Sunday, April 14, 2024
POČETNATEKSTOVITEME

Kultura dijaloga  prilikom rasprave

Kada ljudi ocjenjuju neku  ideju ili misao, mnogo  više obraćaju pažnju na  njenu primjenu u praksi, nego li na  same riječi. Jer, ono što je važno  jeste to kako se ta ideja i riječi realizuju  u praksi, dakle, na koji način  utječu na život ljudi.  Znamo da je nemoguće da se  komunikacija među ljudima uvijek  odvija na isti način.  Mnogo puta smo svjedočili tome  da se dva nerazdvojna prijatelja iz  nekog razloga posvađaju i naljute  jedan na drugog.  Iako su dugotrajne ljutnje nešto  što je Allahov Poslanik, sallallahu  alejhi ve sellem, pokudio i od čega  je odvraćao svoj ummet, danas su  rasprave i svađe postale gotovo neizostavni  dio socijalnog života. Na  dnevnom redu su često i rasprave  unutar porodice. Mišljenja i želje  svih članova porodice se počesto  ne poklapaju jedni s drugima. Ponekad  se svađaju roditelji, ponekad se  svađaju roditelji sa djecom, a najčešće  se djeca međusobno svađaju.  Dešava se i to da se osobe koje  se uopće ne poznaju, iz nekog razloga,  počnu međusobno prepirati.  Dok čekamo u redu, zna se desiti  da jedan nesmotren ili pogrešan postupak,  rezultira velikom svađom.  Ponekad se potpuno neočekivano  zateknemo u nekoj svađi ili raspravi.  Sve to je dio našeg dunjalučkog  ispita. Ponekad se znaju desiti i  rasprave po pitanju neke vjerske  teme. Kako bismo objasnili ono što  smatramo ispravnim, ili kako bismo  reagovali kada neko dotakne naše  vjerske svetinje, bivamo primorani  na raspravu.

Takve rasprave su,  kako po pitanju same teme, tako i  po pitanju posljedica, mnogo drugačije  od drugih rasprava. Naravno,  trebamo se čuvati rasprava na temu  vjere. Ali, ukoliko je zaista potrebno  da se na neki način uključimo,  onda moramo biti krajnje oprezni i  ne smijemo dozvoliti da naš nefs  preuzme konce u svoje ruke. Jer,  u drugim vrstama rasprave, krajnji  ishod je ograničen na ljutnju i  kvarenje međuljudskih odnosa, dok  posljedice rasprava na temu vjere  mogu biti mnogo teže. Stoga, kako  ne bismo pogriješili, potrebno je da  govorimo jezikom razuma, te da po  pitanjima o kojima nemamo pouzdano  znanje, šutimo.

Govor Uzvišenog  Gospodara 

Uzvišeni Allah je ljudima dao izbor  po pitanju prihvatanja islama. Da  je želio, svi ljudi na Arapskom poluostrvu,  a potom i svi ostali ljudi  na svijetu, bi primili islam. Nesumnjivo,  sa aspekta Njegove snage i  moći, niko Ga ne bi mogao spriječiti  u tome. No, Uzvišeni Allah je ljudima  obznanio razumne dokaze i  naredio im da povjeruju u Njega.  Objavljujući Svome Poslaniku, sallallahu  alejhi ve sellem, ajete koji  potvrđuju Njegovo postojanje, sve  ljude je podsjetio na Sebe. U nekim  ajetima, ukazujući na poredak  i ravnotežu u kosmosu, posjednike  razuma navodi na spoznaju Njegove  beskrajne moći. Prema tome, Uzvišeni  Gospodar, Koji posjeduje apsolutnu  snagu i moć, ne traži od ljudi  da silom, nego draga srca prihvate  islam. U tome se zapravo ogleda  mudrost našeg života na dunjaluku  i slobodne volje koja nam je data.

Kako je obznanjeno u Časnom  Kur’anu, Uzvišeni Allah je od Musaa  i njegova brata Haruna (neka  je Allahov selam obojici) zatražio  da odu kod faraona. I preporučujući  im ispravnu metodologiju tebliga  (pozivanje Istini), kazao im je: “Idite  faraonu, on se, doista, osilio, pa  mu blagim riječima govorite, ne bi  li razmislio ili se pobojao!” (Taha,  43-44) U tom obraćanju Uzvišenog  Gospodara Svojim vjerovjesnicima  nesumnjivo se kriju mnoge mudrosti.  Da su oni pred tako oholim  silnikom zauzeli grub i odrješit stav,  zasigurno bi to rezultiralo krajnje  negativnim posljedicama.  Istu metodologiju Uzvišeni Gospodar  je zahtijevao i od našeg Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem,  a samim time i od nas, sljedbenika  njegovog ummeta: “Samo Allahovom  milošću ti si (o Moj Poslaniče)  blag prema njima; a da si osoran  i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.  Zato im praštaj i moli da im  bude oprošteno i dogovaraj se s  njima. A kada se odlučiš, onda se  pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista  voli one koji se uzdaju u Njega.”  (Al-i ‘Imran, 159)  Navedeni ajeti veoma jasno obznanjuju  kakva je to bila metodologija  Allahova Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem, u samoj misiji tebliga  kao i prilikom odnosa prema  poricateljima. Jer, srce se nikada  ne može smekšati upotrebom grubih,  uvredljivih, omalovažavajućih i  nepristojnih riječi i izraza. Čak i ako  razum ono što čuje potvrdi kao istinu,  nefs će to, zbog uvrijeđenosti,  veoma teško prihvatiti. Dakle, izbjegavat  će da prihvati čak i ono za što  se uvjerio da je istina i na koncu će  zauzeti neprijateljski stav.  Takva situacija, koju možemo  nazvati “stjecanjem neprijatelja u  pokušaju činjenja dobra”, nastaje  kao posljedica napuštanja vjerovjesničke  metode saobraćanja sa  ljudima. To nam pokazuje koliko  način ponašanja ili govora vjernikā  utječe na to da li će drugi ljudi prihvatiti  vjeru, ili će je pak odbiti zbog  njihovih grešaka.

Primjeri iz života  Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem 

Nije zabilježeno da se Allahov Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem,  tokom svog života sa nekim posvađao,  da se s nekim verbalno natjecao,  da je kazao ružnu riječ ili nekoga  uvrijedio. Pozivajući ljude islamu  koristio je lijepe i prijatne riječi, a  onima koji mu ne bi povjerovali ili  bi se na grub način suprotstavili,  nije uzvraćao uvredama. Ni na koji  način nije vršio pritisak, nikome nije  rekao “moraš prihvatiti”. A takvo  postupanje mu je i Uzvišeni Allah  naredio:  “Ako se oni budu prepirali s  tobom, reci: ‘Ja se samo Allahu  pokoravam, a i oni koji me slijede.’  I reci onima kojima je data Knjiga  i neukima: ‘Primite islam!’ Ako  prime islam, onda su na Pravome  putu.

A ako odbiju, tvoje je jedino  da pozivaš. – A Allah dobro vidi  robove Svoje.” (Al-i ‘Imran, 20)  “I budite poslušni Allahu i budite  poslušni Poslaniku i oprezni budite!  A ako glave okrenete, onda  znajte da je Poslanik Naš dužan  samo jasno obznaniti.” (Ma’ide, 92)  “A ako oni okrenu glave, pa ti si  dužan samo da jasno objavljuješ.”  (Nahl, 82)  U ajetima se, dakle, od Allahova  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  traži teblig, a ne zahtijeva se  bilo kakvo prisiljavanje. Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, je svoju  dužnost tebliga izvršio na najljepši  način, blagim riječima, a ono što je  govorio primjenjivao je u svome ži-  votu. U suštini, ako pogledamo njegov  život, vidjet ćemo toliko ponizan  pristup i blagost, da nećemo moći a  da se ne zapitamo “Kako je moguće  da je bio toliko tolerantan?” Kao  rezultat takvog postupanja, islam je  postigao nevjerovatan uspjeh, te se  u kratkom periodu od dvadeset i tri  godine, okitio velikim pobjedama.

Adabi raspravljanja 

Postoje određeni edebi na koje trebamo  paziti prilikom objašnjavanja  islama ljudima, ili prilikom diskutovanja  sa braćom vjernicima o nekim  pitanjima.

Najznačajniji od njih su sljedeći:

• Ne trebamo raspravljati o temama  koje ne poznajemo. Jer,  onaj ko govori u ime vjere obavezno  mora poznavati temu o  kojoj govori.

• Prilikom započinjanja diskusije  o nekoj vjerskoj temi, najprije  trebamo proučiti euzu i bismillu,  a potom se osloniti na  Allaha, dželle ša’nuhu.

• Temi ne trebamo pristupati  na način “Idem da nadvladam  sagovornika”, nego na način:  “Bitno je da istina izađe na vidjelo,  bilo to preko moga ili preko  jezika sagovornika.” To je  moguće jedino ako se budemo  vodili strahom od Allaha, dželle  ša’nuhu, i ako se prilikom govora  ne budemo odvajali od  iskrenosti.

• Po tom pitanju vodilja nam  trebaju biti riječi imama Šafije,  rahmetullahi  alejh, koji je  kazao: “S kim god sam se upuštao  u diskusiju, uvijek sam od  Uzvišenog Allaha tražio da učini  da se preko njega manifestuje  istina, da ga pomogne, te  da ga sačuva od greške. Osim  toga, nikada mi nije bilo važno  da li će Uzvišeni Allah istinu  iznijeti na vidjelo posredstvom  moga ili njegova jezika. (Bitno  mi je bilo samo da se pronađe  istina.)” (Hatib, El-Fakih ve ‘l-mutefekkih,  str. 363)

• Trebamo paziti na ljubaznost  spram sagovornika; strogo se  čuvati uvredljivih, omalovažavajućih  i osuđujućih izraza.  Kada povrijedimo nečije srce,  ne smijemo zaboraviti da smo  stekli novog neprijatelja. Naročito  moramo biti oprezni kada  pozivamo vjeri ili nastojimo pridobiti  nekoga ko nije mnogo  posvećen robovanju.

• Naš Uzvišeni Gospodar kaže:  “Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte ako  je istina to što govorite!’” (Bekara,  111)  Iz tog razloga, kakva god  diskusija da je u pitanju, ne  smijemo govoriti ono što ne  možemo potvrditi dokazom. Ne  smijemo se usmjeravati na ličnost  sagovornika. Ne smijemo  zaboraviti da će ljubaznost u  govoru olakšati da sagovornik  prihvati ono što smo rekli.

• Prilikom rasprave ne smijemo  se nervirati niti gubiti kontrolu.  Ako je naš nijet Allahovo zadovoljstvo,  onda to što činimo  trebamo smatrati ibadetom i  ne smijemo dozvoliti da, povodeći  se za nefsom, upropastimo  ahiretsku nagradu. Jer, mi  odbranu vjere ili upoznavanje  ljudi sa njenim ljepotama shvatamo  kao ibadet. Iz tog razloga,  prilikom rasprave ne smijemo  dozvoliti da nas nefs navede da  pređemo granicu.

• Trebamo se kloniti rasprave sa  onima čiji cilj nije pronalaženje  istine. Postoje ljudi koji su svoju  pamet i sujetu učinili svojim  božanstvom i koji u svakom  okruženju žele da se dokazuju  želeći da uvijek budu u pravu.  U raspravi sa takvim ljudima ne  može se doći do istine. U takvim  raspravama glavnu riječ  vodi nefs, i one uglavnom završavaju  na ružan način. Stoga,  trebamo se kloniti rasprave sa  onima koji svaku priliku koriste  kako bi u prvi plan istakli  vlastiti ego.

• Trebamo izbjegavati i rasprave  sa osobama koje su poznate po  neprijateljstvu prema islamu.  Naime, razgovor o vjeri sa ljudima  čija je srca Uzvišeni Allah  zapečatio ne donosi nikakvu  korist.  • Ako se nakon rasprave ustanovi  da se istina manifestovala  preko našeg jezika, trebamo  činiti dovu: “Gospodaru moj, ne  prepuštaj me mome nefsu i ne  dozvoli mi da se uzoholim.” Jer,  krajnje je važno zauzdati nefs i  sačuvati ga od oholosti.

• Rasprave koje nam truju i dunjaluk  i ahiret i u kojima se  ismijavaju naše svetinje, ne  trebamo čak ni slušati.  Da nas Uzvišeni Gospodar učini  od onih iskrenih robova koji diskutuju  i polemišu sa nijetom istišare  (dogovor) i pronalaska istine.

 

 

Časopis Semerkand

Semerkand