Ko su istinski pobjednici?

Ako imamo iman, znači da imamo i mogućnost, znači da smo u prednosti. Jer kraj ovog puta je Džennet, vječna ljepota. Važno je ono što dolazi na kraju puta, a ne prepreke i poteškoće koje se nalaze na njemu.

Vjernik se ne zadržava na dunjalučkim teškoćama. Zna da će ga njegov Gospodar, obradovati i učiniti sretnim kada za to dođe vrijeme. A njegova najveća radost je nada u vječnu sreću – sreću nakon koje više nema tuge.

Dakle, vjernik, život na ovom svijetu živi ispunjen nadom u vječnu sreću. Stoga ne gubi životnu energiju ni polet. Zna da, ukoliko vjeruje, njegov kraj je svjetlo. Zbog toga su vjernici spokojni i veseli, čak i kada su u poznim godinama, za razliku od ljudi Zapada, koji zajedno sa godinama ulaze u krize depresije i pesimizma.

Da nema nade, čovjek ne bi mogao da živi. Čovjek bez nade je nesretan čovjek. Negativan i pesimističan. Bolestan. Ni u jednom poslu ne može biti poletan ni marljiv. Jer, takav čovjek nema nade da će bilo šta uspjeti ili postići. Gledano sa našeg stanovišta, ovaj svijet je svijet iskušenja. Bez sabura naspram teškoća, bez suočavanja sa problemima, ne može se pobijediti, niti se može zaslužiti Džennet.

Džennet se ne može očekivati ležeći. Kada je našem plemenitom Poslaniku, s.a.v.s., spuštena prva objava, on je u strahu došao kući i pokrio se. Allah, dž.š., je tada objavio ajet: „O, ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj!“ (Muddessir, 1-3)

Povećanjem blagodati i prilika, povećava se i odgovornost, a povećanjem imana povećava se svjesnost o toj odgovornosti. Veliki broj ashaba, r.anhum, su svoje živote izgubili udaljeni od svojih domova, rasuti po cijelom svijetu. Razlog toga leži u njihovom imanu i osjećaju za odgovornost.

Dunjaluk nije mjesto uživanja. Vrijeme u kojem je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., mi zovemo „Zlatno doba“, ili „Stoljeće sreće“, međutim, njihova sreća nije bila komforan život, zabava ili uživanje. Čudno, ali mi danas sreću tako razumijevamo.

Iman znači sigurnost, povjerenje, i naravno, nadu. Islam je mir, spas, teslimijet (pokoravanje). Onaj ko se pokorava Allahu, dž.š., taj nikada ne gubi nadu. Musliman se predaje svome Gospodaru srcem, razumom, dušom, tijelom.

U tom predavanju i pokornosti sadržana su mnoga dobra, kako za Ahiret tako i za ovaj svijet. To je snaga koja čovjeka čini sretnim i spokojnim u svim situacijama, u bolesti, zdravlju, imanju i nemanju. Njegovu glavu drži uspravnom a dušu zadovoljnom.

Vjernik je ispunjen nadom

Ovaj svijet je svijet iskušenja. Stoga, normalno je da čovjek povremeno zapadne u probleme i teškoće, međutim, nikada ne smije gubiti nadu. Jer, beznađe je bolest koja uništava čovjeka, grijeh, koji može da izvede iz vjere.

Da bi iman bio sahih (ispravan), potrebno je da vjernik ispunjava određene uslove, a neki od njih su:

• Da je dobrovoljan. Iman pod prisilom ili prijetnjom nije ispravan.
• Da ga prati nada. Vjernik ne smije prekidati nadu u Allahovu milost, ali ne smije biti ni siguran da će ući u Džennet.
• Da osoba ne poriče, omalovažava ili olahko shvata bilo koji farz, ajet ili hadis čija je vjerodostojnost dokazana.

Kao što se može vidjeti, nada je odlika imana. Drugim riječima, nada u Allahovu milost je jedan od uslova valjanosti imana.

Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi kaže:

„I ne gubite hrabrost i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“ (Al-i ‘Imran, 139)

Citirani ajet nam govori da su istinski mu’mini iznad svih drugih ljudi. Dakle, ljudi se razlikuju prema imanu, a vjernici prema takvaluku (bogobojaznost).

Iz ajeta također razumijemo da vjernik ne gubi hrabrost, ne tuguje, i ako ne bude odustajao i padao u beznađe, pobijedit će. Stoga, koliko god da vrijeme bilo teško, kakve god da nas fitne obavijale, musliman treba da radi i trudi se, a ne smije da gubi nadu niti da posustaje. Treba uvijek biti ispunjen nadom i u svim situacijama treba očekivati Allahovu, dž.š., pomoć i milost.

Čovjek je biće koje živi svjesno da će umrijeti. Nada ga drži u životu. Svaka voljena osoba koju izgubimo na ovom svijetu je jedna nada za nas. Kad izgubimo majku, oca, rođake ili prijatelje, s njima nas spaja čvrsta veza – nada da ćemo u Džennetu biti zajedno. Nadamo se da ćemo biti zajedno sa svim voljenim; poslanicima, evlijama, Allahovim dobrim robovima, i da ćemo gledati u Allahovu, dž.š., ljepotu.

Da nema nade, čovjek ne bi mogao da živi. Čovjek bez nade je nesretan čovjek. Negativan i pesimističan. Bolestan. Ni u jednom poslu ne može biti poletan ni marljiv. Jer, takav čovjek nema nade da će bilo šta uspjeti ili postići.

A onaj ko ima nade, on ima i poleta. Kao što je bio poletan Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., duhovni osvajač Istanbula. Unatoč poznim godinama sjeo je na konja i prešao toliki put, došao u Istanbul nadajući se da će imati udio u radosnoj vijesti iz hadisa. Na tom putu, leđa njegovog konja bila su mu i kuća i krevet. Nije vidio oslobođenje Istanbula, ali je dao život na tom putu. Osvajači Istanbula ga nisu zaboravili. Njegov kabur i danas posjećuju hiljade muslimana koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Hiljade, milioni, ljudi dolaze na mjesto njegovog kabura i čine dove Allahu, dž.š.

Nada i pozitivan stav donose zrelost čovjeku. Islam donosi optimizam. Uzvišeni Allah u ajetu kaže: „Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“ (Jusuf, 87) Zbog istrajavanja u negiranju nevjernici prekidaju nadu u Allahovu milost. A Poslanik milosti, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: „Da nevjernici znaju kolika je Allahova milost, nikada ne bi izgubili nadu u Džennet.“ (Muslim, Tevbe, 23)

Oni koji istrajavaju u grijesima, kako bi bez grižnje savjesti mogli nastaviti s tim, govore: „Za mene nema oprosta“, i tako vrata harama drže stalno otvorenim. Međutim, mnoštvo grijeha ne smije da bude razlog gubljenja nade u Allahovu milost. U suri Zumer, u 53. ajetu, Gospodar svjetova kaže: „Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista, mnogo prašta i On je milostiv.’“ Koliki god da su naši grijesi, Allahova, dž.š., milost je veća.

U Časnoj Knjizi Plemeniti Stvoritelj kaže: „A milost Moja obuhvata sve.“ (A’raf, 156)

U kudsi hadisu jezikom svoga Miljenika, s.a.v.s., Gospodar obznanjuje: „Moja milost je iznad Moje srdžbe.“ (Buhari, Tevhid, 22; Muslim, Tevbe, 15)

Poznati alim, veliki poznavalac hadisa, Imam Nevevi, rah., analizirajući hadise koji govore o nadi i strahu, ističe da je veći broj hadisa koji govore o nadi u odnosu na one koji govore o strahu. A kako kaže el-Kari, rah., hadis u kojem se kaže da je Allahova milost iznad Njegove srdžbe je dovoljan čovjeku da bude ispunjen nadom.

Nosilac velike misije

Vjernik je uzdignut i dominantan zato što je njegova da’va (misija) velika i uzvišena. Međutim, ukoliko je njegova da’va, za njega nevažna i bezvrijedna, on je osuđen na stalni poraz. Jer, njegov vidik je skučen i on je daleko od onoga što zahtijeva iman. Zbog toga se čovjek treba dobro zapitati je li njegova da’va za dunjaluk ili je za Ahiret. Je li za vlastiti interes ili je za ummet. Treba provjeriti svoj nijet. Ako je njegova da’va za ummet i Ahiret, on je uvijek na dobitku, ali, ako je za vlastiti interes i dunjaluk, onda je na velikom gubitku.

Zavarani su i oni koji misle da upravljaju dunjalukom. Jer Allah, dž.š., je Taj Koji upravlja svime, ali toga su svjesni samo oni koji vjeruju. Biva ono šta Allah, dž.š., hoće, i onako kako On Uzvišeni želi. Sve se dešava Njegovom voljom i određenjem.

Čovjek nije prepušten sam sebi. On ima svoga Gospodara. Naš Gospodar je Allah, dž.š., Koji nas održava baš onako kako nas je i stvorio. Obzirom da je Allah, dž.š., Taj Koji upravlja kosmosom, onaj ko se Njemu preda nema razloga za brigu.

Gospodar svjetova i meleki su uvijek sa čovjekom. Važno je samo da čovjek ne zaboravi da su tu, da ne gubi povjerenje u svoga Jedinog Stvoritelja, Allaha, dž.š. Baš kao što ni Jusuf, a.s., nije izgubio povjerenje i nadu u svoga Gospodara. Uhvaćen u zamku rođene braće, bačen je u bunar. Ali, Gospodar svjetova ga nije ostavio. Iskušao je njegov teslimijet (predanost) i spasio ga. Potom je prodan kao rob, pa bačen u tamnicu. Allah, dž.š., je uvijek bio sa njim, jer je njegova nada uvijek bila usmjerena ka Allahu, dž.š. Jednom se desilo da je očekivao pomoć od prijatelja iz tamnice kojem je protumačio san, pa je zbog toga ostao u tamnici još nekoliko godina. Na kraju je izašao i postao vezir. Allah, dž.š., je zadovoljan njime i učinio je da ga i mi spominjemo. Plemeniti Gospodar spominje Svoje dobre robove, poslanike, a.s., i evlije, i čini da ih i drugi spominju stoljećima. On Uzvišeni ne zaboravlja one koji Njega ne zaboravljaju, i ne dozvoljava ni drugima da ih zaborave.

Važno je samo da naše brige i okupacije budu radi Njega Uzvišenog, a On ispunjava obećanja Svoja, ne ostaje dužan nikome. Uzvišeni Allah za malo čovjekovog truda daruje mnogo. Usrećuje ga. Važno je samo da čovjek ne radi za svoj nefs i dunjalučki interes nego za Allaha, dž.š.

Oni koji rade za Allaha, dž.š., oni rade za širenje islama i imana. I kada bi im dali cijeli dunjaluk, u jednu ruku sunce a u drugu mjesec, oni ne bi odustali od svoje da’ve. Oni ne posustaju pred teškoćama i preprekama, a iman i nada ih drže stalno na nogama.

Danas se u mnogim dijelovima islamskog svijeta prolijeva krv. Međutim, unatoč tome ne smijemo gubiti nadu. Jer musliman je hrabar, ne strahuje od poraza. Ne boji se neprijatelja, nego ulijeva strah u njegovo srce. On nije kukavica, nego je junak. Junački radi i trudi se.

Već dva stoljeća se čeka da se islamski svijet probudi i ustane na noge, ali mu ne dozvoljavaju. Milioni muslimana žive u teškoćama i guše se u mukama. Već godinama vijesti o poginulim i stradalim muslimanima svakodnevno stižu kao izvještaji o vremenu. U Iraku ne prestaju stradanja još od Zalivskog rata. U Siriji već osam godina traju rat i borba za goli život. Palestina je kao rana ovog ummeta, rana koja neprestano krvari krvlju šehida. Kuds-i šerif kao jetim čeka svoga izbavitelja. Jemen već pet godina plače zbog rata između vehabija i šija. Hiljade ljudi živi svoje posljednje trenutke umirući od kolere. Narod Egipta cvili pod nepravdom diktatorske vlasti. U Libiji ne prestaju unutrašnji nemiri. U Mijanmaru i Arakanu, budisti muslimanima uskraćuju čak i pravo na život. Muče ih i ubijaju. Istočni Turkistan je pod zulumom Kine. Sprječavaju muslimane da obavljaju svoje vjerske dužnosti. Zabranjuje im se post. A ukoliko se zabrane prekrše, slijede smrtne kazne. Između Pakistana i Indije svakodnevno se povećavaju tenzije. Muslimani Afrike umiru od gladi, bore se za opstanak.

Ukratko, dok se muslimani bore za goli život, drugi se bore za vlast, kolonije i naftu. U islamskom svijetu ne dozvoljavaju narodu pravo glasa niti izbora. Podržavaju kraljeve, diktatore, i nepravedne vladare.

Zapad beskompromisno širi neprijateljstvo prema islamu. Najskoriji primjer toga jeste teroristički čin u Novom Zelandu, u kojem je za vrijeme džume namaza ubijeno 50 nedužnih muslimana. Neće i ne žele da vide da oni koji nevine muslimane optužuju za terorizam, šire i promovišu ideju o terorizmu.

A najtužnije je to što Saudijska Arabija, Dubai, Arapski Emirati i druge bogate muslimanske zemlje ne žele da pomognu niti jednog ugroženog muslimana, koji je od njihove krvi, od njihove vjere, ali zato itekako pomažu američku industriju oružja. Novac polažu na Zapad.

Svijet čeka na islam

Ukratko, u bolovima je i dunjaluk i islamski svijet. Međutim, ti bolovi nisu naznaka smrti, nego rođenja. Naznaka ponovnog rođenja islama. Nema rođenja bez bolova. Samo uz bolove rođenje može biti zdravo i prirodno.

Pored svih tih muka, treba vidjeti i svijetlu stranu. Danas se recimo, otvaraju mnoge džamije u Evropi. U Engleskoj je otkupljeno na stotine crkvi koje su preuređene u džamije. U Evropi, Americi, Rusiji, Kini, islam je druga vjera. Čak i u nemuslimanskim zemljama, džamije za vrijeme džume i bajram-namaza su pune toliko da ljudi klanjaju napolju. Negdje se džuma klanja dva puta jer svi koji žele ne mogu stati u džamiju. Recimo, u Engleskoj koja broji nekoliko miliona muslimana, broj prisutnih na džumi namazu prelazi jedan milion, dok broj kršćana prevazilazi 60 miliona, ali broj onih koji posjećuju crkvu ne dostiže ni milion.

Na Zapadu, egoizam je dostigao svoj vrhunac. Porodica i moralni principi nemaju nikakvu vrijednost. Evropa je shvatila da tehnologija ne znači i civiliziranost. Za neko vrijeme Amerika neće imati generaciju kojoj bi ostavila prilike i dobra koja posjeduje. Budućnost cijelog svijeta je u rukama muslimana. Evidentno je da su spas i sreća samo sa imanom. Islam dolazi. Ovaj svijet je u drugom stanju. Rođenje će biti islam. Zbog toga su u panici zabludjele skupine. Neprestano prave plan za planom.

Gledano sa našeg stanovišta, ovaj svijet je svijet iskušenja. Bez sabura naspram teškoća, bez suočavanja sa problemima, ne može se pobijediti, niti se može zaslužiti Džennet. Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi kaže:

„Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali!“ (Bekara, 214)

Nakon raznovrsnih uznemiravanja i mučenja u Mekki, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se obratio prvim muslimanima i rekao: „Prije vas su živjeli narodi koji su podnosili takve muke, hvatani su i zakopavani u zemlju, potom su im tijela testerom presijecana na pola. Ali to ih nije odvratilo od njihove vjere. Kunem se da će Allah, dž.š., upotpuniti islam. Doći će vrijeme kada će konjanik putovati sam od Sana (mjesto u Jemenu) do Hadrameuta, a neće strahovati ni od koga osim od Allaha, ili ako ima ovce, od vuka da ih ne napadne. Ali, vi požurujete!..“ (Buhari, Menakibu ‘l-ensar, 29)

Kao što se da zaključiti, islamski ummet prolazi kroz iskušenja, kao što su prolazili i prijašnji ummeti. Tako je bilo na početku islama i tako je i danas. Zahvaljujući imanu, strpljenju i požrtvovanosti, plemeniti ashabi, r.anhum, su Allahovom pomoći postigli uspjeh i na dunjaluku i na Ahiretu. Živjeli su islam i širili ga. U kratkom periodu, zahvaljujući njihovom trudu, islam se proširio na preko milion kvadratnih kilometara. Neki od njih su obradovani Džennetom još dok su bili na ovom svijetu.

Živimo u vremenu koje je posljednji stadij trudnoće. Može biti da su nam mogućnosti ograničene i da imamo malo prijatelja a mnogo neprijatelja. Ali ako imamo iman, imamo i mogućnosti. Dakle, u prednosti smo. Imamo razloga za nadu, jer, kraj ovog puta je Džennet, vječna ljepota. Važan je kraj puta, a ne prepreke na njemu. Važno je samo da ne izgubimo cilj.

Vjernik se ne zadržava na dunjalučkim preprekama, zna da će ga Allah, dž.š., usrećiti i nasmijati i na dunjaluku, kada za to dođe vrijeme. Ali, njegova najveća radost je nada u sreću nakon koje nema tuge i koja nema kraja.

Dakle, vjernik život na ovom svijetu živi ispunjen nadom u beskrajnu sreću. Stoga ne gubi životnu energiju ni polet. Zna da je vjernik uvijek na dobitku. Zbog toga su vjernici sretni i spokojni, čak i kada su u poznim godinama, za razliku od ljudi Zapada koji zajedno sa godinama ulaze u krize, depresije i pesimizam.

Čovjek bi trebao da se raduje vječnim blagodatima – da se raduje Džennetu, džennetskoj sreći. Ali, svjedoci smo da čovjek nerijetko svoj život troši kako bi stekao kuću, auto, bračnog druga, djecu, unučad. Godinama se bori i zalaže kako bi u nečemu proveo 10-ak, 15 godina, za koje također nije siguran da li će ih dočekati. A koliko činimo za svoju vječnu kuću?

Bez posustajanja

Kako bi zaslužio vječni Džennet, vjernik na Allahovom putu ponekad žrtvuje imetak, a ponekad i život. Sve svoje predaje Allahu, dž.š., na emanet. Čak i ako ga u toj borbi neprijatelj nadvlada, i ako padne kao šehid, on je opet pobjednik. Divan primjer imamo u priči o 69 ashaba hafiza, r.anhum, koji su uhvaćeni u zamku poginuli u bici na Mauni. Jedan od njih je bio hafiz Amir b. Fuhejr, r.a. Kada ga je pogodila strijela i prošla kroz njegova prsa, on je povikao: „Tako mi Allaha, ja sam pobjednik!“ Neprijatelj se začudio tim njegovim riječima pa je upitao: „Ja sam te nadvladao, a ti si pobijedio?!“ Strijelac je bio Džebbar b. Sulma. Nije odmah shvatio o čemu govori Amir, r.a., pa se okrenuo prisutnima i rekao: „Ja sam ga ubio, a on govori da je pobijedio?!“ U predaji stoji da je u tom trenutku Džebbar b. Sulma vidio Amirovo tijelo kako se uzdiže na nebo. Tada su mu se otvorile oči srca i dobio je odgovor na svoje pitanje. I dok je Amir, r.a., prelazio na drugi svijet, Džebbar b. Sulma je izgovarao kelime-i šehadet.

Vjernik je na dobitku u svakoj situaciji. Dobija i kada pobjeđuje i kada padne pobijeđen. Jer on je džennetlija. Međutim, Džennet se ne može očekivati ležeći. Kada je našem plemenitom Poslaniku, s.a.v.s., spuštena prva objava, on je u strahu došao kući i pokrio se. Allah, dž.š., je tada objavio ajet: „O, ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj!“ (Muddessir, 1-3) Iz tog ajeta vidimo da Uzvišeni Allah želi da svaki vjernik, pored nade pokaže i trud.

Nada vjernika odražava se u njegovom životu. Onaj ko ne radi u skladu sa svojom nadom, taj je neodlučan, nedosljedan, osuđen na neuspjeh. Kod vjernika nada i trud treba da budu usklađeni kao što su mu usklađeni srce i razum, duša i tijelo.

Nada daje snagu i polet čovjeku, i održava ga mladim. U sljedećem primjeru imamo veliku pouku:

Jedna nana muslimanka je živjela u Grčkoj. Kada je imala 80 godina nekom prilikom je bila pozvana u predsjedništvo. Međutim, nije znala grčki. Predsjednik je posredstvom prevodioca upita:

„Nano, zar za sve ove godine niste naučili grčki?“, a nana mu odgovori: „Nisam se nadala da ćete ovoliko dugo vladati ovim prostorima i da će braća iz Anadolije toliko zakasniti.“  Nana se svojom dušom nikada nije predala Grcima. Bila je stara, ali ju je nada držala mladom i snažnom.

Pomoć bez truda

Musliman je odgovoran da dostavi islam nemuslimanima. Povećanjem blagodati i prilika, povećava se i odgovornost, a povećanjem imana povećava se svjesnost o toj odgovornosti. Veliki broj ashaba, r.anhum, su svoje živote izgubili udaljeni od svojih domova, rasuti po cijelom svijetu. Razlog toga leži u njihovom imanu i osjećaju za odgovornost.

Na dunjaluku će se čovjek i smijati i plakati, i to nije ono što je najvažnije. Musliman u svim uslovima treba da radi i da se nada. Ne smije dozvoliti sebi da pronalazi izgovore i pokaže slabost. Zarad imana treba biti strpljiv u teškoćama. Čak i ako na ovom svijetu ne postigne željeni cilj, na Ahiretu će sigurno postići. Sjetimo se da su Allahov Miljenik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, r.anhum, najprije bili iskušavani siromaštvom, slabošću, teškoćama, Ebu Džehlom, Ebu Lehebom. Strpljivo su podnosili, ne gubeći nadu. Zatim su iskušani džihadom. Nekad su pobjeđivali, a nekad bivali pobijeđeni. Ali i u najtežim trenucima svoje dužnosti su obavljali predano, ispunjeni nadom. Dok su kopali hendek (rov), obradovani su pobjedom. Munafici (licemjeri) su se tome smijali i ismijavali. Govorili su: „Zar će pobijediti oni koji su pod opsadom i nemaju ni koricu hljeba?“ Ali većina ashaba, r.anhum, koji su bili tu, doživjeli su da vide dio te pobjede. Arapsko poluostrvo je u potpunosti osvojeno. Osvojen je Kuds. Bizantija je izgubila veliki dio teritorije. Iransko Sasanijsko carstvo je ostalo u historiji. Sve to se desilo još u periodu hazreti Omera, r.a.

Vjernici znaju da najveća iskušenja imaju poslanici, a.s., zatim njihovi nasljednici, Allahovi, dž.š., dostovi.

Adem, a.s., je godinama plakao i tugovao, kajući se za svoj grijeh. Jusuf, a.s., se suočio sa mnogim problemima i teškoćama, od bunara do tamnice. Ejub, a.s., je nakon izobilja i zdravlja iskušan neimaštinom i bolešću. Godinama je strpljivo podnosio muke. Ibrahim, a.s., je bio iskušan Nemrudom, životom, ocem, suprugom, djetetom. Allahov Miljenik, Muhammed, s.a.v.s., je zajedno sa svojim ashabima, r.anhum, prošao kroz iskušenja koja prevazilaze granice izdržljivosti. On, s.a.v.s., nikada nije vidio svoga oca, a majku je izgubio još dok je bio mali dječak. Šestero djece mu je umrlo i ukopao ih je vlastitim rukama. Izuzev hazreti Fatime, r.anha, sva djeca su mu preselila prije njega, s.a.v.s. Na sve teškoće i iskušenja, odgovorio je saburom i sabur je preporučivao i drugima. Bilal Habeši, r.a., je na vrelom pustinjskom pijesku, izlagan najtežim mučenjima, ali nije posustao niti oborio glavu pred Umejjom b. Helefom, čiji je rob tada bio. Nije rekao „Lat, Menat niti Uzzat“, nego je ustrajno ponavljao „Allah, Ehad…“ (Allah je Jedan). Nije posegnuo za olakšicom. Čuju li danas njegove riječi oni koji pred najmanjom teškoćom odstupaju od Allahovih, dž.š., propisa govoreći: „U današnje vrijeme je nemoguće bez kredita“, „U ovim uslovima mi je to i to dozvoljeno…“

Hazreti Sumejja, r.a., prvi šehid islama, mučena je tako što su joj jednu nogu zavezali za jednu devu a drugu za drugu. Tako je preselila na drugi svijet. Ali ko je na kraju pobijedio? Ebu Džehl? Ebu Leheb? Oni koji su sedždu činili kipovima i ljudima i od drugih tražili da to čine?

Bilal Habeši, r.a., čovjek koji je na pijacama prodavan kao crni rob, postao je mujezin Allahova Poslanika, s.a.v.s. Učestvovao je u mnogim pobjedama i osvajanjima. I čeka ga najveći uspjeh – Allahov Džennet. A izgubili su Ebu Džehl – onaj koji je sebe smatrao prvakom ljudi, i oni koji su ga slijedili. A najveća propast njih tek čeka, čeka ih razbuktala vatra u Džehennemu!

Dunjaluk nije mjesto uživanja. Vrijeme u kojem je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., mi zovemo „Zlatno doba“, ili „Stoljeće sreće“, međutim, njihova sreća nije bila komforan život, zabava ili uživanje. Čudno, ali mi danas sreću tako razumijevamo. A sreća je zapravo biti blizu Džennetu. Blizina je proporcionalna snazi imana. Njihova sreća je u priznanju i pohvali koju su dobili od Allaha, dž.š., u Džennetu kojim su obradovani još na ovome svijetu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pokazao sabur spram nevjernika u Mekki i spram munafika u Medini. Borio se sa mušricima, jevrejima, kršćanima, borbom koja nije imala kraja. Bitke i pohodi su se stalno smjenjivali. Spavanje i odmor je ostavio za Ahiret. Tokom cijelog života je radio, bez pauze.

Istinska veličina

Prepreke i teškoće postoje kako bi povećale snagu roba i uvećale mu vrijednost kod Allaha, dž.š. Kako god se željezo oblikuje u vatri, tako i čovjek, kroz probleme i teškoće zadobija snagu i kvalitet. Ali, pod uslovom da svoje srce veže za Allaha, dž.š., oslanja se na Njega i ne žali se.

Onaj ko Allaha uzme za Boga, svi njegovi problemi su mali. Njegova briga je Ahiret, a za dunjaluk mnogo ne mari. Ne rastužuje ga siromaštvo, ne baca ga u očaj ni bolest ni smrt. Ne boji se rata, ne preza pred teškoćama. Sve dok misli na Džennet, dok vjeruje u Allaha, dž.š., i čuva svoju nadu, on je smiren i spokojan, baš poput onih koji su živjeli u Stoljeću sreće, ispunjeni nadom i sretni.

Posljednja dva stoljeća kao da živimo jesen i zimu. Dok s jedne strane pušu hladni vjetrovi, s druge strane na pragu je proljetno buđenje. Inšallah, pred nama je dugo i lijepo ljeto. Današnje teškoće i problemi muslimana su posljednji dani jeseni i zime. Kada nama dođe proljeće, strana kufra (nevjerstvo) će ući u zimu. Dakle, pred nevjernicima je zima. Neka ih nikako ne zavaraju posljednji sunčani dani.

Budućnost pripada mu’minima – onima koji vjeruju i dobra djela čine. Mu’mini će biti pobjednici i na dunjaluku i na Ahiretu. Oni će se radovati, a nevjernici će žaliti. Samo je važno da sačuvamo identitet vjernika, da se oslanjamo na Gospodara i imamo povjerenja u Njega. Drugim riječima, važno je da ne pokvarimo ugovor sklopljen sa Njim.

Ugovor sklopljen sa Gospodarom svjetova je naša najveća odgovornost, ali ujedno i najveća snaga koju imamo. Izgovaranjem kelime-i šehadeta, mi očitujemo svoje vjerovanje i istovremeno dajemo riječ. Dajemo riječ da ćemo slijediti ono što nam Allah, dž.š., obznanjuje putem Svoga Poslanika, s.a.v.s., i da ćemo se zalagati i raditi zarad Njegova zadovoljstva. Kršenje riječi donosi posljedice, srazmjerne veličini onoga kome je riječ data.

Kada je Gazneli Mahmud u jednoj od bitci u Indiji vidio da je neprijateljska vojska znatno brojnija od njegove, zavjetovao se da će, ukoliko im Allah, dž.š., podari pobjedu, sav plijen podijeliti siromasima. Nakon nevjerovatne bitke, mala vojska Gazne pobijedila je veliku indijsku vojsku. Neki vojnici, nakon što su ugledali veliki plijen, počeše nagovarati Mahmuda da odustane od svoga zavjeta. Gazneli Mahmud osjeti neodlučnost te upita alime da li postoji mogućnost da čovjek odustane od zavjeta. Oni mu odgovoriše:

„Ako više nikada nećeš imati potrebu da ‘posluješ’ sa Allahom, dž.š., onda možeš prekršiti ono što si obećao!“

Allahova pomoć nam nije potrebna samo jednom, nego stalno, u svakom trenutku. Mi smo ovisni o Njegovoj pomoći, kako na dunjaluku, tako i na Ahiretu. Zbog toga, ponajprije trebamo održati riječ datu u Ezelu, riječ kojom smo se obavezali na pokornost i robovanje. Ukoliko mi budemo dosljedni, Allahova, dž.š., pomoć će uvijek biti uz nas.

Zbog teškoća koje islamski svijet živi posljednja dva stoljeća, mi smo nažalost usvojili „naučenu bespomoćnost“. Zato nemamo nade, nego zapadamo u krize pesimizma. I to je ujedno najveća prepreka za ponovno rođenje i buđenje islamskog svijeta. A svijet čeka na muslimane.

Najveća laž koju čovjek može da kaže sebi jeste izgovor. Unatoč svim teškoćama i preprekama, musliman ne treba da nalazi izgovore. Kada odluči da nešto učini, onda to treba da učini danas a ne sutra. I bez obzira u kakvoj situaciji se nalazio, treba da zna da je beznađe nevjerstvo, i da nastoji izliječiti se od naučene bespomoćnosti.

„Naučena bespomoćnost“

„Naučena bespomoćnost“ je psihološki fenomen, u kojem na osnovu nametnutog iskustva ili situacije, pojedinac razumijeva svako sljedeće. U jednom eksperimentu mladunčad slonova su vezali lancem za drvo. Mladunče najprije pokušava da prekine lanac, međutim, kad shvati da ne može, odustaje. Više ne pokušava. Čak ni kada poraste, unatoč svojoj snazi i činjenici da veoma lahko može prekinuti lanac, slon više ne pokušava. Jer „naučio je da ne može“, prepreka više nije u snazi nego u mozgu.

Imajući to u vidu, razmislimo o obrazovnom sistemu u kojem je ponižavana i omalovažavana svaka vrijednost islama, a sve što pripada Zapadu je lijepo i značajno. Nije li to jedan od razloga zbog kojeg se prestiž gradi na vrijednostima Zapada, a ono što je naše se prećutno skriva? Sve što se danas dešava oko nas možemo pogledati kroz prizmu fenomena naučene bespomoćnosti (možemo reći i potlačenosti).

Potlačenost i beznađe su stanja koja treba da odbija svaki dostojanstven musliman. Allah, dž.š., će upotpuniti Svoje svjetlo, makar to nevjernicima bilo i mrsko. Kao što kaže u Časnoj Knjizi:

„Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.“ (Saff, 8)

U Prvom svjetskom ratu, odsjekli su glavu islamskom svijetu. Rastrgali su mu trup, isprepleli noge i ruke. I danas zavađaju muslimane. Ali, islam se širi. Buđenje islamskog svijeta je blizu. Zbog toga su u panici.

Nakon Mongola i Krstaša rodili su se Seldžuci i Osmansko Carstvo. U Prvom i Drugom svjetskom ratu, muslimani se poniženi i rasijani na sve strane svijeta. U potrazi za opskrbom raziđoše se po cijelom svijetu. Možda je njihova namjera bila da steknu uslove za život, a Allahova da raširi islam po Zemlji.

Sa teškoćom je i olakšanje

Kada govorimo o nadi, ne smijemo zaboraviti suru Inširah. Inširah znači otvaranje i olakšanje. Sura je objavljena u Mekki, u vrijeme kada su Allahov Poslanik, s.a.v.s., i ashabi, r.anhum, bili izloženi velikim problemima i teškoćama. Mušrici Mekke ih nisu ostavljali na miru. Allah, dž.š., je u toj suri obznanio blagodati darovane Svome Poslaniku, s.a.v.s., i kazao da sa svakom teškoćom dolazi i olakšanje.

Kada je objavljena ova sura, koja je nada bespomoćnima, lijek bolesnima, put onima koji su u bezizlaznoj situaciji, Poslanik, s.a.v.s., vidjevši da se u 5. i 6. ajetu dva puta govori da je sa teškoćom i olakšanje, okrenuo se prisutnima i radosno rekao:

„Donosim vam radosnu vijest! Došlo vam je olakšanje! Više niti jedna teškoća neće biti veća od dva olakšanja!“ (Muvatta, Džihad, 6)

Uslov dolaska olakšanja je teškoća. Čovjek sazrijeva kroz iskušenja. Kako god dijamant, ne može dostići savršen izgled bez brušenja, isto tako ni čovjek ne može sazrijeti dok ne prođe kroz teškoće. Na mjestu gdje se more spaja sa obalom, kamenje je uvijek čisto i glatko. Talasi ga stalnim udaranjem u obalu očiste i učine blistavim. Muke i teškoće, povod su oslobađanju od kazne. Ponekad je spas u samoj teškoći. Za malo muke na dunjaluku, vjernika čeka vječna nagrada u Džennetu.

Jedan od načina da usvojimo optimističan stav jeste svijest i zahvalnost na Allahovim, dž.š., blagodatima. Najveća blagodat je iman. Hvala Allahu pa nas je učinio muslimanima. Imamo problema, ali imamo i mnogo lijepih trenutaka. Pred nama je, inšallah, još mnogo lijepih dana. A ako preselimo kao vjernici, na Ahiretu nas čekaju blagodati koje oko nije vidjelo niti pamet zamislila.

Drugi faktor koji doprinosi našem optimizmu jeste druženje sa pozitivnim ljudima. Svi poslanici, a.s., Allahovi prijatelji, arifi, učenjaci koji žive po svome znanju, uvijek su bili optimistični i pozitivni. Ako se družimo sa pozitivnim ljudima i mi ćemo biti takvi, ako se družimo sa negativnim, i mi ćemo biti negativni. Jer, stanja ljudi su prelazna. Osoba koja je vjernik, na sve i svakoga gleda s nadom. Posebno prema Allahu, dž.š., je uvijek usmjerena s nadom i husni zanom (lijepo mišljenje o Allahu, dž.š.). U Kudsi hadisu, jezikom Svoga Miljenika, Allah, dž.š., kaže:

„Ja sam na mišljenju Moga roba o Meni. S njim sam kada Me spomene. Ako Mi se približi za jedan korak, Ja se njemu približim za deset. Ako on Meni ide hodeći, Ja njemu idem trčeći.“ (Buhari, Tevhid, 15/35; Muslim, Zikr 2, 26/75)

Riječi „Ja sam na mišljenju Moga roba o Meni“ aludiraju na to da će Allah, dž.š., prema robu postupati onako kako rob od Njega očekuje. Međutim, „mišljenje“ u ovom slučaju ne znači slaba pretpostavka nego istinski iman – čvrsto vjerovanje. Jer, husni zan prema Allahu, dž.š., je pokazatelj da se iman smjestio u naša srca i da su naša ponašanja u skladu s njim. Dakle, kako rob poznaje svoga Gospodara i kako očekuje da će Gospodar postupiti s njim, Allah, dž.š., će mu tako dati. Ali naravno, nakon što rob, onoliko koliko je u mogućnosti, ispunjava dužnosti prema Stvoritelju. U suprotnom, biće zavaran.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tri dana prije smrti kazao:

„Neka svako od vas, kada bude umirao, ima lijepo mišljenje o svome Gospodaru.“ (Muslim, Džennet, 81; Ebu Davud, Dženaiz 13)

Čovjek se rađa s nadom, živi s nadom i umire sa nadom. Pri rođenju on je nada bližnjih, a na samrti ostaje sam sa svojom nadom.

 

Časopis Semerkand