruške i podijeli ih prisutnima, davši jednu i čovjeku koji ih je donio, ali ih upozori da ih ne jedu. Zatim se okrenu prema čovjeku i reče: “Hajde sada reci, šta je bila tvoja istinska namjera zbog koje si me želio počastiti?” Seljanin tada pognu glavu gledajući u krušku u svojoj ruci, pa postiđeno reče: “Šejhu naš, čuo sam da ste Vi kjamil muršid i da ste posjednik kerameta, pa sam želio provjeriti da li je to zaista istina ili ne. Označio sam jednu krušku razmišljajući: ‘Ako je uistinu taj čovjek onakav kakvim ga opisuju, onda će pronaći tu krušku i meni će je dati.’ Oprostite mi, bio sam nesmotren i učinio sam to iz neznanja.” Šah-i Nakšibend, k.s., ga tada upita: “Pa dobro, da li je kruška u tvojoj ruci ona koju si označio?” Čovjek postiđeno odgovori: “Jeste.” Tada se Behauddin Nakšibend, k.s., okrenu džematu i reče: “Nije u redu da se Allahove evlije iskušavaju ovako prostim stvarima. Ukoliko muršid živi po Sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., nema nikakve potrebe da se iskušava. Jer, nema ispravnijeg mjerila od istikameta (ustrajnost). Mi nismo krušku dali ovom čovjeku kako bismo pokazali svoj keramet, već kako se ne bi od nas udaljio i kako ne bi sam sebi nanio štetu!”

Behauddin Nakšibend, k.s., je bio jedan od velikih evlija čiji duhovni utjecaj nije ograničen vremenom i prostorom. Stanovnici Buhare su njemu trčali u vremenima suše ili neprijateljske okupacije i uz njegovu dovu bi izlazili iz takvih stanja na selamet. Za stanovnike Buhare, on je još uvijek “Hadže-Bela gerdan”, dakle, evlija koji otklanja nevolje. Uprkos takvim posebnim stanjima te slavi koja se proširila po cijelom svijetu, bio je toliko ponizan da je, kada bi tadašnjim alimima objašnjavao svoja tesavvufska shvatanja, od njih tražio da ga isprave, ukoliko u njima ima nešto pogrešno. Zbog toga ga je, pored sufija, iznimno cijenila i zahirska ulema.

Preselio je na Ahiret 1389. god., u Kasr-i arifanu, gdje se i danas nalazi njegov mezar. Nakon njegove smrti jedan od onih koji su ga voljeli vidje ga u snu i upita ga: “Koje djelo da činim kako bih postigao spas?” Odgovor Šah-i Nakšibenda je bio kratak, ali dovoljan da znamo šta trebamo učiniti i kako trebamo hoditi putem.

Ovako je rekao: “Budite zauzeti onim čime treba da budete zauzeti pri posljednjem izdisaju!”