Kome je potreban dokaz?
Jedan od velikih sufijskih alima iz 16. stoljeća, Imam Rabbani, k.s., u svome djelu „Mektubat“, o imanu stečenom putem čišćenja nefsa, kazuje sljedeće:
Allahovo, dž.š., postojanje i Njegova jednoća, poslanstvo Allahova Poslanika, s.a.v.s., i propisi koje je donio od Allaha, dž.š., sve je to jasno i očito. Ukoliko je osoba očišćena od duhovnih bolesti i nedostataka, onda nema potrebu da razmišlja o tome. Ukoliko pak osoba ima potrebu da misli o tome, to je znak da postoji neka nepravilnost. Nakon što se čovjek oslobodi srčanih bolesti i perdi koje su prekrivale srčanu pronicljivost, ne ostaje ništa drugo sem hakikata (istina). Ukoliko čovjek pati od žučnih problema, sve dok je bolestan, može osjećati potrebu da mu se dokaže da su šećer i med slatki. Međutim, ukoliko se riješi bolesti od koje boluje, ne treba mu više nikakav dokaz za to.
Jedno je sigurno, a to je činjenica da je polje zaključivanja uz oslanjanje na razum (istidlal), vrlo usko. Vrlo je teško postići jekin (ubjeđenje) putem razmišljanja i dokaza. Zbog toga je neizbježno čišćenje srca od bolesti, kako bi se postigao iman na stepenu jekina. Upravo tako je i žučnog bolesnika preče izliječiti, nego donositi mu dokaze da je šećer sladak, kako bi postigao ubjeđenje u to. Kako je moguće da onaj ko boluje od takve bolesti i osjeća gorčinu u šećeru, uz dokaze shvati da je šećer sladak?! Upravo takvo je i stanje osobe koja zbog zaprljanosti srca ne može da osjeti slast imana.
Nefs-i emmara (duša sklona zlu) negira šerijatske propise i smatra da se kose sa ljudskom prirodom. Sve dok traje negiranje nefsa od kojeg se očekuje da postane ubijeđen dokazima, iznimno je teško uz dokaze osigurati čvrsto vjerovanje da su propisi ispravni. Budući da je vrlo teško postići potpuno vjerovanje bez čišćenja nefsa, onda čišćenje nefsa dobiva status neizostavnog. Uzvišeni Allah, u Časnom Kur’anu kaže:
„Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“ (Šems, 9-10)
Iz onoga što smo rekli, zaključuje se da je onaj ko negira jasni Šerijat i ovu čistu vjeru, obolio od slične bolesti kao onaj ko negira da je šećer sladak.
Dakle, cilj sejr-i suluka (duhovno putovanje) i čišćenja nefsa jeste postizanje potpunog imana kroz otklanjanje duhovnih nedostataka i srčanih bolesti na koje ukazuje ajet: „Njihova srca su bolesna (…).“ (Bekara, 10) Ukoliko uz navedene nedostatke postoji iman, takav iman je u najboljem slučaju, samo vanjski dio vjerovanja. A savjest nefs-i emmare sudi suprotno od vjerskih propisa i roba navodi na negiranje. Stanje takvog imana nalikuje vjerovanju žučnog bolesnika da je šećer sladak, iako on u svojoj nutrini donosi zaključak da nije tako. Baš kao što potpuno vjerovanje u slatkoću šećera nastupa nakon izlječenja, tako je ubjeđenje da su islamski propisi hak (istina), vezano za čišćenje nefs-i emmare i postizanje stanja nefs-i mutmeine (smirena duša).
Eto tada iman postaje nešto što čovjek svojom nutrinom prihvata. Na tom stepenu, opasnost od gubljenja imana je veoma mala. Sljedeći ajet obznanjuje nam stanje osobe koja posjeduje takav iman:
„I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.“ (Junus, 62)