Wednesday, April 17, 2024
POČETNATEKSTOVITEME

Muhabet iznova

U jednom kudsi hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Na Sudnjem danu, Uzvišeni Allah će reći: ‘O sine Ademov! Bio sam bolestan, a ti Me nisi posjetio.’ Tada će rob reći: ‘Gospodaru moj! Ti si Gospodar svjetova, kako da ja Tebe posjetim?’ Allah, dž.š., će odgovoriti: ‘Taj i taj Moj rob je bio bolestan, a ti ga nisi posjetio. Da si ga posjetio, zasigurno bi Mene našao pored njega!’ Zatim će Allah, dž.š., ponovo reći: ‘O sine Ademov! Tražio sam da Me nahraniš, a ti Me nisi nahranio.’ Rob će odgovoriti: ‘Gospodaru moj! Ti si Gospodar svjetova, kako da ja Tebe nahranim?’ Uzvišeni Allah, će odgovoriti: ‘Taj i taj Moj rob je tražio od tebe da ga nahraniš, a ti to nisi učinio. Zar ne znaš da bi, da si ga nahranio, nagradu za to našao kod Mene?’ Zatim će Gospodar ponovo reći: ‘O sine Ademov! Tražio sam od tebe vodu, a ti Me nisi napojio!’ Rob će odgovoriti: ‘Gospodaru moj! Ti si Gospodar svjetova, kako da ja Tebe napojim?’ Allah, dž.š., će reći: ‘Taj i taj Moj rob je tražio vode od tebe, a ti ga nisi napojio. Da si ga napojio, nagradu bi našao kod Mene.’” (Buhari, Edebu ‘l-mufred, br. 517; Muslim, Birr, 13)

Usamljen u masi

Živimo u vremenu kada se sve gleda kroz novac, kada čovjek vrijedi onoliko koliko je postigao i važnost mu se pridaje shodno njegovom imidžu. A prethodno navedeni hadis nam na veoma slikovit način govori šta je zapravo to što se očekuje od čovjeka. Predstavlja nam profil čovjeka koji misli na drugog, suosjeća, dijeli i pomaže. Potpuno suprotno današnjem čovjeku, koji, što je “osvješteniji”, sve više tone u krizu i blato dunjaluka. Dakle, govorimo o većini današnjih ljudi. Govorimo o čovjeku koji je sam među milionima drugih ljudi. Čovjeku koji je izgubio sjaj u očima. U njegovom srcu nema ni traga od samilosti prema drugom, zarobljen je u okovima sumnji i strahova. U okovima jastva… On vlastitog roditelja vidi kao teret, rođenog brata voli onoliko koliki mu je interes, i stotinama kilometara je daleko od komšije sa kojim ga dijeli samo zid. On ne voli, ne želi da voli, ne daje i ne želi da uzme kada mu se daje. Suočen sa problemima, kako bi sebi olakšao, poseže za instant rješenjima, kao što poseže za tabletom protiv bolova. Međutim, šta god da činio, ne pronalazi unutrašnji mir. Neprestano troši, konzumira, odbacuje, uvijek nezadovoljan onim što ima. U nadi da će pronaći unutrašnji mir, bježi sa mjesta na mjesto, pokušavajući pobjeći sam od sebe. A islam nam naređuje nešto sasvim drugo. Vjernik je osoba koja pridaje vrijednost sebi, svojim roditeljima, rodbini, komšijama, braći vjernicima, i najzad, svim ljudima. To nije savjet ili preporuka, to je mjerilo. Musliman je obavezan da tako postupa. Musliman “širi selam” i ispunjava svoje dužnosti prema drugim muslimanima, osnažujući tako veze muhabeta među njima. Za porodicu je vezan čvrstom vezom, a odnose sa komšijama i drugim muslimanima gradi na temeljima ljubavi i bratstva.

Ljubav je od imana

Dunjaluk i Ahiret su zasnovani na ljubavi. Gdje nema ljubavi, život je ropstvo. Ljubav životu daje slast i bereket. Gdje nema ljubavi nema ni sreće, a gdje nema sreće i spokoja, život nema slasti. Životna bitka se dobija ljubavlju. Uz ljubav, otvaraju se putevi i prevazilaze se sve teškoće. Ljubav među ljudima je plod imana. Bez ljubavi, iman ne može dostići potpunost. Gdje postoji iskrenost i čvrstoća vjere, postoji i ljubav. Iman osobe koja je lišena ljubavi je slab i nepotpun. Pred malim naletom vjetra, ruši se i nestaje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko posjeduje troje, osjetit će slast imana: da voli Allaha i Njegova Poslanika više od svega, da ono što voli, voli radi Allaha, i da povratak u nevjerstvo smatra gorim od bacanja u vatru.” (Buhari, Iman, 9)

Ljubav radi Allaha, dž.š.

Jedna od najizraženijih odlika imana jeste prijateljstvo radi Allaha, dž.š., i neprijateljstvo radi Allaha, dž.š., tj. ljubav radi Allaha, dž.š., i mržnja radi Allaha, dž.š. To možemo vidjeti iz sljedećih riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., koje je kazao hazreti Omeru, r.a.: “Voli radi Allaha i ljuti se radi Allaha. Gradi odnose radi Allaha i ruši ih radi Allaha. Jer, samo time možeš postići stepen Allahovog evlije. Čak i kada osoba ima mnogo namaza i posta, ukoliko ne posjeduje navedeno, ne može osjetiti slast imana.” (Hejsemi, Medžmau ‘z-zevaid, 1/90) Ljubav prema ljudima treba da bude radi Uzvišenog Gospodara. Jer, prijateljstva sklopljena radi dunjalučkih interesa osuđena su na propast. Kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva. Samo prijateljstva sklopljena radi Allaha, dž.š., nisu takva. Ona su vječna, nastavljaju se i na Ahiretu. Uzvišeni Gospodar kaže: “Tog dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.” (Zuhruf, 67) Prijateljstvo među nevjernicima će se pretvoriti u neprijateljstvo, jer su oni jedni druge pomagali u griješenju i nepokornosti. Na onom svijetu, oni će kriviti jedni druge i govoriti: “Ti si me nagovorio!”, “Zbog tebe sam krenuo tim putem!” “Ti si kriv!”, itd. Tako će jedni drugima postati neprijatelji. A prijateljstvo Allahovih bogobojaznih robova koji su živjeli onako kako je Allah, dž.š., zadovoljan, nije takvo. Oni, kada vide nagradu za dobro na koje su jedni druge podsticali, biće zadovoljni i čestitat će jedni drugima. Štaviše, i tamo će se međusobno pomagati i šefa’at činiti. Kada nastupi Sudnji dan, svi će biti zabrinuti, osim onih koji su se voljeli radi Allaha, dž.š. U danu strahota i muka oni će biti zaštićeni. Jedne prilike Ebu Idris el-Havlani, rah., ashabu Muazu b. Džebelu, r.a., reče: “Volim te radi Allaha, dž.š.”, a Muaz, r.a., mu na to odgovori: “Raduj se! Jer, čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Na Sudnjem danu će za neke ljude biti postavljena prijestolja oko Arša. Lica će im sijati poput mjeseca. Tog dana će ljudi biti u mukama, a oni će biti sigurni. Ljudi će biti u strahu, a oni se neće bojati. Oni su Allahovi prijatelji za koje nema straha i koji neće tugovati.’ Čuvši to, ashabi, r.anhum, upitaše: ‘Ko su oni, o Allahov Poslaniče?’, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., im odgovori: ‘To su oni koji su se voljeli radi Allaha.’” (Ebu Davud, Buju’, 76; Tirmizi, Zuhd, 53) Od hazreti Omera, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Među Allahovim robovima ima onih koji nisu ni poslanici ni šehidi, ali zbog njihovih stepena kod Gospodara, zavidjet će im i poslanici i šehidi.” Prisutni su upitali: “O Allahov Poslaniče, kaži nam ko su oni!”, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: “To su oni koji se vole radi Allaha, a među njima nema ni rodbinske veze niti poklonjene imovine. Kunem se Allahom, njihova lica su od nura i oko njih je nur. Kada drugi ljudi budu uplašeni, oni neće strahovati. Kada drugi budu tužni, oni neće tugovati.” (Ebu Davud, Buju’, 76; Ebu Nuajm, Hil’je, 1/5)

Sredstvo spasa imana

Kao što smo već rekli, ljubav među vjernicima je pitanje imana. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete voljeli.” (Bejheki) Vjernici koji se vole i sastaju, jedni drugima su podrška u vjerovanju. Oni jedni drugima preporučuju dobro i istinu, a odvraćaju se od grijeha i zla. Na taj način ljubav čuva iman. Vjernik će svoga prijatelja izvući iz provalije u koju padne. Trudit će se da ga izvuče iz vatre i nastojati da mu bude podrška u svakoj situaciji. Obzirom da je tako, neće ostati ravnodušan niti na stanja koja ga zadese, a uzrok su patnje na Ahiretu. Uzet će ga za ruku i izvući iz ponora grijeha. Islam je vjera bratstva i zajedništva. U Časnom Kur’anu se naglašava da su vjernici kao jedno tijelo, da su braća i da se ne smiju razjedinjavati. Uzvišeni Allah kaže: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je zaista, na strani izdržljivih.” (Anfal, 46) Rasprava i prepirka uništavaju muhabet. Gdje nema muhabeta, nema ni zajedništva. Tu dolazi do razjedinjenosti i grupisanja. Kada ima ljubavi, ima i poštovanja i ljubaznosti. Ondje gdje su prisutne te vrijednosti, vladaju mir i spokoj. A jedini put da se to postigne jeste privrženost Kur’anu i Sunnetu. U vezi s tim, Plemeniti Gospodar kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta (Kur’ana) držite, i nikako se ne razjedinjujte!” (Al-i ‘Imran, 103) U drugom ajetu, Allah, dž.š., oštro upozorava na pogubnost razjedinjavanja i kaže: “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.” (Al-i ‘Imran, 105) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Čuvajte se izdvajanja i povlačenja u osamu. Jer, šejtan je sa onim ko je sam. A daleko je od dvojice (dobrih). Ko želi da umre sa imanom i bude u središtu Dženneta, neka se ne odvaja od džemata.” (Tirmizi; Ahmed b. Hanbel) “Kao što ovca koja se odvoji od stada biva žrtva vuka, isto tako i vjernik koji se odvoji od džemata, biva žrtva šejtana. Čuvajte se razjedinjavanja. Prigrlite džemat i budite uz većinu koja ide Pravim putem.” (Ahmed b. Hanbel; Ebu Davud)

Šta je džemat?

Svaki skup nije džemat. Oni koji su okupljeni zbog nekog ovosvjetskog interesa i koji nemaju za cilj Ahiret, ne predstavljaju džemat u islamskom smislu. Tako naprimjer, okupljeni na fudbalskim stadionima, pijacama i drugim mjestima, predstavljaju samo masu. Samo oni koji se ujedine radi Allaha, dž.š., povežu bratskom ljubavlju i djeluju u tom duhu, predstavljaju džemat. U takvom džematu, kada jednog od njih zadesi neka nedaća, drugi mu pružaju ruku i otklanjaju njegovu teškoću. Međusobno dijele i radost i tugu. U suprotnom, koliko god ljudi da se okupi i pod kojim god imenom to bilo, takva skupina nije ništa do masa bez cilja. A u skupini gdje niko nikoga ne pita za stanje, gdje se ne dijele tuga i sreća, nema dobra ni bereketa. Islam je vjera džemata. Džemat je jedan od uslova džume namaza. Za klanjanje bajram-namaza džemat je također potreban. Namaz klanjan u džematu je vrjedniji za dvadeset i sedam puta od namaza klanjanog samostalno. Većina dova izrečena je u množini. Ako pogledamo prevod sure Fatihe, vidjet ćemo da nas Uzvišeni Allah podučava da govorimo “mi”, a ne “ja”.

Pomaganje u dobročinstvu i takvaluku

Vjernici se međusobno pomažu u dobročinstvu, takvaluku, robovanju Allahu, dž.š., izvršavanju Njegovih propisa i nastojanju da žive onako kako je On Uzvišeni zadovoljan. Štite jedni druge od zla i zuluma, i odvraćaju se međusobno od činjenja grijeha i svega čime Allah, dž.š., nije zadovoljan. Gospodar svjetova nam naređuje da tako postupamo: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (Ma’ide, 2) Budući da je tako, čovjek treba da bude uz one koji se međusobno pomažu u dobročinstvu i takvaluku, a odvraćaju od grijeha i zla. Treba se pridružiti medžlisima muhabeta, te uzeti udio u tom muhabetu. Jer, život na ovom svijetu je varljiv, spletke nefsa i šejtana su mnogobrojne. Čovjek može učiniti tevbu i iskreno se pokajati, ali, ukoliko ne napusti loše društvo i ne bude u društvu dobrih, uvijek je u opasnosti da se vrati starim grijesima. Mnogo je onih koji su učinili tevbu, ali nisu prisustvovali skupovima dobrih robova, pa su se zbog toga vratili starom životu. I zbog toga su doživjeli štetu, kako oni sami, tako i njihove porodice i cjelokupno okruženje. Neki čovjek je došao kod Gavsi Sanija, k.s., i rekao mu: “Ja sam ovisnik o alkoholu. Želim učiniti tevbu i riješiti se tog poroka.” Gavs, k.s., mu je rekao da se pokaje, te je zajedno sa njim izgovorio riječi tevbe, a zatim mu je kazao: “Pazi! Nakon ovoga ćeš napustiti staro društvo i družit ćeš se sa sufijama. U suprotnom, vratit ćeš se ponovo starim grijesima.”

Vjernik nije sam

Većina ljudi koji su krenuli krivim putem, nisu to učinili zato što su loši, nego zato što nisu imali nikoga ko bi se pobrinuo za njih. Kao što se dragulj cijeni i čuva od svake štete, isto tako se treba cijeniti i čovjek. Jer, čovjek je dragulj kosmosa. Veliki ashab Ibn Mesud, r.a., je jednog dana vjernike koji su došli iz Kufe upitao: “Družite li se međusobno?” “To stalno radimo.”, odgovorili su mu vjernici. “Da li posjećujete jedni druge?”, upitao je ponovo, a oni odgovoriše: “Da, Ebu Abdurrahman! Čak, kada neko od nas ne vidi svoga brata koji živi na drugom kraju Kufe, odlazi do njega pješice i posjećuje ga.” Na te riječi Ibn Mesud, r.a., reče: “Bićete u dobru sve dok budete tako činili i čuvali međusobne veze.” Da. Vjernik je vrijedan čak i ako ima mahane. Jer, on vjeruje u Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s. Kada poklekne pred svojim nefsom, treba mu pomoći, pružiti mu ruku i činiti dovu. To je bratstvo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Svako od vas je ogledalo svome bratu. Pa, kada neko od vas pri svome bratu vidi nešto što ga uznemirava, neka nastoji otkloniti to od njega.” (Buhari) Ebu Hurejre, r.a., prenosi: “Jedan mladić je pio alkohol, pa mu je zbog toga izrečena kazna. Prilikom izvršavanja kazne, neko od prisutnih je počeo da ga proklinje, međutim, čim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., to čuo, prisutne je opomenuo riječima: “Ne govorite tako! Ne pomažite šejtana protiv svoga brata. Recite: ‘Allahu moj, oprosti mu, uputi ga na Pravi put i smiluj mu se.’” (Buhari) Također, prenosi se da je Ebu Derda, r.a., jednom prilikom naišao pored čovjeka koji je počinio neki grijeh. Prisutni su ga osuđivali i kudili. Ebu Derda, r.a., ih tada upita: “Šta to činite? Kada biste tog vašeg brata vidjeli da je pao u bunar, zar ga ne biste izvadili?” “Naravno da bismo ga izvadili.”, odgovoriše oni, a Ebu Derda, r.a., im na to reče: “Onda ne govorite loše o svome bratu. Zahvaljujte Uzvišenom Allahu što je vama dao zdravlje i sačuvao vas od grijeha kojim je on iskušan.” “Zar se ti ne ljutiš na njega?”, upitaše. “Ne ljutim se na njega, ljutim se na ono što je učinio.”, odgovori Ebu Derda, r.a.

Čija je briga problem drugog?

Vjernik je osoba koja brine zbog problema drugih i pomaže da se problemi riješe. Uzvišeni Allah nas je poslao na ovaj svijet kao najbolji ummet, o čemu je u ajetu kazao: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete (…)” (Al-i ‘Imran, 110) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Najbolji od ljudi je onaj koji im najviše koristi.” (Taberani) Vjernik je onaj ko problem svoga brata prihvata kao svoj problem. Ne ostaje ravnodušan, interesuje se i pomaže mu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pohvalio vjernike koji se brinu za teškoće drugih vjernika i strpljivi su naspram teškoća koje im dolaze od ljudi: “Musliman koji boravi među ljudima, dijeli njihove brige i podnosi teškoće koje mu dolaze od njih, bolji je od muslimana koji se povuče u osamu i ne podnosi terete drugih.” (Tirmizi) U drugom hadisu je rekao: “Ko na ovom svijetu otkloni jednu teškoću vjernika, Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu otkloniti jednu njegovu teškoću. Ko pokrije mahanu svoga brata vjernika, Allah će pokriti njegove mahane i na dunjaluku i na Ahiretu. Uzvišeni Allah je na pomoći Svome robu sve dok je rob na pomoći svome bratu.” (Ebu Davud)

Poput jednog tijela…

Musliman, sve što želi za sebe, treba da želi i za brata muslimana. To nam naređuje naša vjera i nalaže naš iman. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Niko od vas neće biti istinski vjernik sve dok za svoga brata ne bude želio isto što želi i za sebe.” (Buhari) Obzirom da je tako, čovjek treba da se brine za probleme svoga brata, da mu pruži ruku i pomogne. Naročito ako je zapao u grijehe i ostao bez igdje ikoga. Kako god za sebe želimo da nam neko pruži ruku, pita kako smo i pomogne nam kada smo u teškoj situaciji, isto tako i mi trebamo postupiti prema svome bratu. Ibn Abbas, r.a., je rekao: “Onaj ko ne osjeća neugodnost kada vidi da je na tijelo njegovog brata sletjela mušica, taj mu nije istinski brat.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Vjernici su uistinu kao jed- no tijelo. Kada se na tijelu razboli jedan organ, svi drugi organi to osjete. Kada neki vjernik bude uznemiren i požali se na nešto, drugi vjernici bivaju uznemireni zbog toga i osjećaju njegovu bol.” (Muslim)

Pozivanje dobru i odvraćanje od zla

Pozivanje dobru i odvraćanje od zla je dužnost svakog vjernika. Vjernik se trudi da bude dobar i da čini dobro, i istovremeno poziva i upućuje na dobro. Isto tako, kako god sebe čuva i odvraća od zla, odvraća i svoga brata. Na lijep način mu ukazuje na opasnost zla pred kojim se nađe. Čuva i sebe i svoga brata. Uzvišeni Allah nam tako naređuje. U Časnom Kur’anu kaže: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.” (Al-i ‘Imran, 103) Međutim, da bi naše pozivanje imalo utjecaja, uslov je da prvo svoj nefs pozivamo na dobro i odvraćamo od zla, te da ne bude odstupanja između naših postupaka i vjerovanja.

Pokrivanje mahana

Čovjek će s vremena na vrijeme doživjeti neugodnosti od ljudi. U toj situaciji treba se sjetiti Allahova Poslanika, s.a.v.s., i dobrih robova, te biti strpljiv. Treba postupiti onako kako su oni postupali u sličnim situacijama. Poznati arif Ebu Talib el-Mekki, k.s., veli: “Onaj ko zna vrijednost bratstva u ime Allaha, dž.š., i veličinu stepena bratskog muhabeta, biće strpljiv prema svome bratu. Zahvaljivat će mu, bit će blag prema njemu, i strpljiv na neugodnostima koje mu dolaze od njega. Onaj ko želi da dobije nešto vrijedno, taj će uložiti i ono najvrjednije što ima, samo da dođe do toga.” Zarad muhabeta koji gaje jedni prema drugima, prijatelji opraštaju greške. Ne ljute se i ne ostavljaju prijatelja ako jednom učini grešku. Nema čovjeka bez greške. Naši stariji su govorili: “Onaj ko traži prijatelja bez mahane, ostat će sam.” Zbog toga, čovjek treba da se bavi svojim greškama, a ne tuđim. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Sretan li je onaj ko zbog zaokupljenosti vlastitim nedostacima nema vremena da se bavi tuđim.” (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 10563) Istraživanje i iznošenje tuđih mahana uništava ljubav i sije mržnju i netrepeljivost. Otkrivanjem tuđih nedostataka gubi se stid kod ljudi, a to doprinosi širenju nemorala. Takvo postupanje je haram. Pokriti grijeh, ukazati na grešku na lijep način i biti uzrokom da se ista napusti, je sevap. A ako se radi o grijehu koji je osoba uradila u tajnosti, otkrivanje tog grijeha i ponižavanje osobe na taj način, je još veći grijeh. Uzvišeni Allah kaže: “I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge (…)” (Hudžurat, 12) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko pokrije mahanu svoga brata, Uzvišeni Allah će pokriti njegove mahane i na dunjaluku i na Ahiretu.” (Muslim, Zikr, 38; Ebu Davud, Edeb, 68; Tirmizi, Hudud, 3)

Poput košnica meda

Danas se mnogo govori o bratstvu, ljubavi i poštovanju. Međutim, veoma često to ostaje samo na riječima. Na pitanja “Kako oživjeti bratstvo?” ili “Kako nesuglasice među muslimanima riješiti prema zakonu bratstva koji je postavio Uzvišeni Allah?”, odgovor najčešće biva: “Zar da se ja brinem o tome?!” Zbog toga sami padamo u stanje kontradiktornosti i po pitanju duha islama, a i po pitanju islamskih propisa. Da bismo otklonili to stanje, prvi i najvažniji korak jeste džemat. Vjernici, različitih profila i profesija, okupljeni za istom sofrom i povezani najjačom vezom – vezom ljubavi, su poput košnice meda, koja je možda mala, ali sa puno bereketa. To su medžlisi na kojima se dijele sreća i radost, skupovi na kojima se povećava božanska ljubav; na kojima se voli radi Allaha, dž.š., dijeli i pomaže radi Allaha, dž.š., i traže se rješenja za zajedničke probleme. Učestvovati u takvom dobru, podržati i dati svoj doprinos, dužnost je svih nas, obaveza čije izvršavanje će donijeti dobro nama, budućoj generaciji i cijeloj zajednici.

POKRIVAJ TUĐE MAHANE!

Ahmed Dijauddin Gumušhanevi, k.s., u djelu “Musahabetu ‘l-ihvan” po pitanju islamskog bratstva kaže: “Ako neko od tvoje braće učini neki grijeh ili grešku, oprosti mu i zaboravi! Tako će i Uzvišeni Allah oprostiti, pokriti i izbrisati tvoje grijehe. Prema svim vjernicima gaji lijepo mišljenje (husnizan), a prođi se lošeg mišljenja koje ionako nikome ne donosi dobro. Onima koji su stariji od tebe po godinama, znanju i duhovnom odgoju, ukazuj poštovanje. A prema ostalim muslimanima budi milostiv, kako bi i tebi bila ukazana milost. Zbog čega je važno da ukazujemo poštovanje starijima od sebe? Pa, iz razloga što su oni prije nas povjerovali u Uzvišenog Allaha i oslobodili se okova dunjaluka. O onima koji su istih godina kao i mi, trebamo razmišljati na način: ‘Oni ibadet čine sa više iskrenosti i stida naspram Allaha, dž.š.’ A za one koji su mlađi od nas, trebamo kazati: ‘Oni imaju manje grijeha od nas.’ Druge smatraj potpunim vjernicima, a svoj nefs nedostatnim, pa ćeš se osloboditi niskih želja i prohtjeva. Svoj stepen uvijek smatraj nižim od stepena drugih ljudi, ne uzdiži se svojim zahirom (spoljašnjost), nego se trudi da uzdigneš i pročistiš svoju nutrinu. Uvijek čuvaj život i čast svoga brata vjernika; budi povjerljiv i pouzdan. A ako postigneš kakvo duhovno ili materijalno dobro, udjeljuj sadaku i brata vjernika pretpostavi svome nefsu. Pomaži drugima, onoliko koliko si u mogućnosti. Nastoj da otkloniš teškoće ljudi. Takvo postupanje je ispravno. Redovno posjećuj bolesne i nastoj da, što je moguće prije, ispuniš njihove potrebe. Zajedno sa ostalom braćom vjernicima, pobrini se o onima koji presele na Ahiret. Koliko možete nastojte da privedete kraju njihove nezavršene poslove.”

 

Časopis Semerkand

Semerkand