Kultura dijaloga prilikom rasprave
Kada ljudi ocjenjuju neku ideju ili misao, mnogo više obraćaju pažnju na njenu primjenu u praksi, nego li na same riječi. Jer, ono što je važno jeste to kako se ta ideja i riječi realizuju u praksi, dakle, na koji način utječu na život ljudi. Znamo da je nemoguće da se komunikacija među ljudima uvijek odvija na isti način. Mnogo puta smo svjedočili tome da se dva nerazdvojna prijatelja iz nekog razloga posvađaju i naljute jedan na drugog. Iako su dugotrajne ljutnje nešto što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokudio i od čega je odvraćao svoj ummet, danas su rasprave i svađe postale gotovo neizostavni dio socijalnog života. Na dnevnom redu su često i rasprave unutar porodice. Mišljenja i želje svih članova porodice se počesto ne poklapaju jedni s drugima. Ponekad se svađaju roditelji, ponekad se svađaju roditelji sa djecom, a najčešće se djeca međusobno svađaju. Dešava se i to da se osobe koje se uopće ne poznaju, iz nekog razloga, počnu međusobno prepirati. Dok čekamo u redu, zna se desiti da jedan nesmotren ili pogrešan postupak, rezultira velikom svađom. Ponekad se potpuno neočekivano zateknemo u nekoj svađi ili raspravi. Sve to je dio našeg dunjalučkog ispita. Ponekad se znaju desiti i rasprave po pitanju neke vjerske teme. Kako bismo objasnili ono što smatramo ispravnim, ili kako bismo reagovali kada neko dotakne naše vjerske svetinje, bivamo primorani na raspravu.
Takve rasprave su, kako po pitanju same teme, tako i po pitanju posljedica, mnogo drugačije od drugih rasprava. Naravno, trebamo se čuvati rasprava na temu vjere. Ali, ukoliko je zaista potrebno da se na neki način uključimo, onda moramo biti krajnje oprezni i ne smijemo dozvoliti da naš nefs preuzme konce u svoje ruke. Jer, u drugim vrstama rasprave, krajnji ishod je ograničen na ljutnju i kvarenje međuljudskih odnosa, dok posljedice rasprava na temu vjere mogu biti mnogo teže. Stoga, kako ne bismo pogriješili, potrebno je da govorimo jezikom razuma, te da po pitanjima o kojima nemamo pouzdano znanje, šutimo.
Govor Uzvišenog Gospodara
Uzvišeni Allah je ljudima dao izbor po pitanju prihvatanja islama. Da je želio, svi ljudi na Arapskom poluostrvu, a potom i svi ostali ljudi na svijetu, bi primili islam. Nesumnjivo, sa aspekta Njegove snage i moći, niko Ga ne bi mogao spriječiti u tome. No, Uzvišeni Allah je ljudima obznanio razumne dokaze i naredio im da povjeruju u Njega. Objavljujući Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ajete koji potvrđuju Njegovo postojanje, sve ljude je podsjetio na Sebe. U nekim ajetima, ukazujući na poredak i ravnotežu u kosmosu, posjednike razuma navodi na spoznaju Njegove beskrajne moći. Prema tome, Uzvišeni Gospodar, Koji posjeduje apsolutnu snagu i moć, ne traži od ljudi da silom, nego draga srca prihvate islam. U tome se zapravo ogleda mudrost našeg života na dunjaluku i slobodne volje koja nam je data.
Kako je obznanjeno u Časnom Kur’anu, Uzvišeni Allah je od Musaa i njegova brata Haruna (neka je Allahov selam obojici) zatražio da odu kod faraona. I preporučujući im ispravnu metodologiju tebliga (pozivanje Istini), kazao im je: “Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Taha, 43-44) U tom obraćanju Uzvišenog Gospodara Svojim vjerovjesnicima nesumnjivo se kriju mnoge mudrosti. Da su oni pred tako oholim silnikom zauzeli grub i odrješit stav, zasigurno bi to rezultiralo krajnje negativnim posljedicama. Istu metodologiju Uzvišeni Gospodar je zahtijevao i od našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a samim time i od nas, sljedbenika njegovog ummeta: “Samo Allahovom milošću ti si (o Moj Poslaniče) blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Al-i ‘Imran, 159) Navedeni ajeti veoma jasno obznanjuju kakva je to bila metodologija Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u samoj misiji tebliga kao i prilikom odnosa prema poricateljima. Jer, srce se nikada ne može smekšati upotrebom grubih, uvredljivih, omalovažavajućih i nepristojnih riječi i izraza. Čak i ako razum ono što čuje potvrdi kao istinu, nefs će to, zbog uvrijeđenosti, veoma teško prihvatiti. Dakle, izbjegavat će da prihvati čak i ono za što se uvjerio da je istina i na koncu će zauzeti neprijateljski stav. Takva situacija, koju možemo nazvati “stjecanjem neprijatelja u pokušaju činjenja dobra”, nastaje kao posljedica napuštanja vjerovjesničke metode saobraćanja sa ljudima. To nam pokazuje koliko način ponašanja ili govora vjernikā utječe na to da li će drugi ljudi prihvatiti vjeru, ili će je pak odbiti zbog njihovih grešaka.
Primjeri iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Nije zabilježeno da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tokom svog života sa nekim posvađao, da se s nekim verbalno natjecao, da je kazao ružnu riječ ili nekoga uvrijedio. Pozivajući ljude islamu koristio je lijepe i prijatne riječi, a onima koji mu ne bi povjerovali ili bi se na grub način suprotstavili, nije uzvraćao uvredama. Ni na koji način nije vršio pritisak, nikome nije rekao “moraš prihvatiti”. A takvo postupanje mu je i Uzvišeni Allah naredio: “Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: ‘Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.’ I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: ‘Primite islam!’ Ako prime islam, onda su na Pravome putu.
A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. – A Allah dobro vidi robove Svoje.” (Al-i ‘Imran, 20) “I budite poslušni Allahu i budite poslušni Poslaniku i oprezni budite! A ako glave okrenete, onda znajte da je Poslanik Naš dužan samo jasno obznaniti.” (Ma’ide, 92) “A ako oni okrenu glave, pa ti si dužan samo da jasno objavljuješ.” (Nahl, 82) U ajetima se, dakle, od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traži teblig, a ne zahtijeva se bilo kakvo prisiljavanje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svoju dužnost tebliga izvršio na najljepši način, blagim riječima, a ono što je govorio primjenjivao je u svome ži- votu. U suštini, ako pogledamo njegov život, vidjet ćemo toliko ponizan pristup i blagost, da nećemo moći a da se ne zapitamo “Kako je moguće da je bio toliko tolerantan?” Kao rezultat takvog postupanja, islam je postigao nevjerovatan uspjeh, te se u kratkom periodu od dvadeset i tri godine, okitio velikim pobjedama.
Adabi raspravljanja
Postoje određeni edebi na koje trebamo paziti prilikom objašnjavanja islama ljudima, ili prilikom diskutovanja sa braćom vjernicima o nekim pitanjima.
Najznačajniji od njih su sljedeći:
• Ne trebamo raspravljati o temama koje ne poznajemo. Jer, onaj ko govori u ime vjere obavezno mora poznavati temu o kojoj govori.
• Prilikom započinjanja diskusije o nekoj vjerskoj temi, najprije trebamo proučiti euzu i bismillu, a potom se osloniti na Allaha, dželle ša’nuhu.
• Temi ne trebamo pristupati na način “Idem da nadvladam sagovornika”, nego na način: “Bitno je da istina izađe na vidjelo, bilo to preko moga ili preko jezika sagovornika.” To je moguće jedino ako se budemo vodili strahom od Allaha, dželle ša’nuhu, i ako se prilikom govora ne budemo odvajali od iskrenosti.
• Po tom pitanju vodilja nam trebaju biti riječi imama Šafije, rahmetullahi alejh, koji je kazao: “S kim god sam se upuštao u diskusiju, uvijek sam od Uzvišenog Allaha tražio da učini da se preko njega manifestuje istina, da ga pomogne, te da ga sačuva od greške. Osim toga, nikada mi nije bilo važno da li će Uzvišeni Allah istinu iznijeti na vidjelo posredstvom moga ili njegova jezika. (Bitno mi je bilo samo da se pronađe istina.)” (Hatib, El-Fakih ve ‘l-mutefekkih, str. 363)
• Trebamo paziti na ljubaznost spram sagovornika; strogo se čuvati uvredljivih, omalovažavajućih i osuđujućih izraza. Kada povrijedimo nečije srce, ne smijemo zaboraviti da smo stekli novog neprijatelja. Naročito moramo biti oprezni kada pozivamo vjeri ili nastojimo pridobiti nekoga ko nije mnogo posvećen robovanju.
• Naš Uzvišeni Gospodar kaže: “Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!’” (Bekara, 111) Iz tog razloga, kakva god diskusija da je u pitanju, ne smijemo govoriti ono što ne možemo potvrditi dokazom. Ne smijemo se usmjeravati na ličnost sagovornika. Ne smijemo zaboraviti da će ljubaznost u govoru olakšati da sagovornik prihvati ono što smo rekli.
• Prilikom rasprave ne smijemo se nervirati niti gubiti kontrolu. Ako je naš nijet Allahovo zadovoljstvo, onda to što činimo trebamo smatrati ibadetom i ne smijemo dozvoliti da, povodeći se za nefsom, upropastimo ahiretsku nagradu. Jer, mi odbranu vjere ili upoznavanje ljudi sa njenim ljepotama shvatamo kao ibadet. Iz tog razloga, prilikom rasprave ne smijemo dozvoliti da nas nefs navede da pređemo granicu.
• Trebamo se kloniti rasprave sa onima čiji cilj nije pronalaženje istine. Postoje ljudi koji su svoju pamet i sujetu učinili svojim božanstvom i koji u svakom okruženju žele da se dokazuju želeći da uvijek budu u pravu. U raspravi sa takvim ljudima ne može se doći do istine. U takvim raspravama glavnu riječ vodi nefs, i one uglavnom završavaju na ružan način. Stoga, trebamo se kloniti rasprave sa onima koji svaku priliku koriste kako bi u prvi plan istakli vlastiti ego.
• Trebamo izbjegavati i rasprave sa osobama koje su poznate po neprijateljstvu prema islamu. Naime, razgovor o vjeri sa ljudima čija je srca Uzvišeni Allah zapečatio ne donosi nikakvu korist. • Ako se nakon rasprave ustanovi da se istina manifestovala preko našeg jezika, trebamo činiti dovu: “Gospodaru moj, ne prepuštaj me mome nefsu i ne dozvoli mi da se uzoholim.” Jer, krajnje je važno zauzdati nefs i sačuvati ga od oholosti.
• Rasprave koje nam truju i dunjaluk i ahiret i u kojima se ismijavaju naše svetinje, ne trebamo čak ni slušati. Da nas Uzvišeni Gospodar učini od onih iskrenih robova koji diskutuju i polemišu sa nijetom istišare (dogovor) i pronalaska istine.
