Liderstvo i odgovornost
“Ko napaja neku skupinu, neka se posljednji napije!” (hadis-i šerif)
Društveni, socijalni život za čovjeka predstavlja svojevrsnu neizbježnost i nužnost. Valjano sprovođenje te neizbježnosti je vezano za požrtvovanost, pronicljivost i oštroumnost lidera i predvodnika. Upravljanje i rukovođenje ljudima nije posao koji može svako obavljati. Emanet je to, koji iziskuje ozbiljnu odgovornost. Osoba koja upravlja i rukovodi će, ukoliko ne bude pazila na pravila upravljanja i rukovođenja, kako na dunjaluku, tako i na Ahiretu, biti osuđena na nedaće i tjeskobe.
Odgovornost u skladu sa položajem
U skladu sa časnim hadisom Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Svi ste vi pastiri, i svi ste odgovorni za svoje stado. Vladar je pastir i odgovoran je za podanike svoje. Mušakrac je pastir, i odgovoran je za članove svoje porodice. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za nju. Sluga je odgovoran za imetak svoga gospodara.” (Buhari), svaka osoba ima svojevrsnu odgovornost i određene emanete u društvu, o kojima mora brinuti. Forma i težina odgovornosti ovise o položaju koji osoba ima unutar društva. Tako, status, zanimanje i vaspitanje, svakog pojedinca u društvu obavezuju različitim odgovornostima. Fundamenti, poput vjere, propisa i pravila, etike ili ahlaka, te običaja i navika su izvori koji oblikuju, određuju samu odgovornost. Upravljanje i rukovođenje društvom su poslovi koji su u skladu s principom javnog, opšteg interesa, te tako i iziskuju umijeća i sposobnosti koje će odgovoriti na taj interes. Povrh toga, očekuje se i da oni koji upravljaju i rukovode budu potpune vjere, te da posjeduju takvaluk i lijep ahlak.
Onima koji obnašaju javne funkcije, prioriteti ne smiju biti oni sami i uža okolina u kojoj se nalaze, već im prioritet treba biti javni i opšti interes. Veoma je često potrebno, da se lični zahtjevi potisnu u drugi plan i da se pristane na žrtvu. U pogledu toga je Ebu Katade, r.a., prenio sljedeće riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Ko napaja neku skupinu, neka se posljednji napije!” (Muslim, “Mesadžid”, 1/472; Ebu Davud, “Ešribe”, 3/338) Imam Kelabazi, rah., podsjeća da citirani hadis ukazuje na to da oni koji su zaduženi poslovima upravljanja i rukovođenja muslimanima, ili predvode drušvo, primat trebaju dati poslovima iz društvenog sektora, naspram ličnih potreba. (Kelabazi, “Bahru ‘l-fevaid”, str. 964) Budući da voda, u biti znači život, u islamu se sevapom i sadakom smatra davanje vode čovjeku, životinji, i svakom živom biću, generalno. Napajanje vodom je hizmet koji je poprimio formu institucije i koji, na geografskim prostorima koja naseljavaju muslimani, datira od davne prošlosti, i traje sve do ovih naših dana. Napajanje vodom ljudi, bez pravljenja ikakve razlike među njima, te životinja i biljaka jeste djelo koje je prihvaćeno kao svojevrstan hizmet čitavome društvu, a koji su sprovodili pojedinci na dobrovoljnoj osnovi, ili se sprovodio posredstvom vakufa i države.
Hizmet društvu i odgovorna lica
Poslovi javnog i opšteg interesa obuhvataju one aktivnosti, od kojih svi članovi društva imaju koristi i koje poboljšavaju društveni život. Javni i opšti interes se u našoj civilizaciji označava sljedećim terminima: menfat-i umumije, dželb-i menafi, def-i mefasid, a podrazumijeva sve one poslove i radnje koje su od koristi zajednici, i one koje sprječavaju štetu. Pribavljanje koristi i otklanjanje štete je važno pitanje koje iziskuje obraćanje pažnje na sve, pa i na najsitnije detalje. Na čelu onih koji su odgovorni za poslove javnog i opšteg interesa se nalazi šef države. On upravlja društvom, koristeći se političkom moći i kompetencijama, te tako osigurava pravdu, ekonomsku stabilnost i bezbjednost. Upozorava na svaku vrstu opasnosti koja prijeti državi i društvu. U prvom su mu planu uvijek, interes države i društveno blagostanje. I pomoćnici koje imenuje šef države snose istu odgovornost prema društvu. I alimi su jedan od timova koji služe opštem i javnom interesu. Njihova odgovornost nije političkog usmjerenja, već su zaduženi za odgoj (terbijet) i upućivanje, te usmjeravanje na Pravi put (iršad). U nadležnosti alima spada vjersko obrazovanje društva i njihovo usmjeravanje na Pravi put, te očuvanje vjerskih vrijednosti. Jedan drugi sektor odgovornosti predstavljaju volonteri, koji su svakoga časa spremni na zadatak i dužnost, zarad blagostanja i sigurnosti domovine i nacije. Povrh toga, trgovci i esnafi koji samostalno djeluju po čaršijama i trgovima, iz ugla izlaženja u susret podmirivanju temeljnih potreba društva, predstavljaju tim koji djeluje u svrhu društvenog interesa.
Emanet Uzvišenog Allaha
Najvažnija stvar koju ne smiju zaboraviti pobrojane grupe koje nose odgovornost jeste činjenica da su položaji na kojima se nalaze i ono što su preuzeli na sebe, emanet koji im je dat. Cilj svih tih funkcija i položaja jeste hizmet robovima Uzvišenog Allaha. Posjednik tog emaneta je upravo On. Njegov se emanet ne smije pronevjeravati, niti se smije dopustiti da se koristi u svrhu ličnih interesa i koristi.
Šef države je dužan štititi narod, uspostavljati pravičnost i voditi pravednu politiku. Treba da bude zajedno s onima koji su potlačeni i koji su čestiti, a protiv tlačitelja i pokvarenjaka. A oni rukovodioci koji se budu oslanjali na autoritet pozicija koje budu obavljali, i tako budu sebi pribavljali korist, te budu uznemiravali druge, zbog slijeđenja nefsanskih prohtjeva, pohlepe i strasti, pronevjeravaju Allahov, dž.š., emanet i čine nepravdu, zulum. Dužnost alima jeste da putem vaza i iršada prosvijetle društvo na polju vjere, te da savjetuju rukovodioce. Izaći na kraj sa džehaletom, neznanjem je teško; to zahtijeva sabur i izdržljivost.
Jako je mučan posao podučiti neznalicu koja je umišljena da zna; to iziskuje naročit trud. No, strpljivo i blago podučavanje i savjetovanje onih koji žele učiti, bez ponižavanja, uvijek će uroditi pozitivnim rezultatima. Jedna od dužnosti alima jeste i ta da potraže pametne i razumne osobe u okolini u kojoj žive, te da im osiguraju odgovarajući ambijent u kojem će postići potrebna znanja, te da ih podstiču da učestvuju na halkama iluma (znanje). Dok to rade, trebaju izbjegavati sve ono što bi moglo narušiti dostojanstvenost iluma, te svaki postupak i želju koja prelazi njegovu svrhu. Ako alimi budu okupljali oko sebe ljude radi ostvarivanja niskih i prizemnih ciljeva, kao što bi bili postizanje dunjalučkih koristi ili neke političke pozicije, postizanje liderstva ili slave, te ako se budu osjećali superiorniji od njih i budu ih obavezivali da za njih obavljaju neke poslove, onda je to izdaja i pronevjera emaneta i nezahvalnost na blagodatima kojima ih je odlikovao Gospodar. Prosvjetljavati druge, bez očekivanja bilo kakve protunaknade, priječiti ih da zapadnu u fitnu (smutnja) i razjedinjavanje, te ih predvoditi u dobru i istini jesu neke od osobina alima, nasljednika Pejgambera, s.a.v.s. Oni posjeduju dostojanstvo, te i svoje potrebe skrivaju, strahujući od fitne.
Dunjalučka i ahiretska zarada
Trgovci i zanatlije su na isti način u hizmetu zajednici. Ma kolika protunaknada bila za njihov posao, oni, u osnovi, hizmete zajednici. Ako svoje poslove budu posmatrali s tog gledišta i budu davali prvenstvo javnom i opštem interesu, oni će zarađivati sevape, jer oni nisu primorani na obavljanje tih poslova, kao što je slučaj sa službenicima u državnoj službi. Oni rade ono što sami žele. S druge strane, čine hizmet i zajednici, izdvajajući porez na dobit. Međusobna saradnja zanatlija, solidarnost i međusobna organizovanost trebaju biti usmjereni na društvenu korist. Saradnja koja se ostvaruje samo radi postizanja moći nije ispravna, kako iz ugla profesije, tako i iz ugla javnog interesa. Po pitanju davanja prednosti društvu da ostvari korist na mnogim drugim poljima, mogu se navesti duga i široka eksplaniranja.
No, Poslanik, s.a.v.s., je krajnje sažetim i otmjenim riječima sažeo cijelo to pitanje, kada je rekao: “Ko napaja neku skupinu, neka se posljednji napije!”, a što je, gotovo pa postavio kao svojevrsno pravilo. Hadis istovremeno obrazlaže i njegov princip: “Predvodnik jednog naroda je njegov hizmećar.” (Sujuti, el-Džami’u ‘s-sagir, 4736; Adžluni, Kešfu ‘lhafa’, 1/561), kojeg se čvrsto pridržavao tokom cijelog svog života i kojeg je oporučio prije samog preseljenja. Nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.s., njegovi plemeniti ashabi, r.anhum, a naročito pravovjerne halife, primjenjivali su njegovu zapovijed i preporuku. Držali su se daleko od pretjerivanja, te su svojim skromnim i jednostavnim načinom života bivali primjerom budućim generacijama. Unatoč tome što su bili privilegovani, pazili su na sve ono čemu ih je podučavao Poslanik, s.a.v.s. Vodili su računa o istini, skromnosti, te o tome da budu pošteni, pravedni i plemeniti.
Kada više ne bude emaneta i kada nestane povjerenja
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je liderstvo vrjednovao kao svojevrstan emanet. Svoje je ashabe, a putem njih i cijeli ummet, veoma često upozoravao na emanet. Dolazak na vlast i rukovodeća mjesta onih koji ne posjeduju potrebne kvalifikacije i koji nisu moralni smatra se predznakom Sudnjeg dana. U hadiskim zbirkama se na ovu temu navodi jedan poznat hadis. Naime, jedne je prilike Poslanik, s.a.v.s., sjedio i razgovarao sa ashabima, r.anhum. U tom je trenutku došao neki beduin i upitao: – Kada će nastupiti Sudnji dan? Poslanik, s.a.v.s., je nastavio s pričom, i kada je završio, pitao je: – Gdje je onaj, koji je postavio pitanje o Sudnjem danu? Ta osoba se javila i rekla: “Ovdje sam, Allahov Poslaniče.” Tada on, s.a.v.s., reče: – Kada više ne bude emaneta, i kada nestane povjerenja. Taj je ponovo upitao Poslanika, s.a.v.s., kako će to nestati emanet i povjerenje, pa mu on, s.a.v.s., odgovori: – Kada se poslovi upravljanja i rukovodeće pozicije budu dodjeljivali onima ih nisu dostojni, očekuj Sudnji dan. (Buhari, Ilm, 1/213) Slično je izjavio i Abdullah b. Mes’ud, r.a., koji je odrastao u društvu Poslanika, s.a.v.s., i koji je bio čuven po svom razumijevanju propisa i po broju prenesenih predanja. Govoreći o jednome hadisu koji je čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s., kazao je: “Ako bi posjednici znanja brinuli o znanju, kako je to i potrebno, čuvali ga, a zatim ga prenijeli onima koji su ga dostojni, onda bi oni bili predvodnici vremena i mjesta u kojima žive. No, ako ne budu vodili računa o znanju i budu ga predavali dunjalučarima, za neznatnu, dunjalučku korist, naposlijetku će iznevjeriti predati im emanet. Ja sam čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako veli: ‘Kome sva briga bude usmjerena na Ahiret, Allah, dž.š., će ga sačuvati svih ostalih briga.’ Svakoga onog koji se bude prepustio dunjalučkim brigama i bude se s njima naprezao, Uzvišeni Allah će i prepustiti njima. Takav neće ni primijetiti u kakvu je neprijatnu situaciju zapao i kako je doživio propast.” Jedan od tabi’ina, Vehb b. Munebbih, rah., je rekao: “Ako se neki vladar okrene zlu i lošim djelima, ili bude počeo činiti zulum, Uzvišeni Allah će njegovu zemlju prepustiti oskudici i nevoljama. Nestašica će zavladati na pijacama; usjevi i pašnjaci će opustjeti. A, ako se bude usmjerio dobrim djelima, onda će Uzvišeni Allah podariti bereket njegovim podanicima i njegovoj zemlji. U vezi s tim, Uzvišeni Allah veli: ‘Eno kuća njihovih, puste su zbog nepravde koju su činili – to je zaista pouka narodu koji zna.’ (Neml, 52)” Ajet ukazuje na uništeni narod Semud koji se, dok je bio u blagostanju i izobilju, okrenuo zulumu, nepravdi i grijesima, pa je zbog toga uništen. Iza njih su ostale visoke i ukrašene kuće i dvori, isklesani u stijenama.
Imam Fahruddin Razi, rah., je u svome komentaru Kur’ana Časnoga naveo sljedeću hikaju: “Anuširvan – jedan od starih perzijskih vladara, koji je bio poznat po pravdi, jednog je dana izašao u lov. Tako se dao za nekom lovinom, da se jako udaljio od svoje pratnje. Pod pritiskom žeđi je ušao u jednu bašču i ugledao stabla nara. Zatražio je jedan plod, od osobe koja je nadgledala tu bašču. Nar je bio jako sočan, te ga je iscijedio i popio sok. Svidio mu se njegov okus, pa odluči otkupiti bašču od vlasnika. Zatražio je još jedan nar, koji, ovoga puta, ne bi sočan i ukusan, već bi kiselkast. Vladar je, potom, upitao čovjeka za razlog toga, pa mu ovaj odgovori: ‘Vladar je vjerovatno donio neku nepravednu odluku, pa je zbog zuluma nar dospio u to stanje.’ Anuširvan je uočio pogrešku, i u sebi se pokajao. Potom je zatražio novi nar, koji je ovoga puta bio sočniji i slađi, od prvoga. ‘Dobro, zbog čega se sada ponovo promijenio? – upitao je čovjeka, koji mu odgovori: ‘Moguće da se vladar pokajao i odustao od nepravde.’ Anuširvanu te riječi nisu bile neočekivane, jer je sam bio istoga stava i pokajao se od činjenja svake vrste zuluma. Eto, tako će se njegovo ime sve do Sudnjeg dana spominjati, zajedno s pravdom.”
Prema jednome predanju, čak ga je i Poslanik, s.a.v.s., pohvalio, kada je rekao: “Ja sam rođen za vrijeme jednog pravednog vladara.” Šefovi država i ulema su dva temelja na kojima se zasniva vjerski i ovosvjetski život. Ljudi su njihovi sljedbenici. Hizmet u službi javnog i opšteg dobra jeste hak Allaha, dž.š. On je tim hakom zadužio prvenstveno rukovodioce, koji se nalaze na samome čelu društva. Imati sažaljenja prema ljudima, podmirivati njihove potrebe, biti pravedan, pouzdan, pomagati ih novcem, činiti im hizmet, graditi im infrastrukturu, misliti na njihov napredak, te davati prioritet tome i takvim aktivnostima, znači ispunjavati hak Uzvišenog Allaha.
Oni koji budu izvršavali svoje obaveze, onako kako je i potrebno, zaimat će na dunjaluku visoka mjesta, a na Ahiretu uzvišene položaje. U protivnome, zloupotreba neke javne funkcije, djelovanje u svrhu ostvarivanja vlastitog interesa i koristi, zlostavljanje Allahovih, dž.š., robova, predstavlja pronevjeru preuzetog emaneta, a što uzrokuje pojavu problema na dunjaluku i udaljavanje iz blizine Uzvišenog Allaha, na Sudnjem danu. Onaj Koji ukazuje na Pravi put, dariva robovima uspjeh u njihovim poslovima, čuva ih od posrnuća i propasti, Koji im prašta i Koji je u sve upućen jeste jedino Uzvišeni Allah.
