Klonite se sumnjičenja i ogovaranja!

28/08/2020 admin 1419 Views gibet, ogovaranje, tekstovi

„O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista prima pokajanje i samilostan je“ (Hudžurat, 12)

„Jedne večeri sam, zajedno sa ocem, ostao budan sve do sabaha. Učili smo Kur’an, a ostali ukućani su spavali. U jednom trenutku rekoh ocu: ‘Spavaju kao da su mrtvi. Mogli su ustati pa klanjati barem dva rekata namaza!’ A otac mi tada reče: ‘Sine moj, kamo sreće da si i ti spavao, a da ih nisi ogovorio.’“ (Sadi Širazi, k.s.)

Kao povod navedenog ajeta, prenosi se sljedeći događaj:

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je imao običaj da prilikom putovanja ili ratnih pohoda ashabe, r.anhum, rasporedi tako što bi uz dvojicu imućnih stavljao po jednog siromaha. Imućni bi podmirivali potrebe siromaha, a on bi im zauzvrat služio. Na mjesto konačišta bi dolazio prvi i pripremao hranu za ostale.

Na jednom takvom putovanju odredio je da Selman Farisi, r.a., bude uz dvojicu bogatih. Selman, r.a., je na mjesto konačišta došao prvi kako bi im pripremio jelo, međutim, savladao ga je san, te je zaspao prije nego je uspio išta pripremiti. Kada su ljudi došli, upitaše ga za večeru, a on im ispriča kako je bilo. Oni ga tada poslaše kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., da od njega zatraži nešto od hrane.

Selman Farisi, r.a., učini kako mu je rečeno, ode kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i zatraži, a Poslanik, s.a.v.s., ga posla kod Usame b. Zejda, rekavši mu da traži od njega. Usame b. Zejd, r.a., je bio zadužen za hranu i jahalice. Selman, r.a., dođe kod njega, ali ni kod njega ništa ne nađe. Usame, r.a., mu reče da nije ostalo ništa hrane, te se Selman, r.a., ponovo vrati kod one dvojice. Kada ih je izvijestio o stanju, oni rekoše: „Kod Usame je sigurno bilo hrane, ali nije želio dati.“ Zatim ga poslaše kod drugih ashaba, a nakon što se Selman, r.a., ponovo vrati praznih ruku, povikaše: „Kada bismo ga poslali na bunar Sumejha, u njemu bi voda presušila!“ (Sumejha je veliki medinski bunar)

Potom se sami zaputiše do Usame, r.a., kako bi se uvjerili da li kod njega ima hrane. A kada na poslijetku dođoše kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., on im reče: „Šta je to sa mnom pa u vašim ustima vidim komad zelenog mesa?!“ Riječima „zeleno meso“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je aludirao na ustajalo meso mrtve osobe. Gibet koji su učinili opisao je u tako ružnom obliku.

Oni odgovoriše: „O Allahov Poslaniče, mi danas nikako nismo jeli meso!“, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., im uzvrati: „Jeli ste meso Selmana i Usame!“, u značenju: „Ogovarali ste ih!“ Nakon tog događaja objavljen je gore navedeni ajet. (Begavi, Mealimu ‘t-tenzil; Sa’lebi, el-Kešf ve ’l-bejan; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ’l-bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ’l-medid; Dželaluddin es-Sujuti, Esbabu ’n-nuzul)

Tri ružne navike

U časnom ajetu Gospodar svjetova na vrlo jasan i izričit način zabranjuje tri osobine koje su ujedno i veoma ružne navike čovjeka, a to su:

Sumnjičenje: sud koji se oslanja na pretpostavku a ne na dokaz ili provjerenu informaciju
Uhođenje: istraživanje tuđe intime
Gibet: ogovaranje

Allah, dž.š., nas spomenutim ajetom uči ahlaku islama – najljepšem ahlaku, sve ljude poziva vrhunskom odgoju i obznanjuje šta je to što ne treba da radimo.

Vjernicima nije dozvoljeno da sumnjiče jedni druge, da istražuju nedostatke i ogovaraju. Allah, dž.š., nam to zabranjuje, zatim obznanjuje da će istinski vjernici biti nagrađeni nagradom potpunom, od Gospodara svoga, Milostivog Samilosnog. Nema sumnje da su u svim Allahovim propisima – i zapovijedima i zabranama – mudrost i veliko dobro za čovjeka. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-ı Kerim’in Turkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Ebu ’l-Lejs es-Semerkandi, Tefsiru ’l-Kur’an)

Srce nikada ne laže, nefs nikada ne govori istinu. A razdvojiti to dvoje je veoma teško. Ko god pri sebi ima imalo nefsanskih želja i prohtijeva, on nema pravo da govori o ispravnosti svoga srca. Sve dok je prisutno i najmanje djelovanje nefsa, čovjek je pod njegovim utjecajem, i, za sve nedostatke koje vidi kod drugih treba kriviti svoj nefs.

Sumnjičenje je sud o nekome na osnovu mišljenja koje je produkt nefs-i emmare (duša sklona zlu). Sve dok se sud ne oslanja na provjerenu informaciju, to je sumnjičenje, čak i onda kada je mogućnost za istinitost velika. (Ragib el-Isfahani, Mufredat; Imam Kušejri, Letaifu ’l-išarat; Ruhu ’l-bejan)

Takav sud odnosno sumnjičenje je haram, sve dok ne postoji jasan dokaz ili znak koji bi to potvrdio. I to je nešto čega se moramo dobro čuvati. Čovjek nije obavezan da ima lijepo mišljenje o nepoznatoj osobi, ali isto tako nije mu dozvoljeno ni da misli loše o njoj. Međutim, dozvoljeno je misliti loše o nekome ko javno čini grijehe poput nemorala.

Gospodar svjetova u ajetu kaže: „Klonite se mnogih mišljenja“, čime nam želi reći da se držimo samo onoga što je pouzdano, te da trebamo dobro razmisliti kakva su naša mišljenja o drugima, da li se ubrajaju u sumnjičenje. Jer, kako u nastavku ajeta kaže: „Neka mišljenja su uistinu grijeh.“

Niko nema pravo da misli loše o bilo kome sve dok za to ne postoji jasan i očit dokaz, koji je vidio vlastitim očima. Sumnjičenja na osnovu onoga što čujemo a nismo vidjeli, su od šejtana. A šejtan je najgrješnije stvorenje. Zbog toga ne trebamo prihvatati ono što dolazi od njega, nego naprotiv, moramo to odbaciti. Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi veli:

„O vjernici! Ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Hudžurat, 6)

Zabranjeno je prihvatiti i potvrditi ono što dolazi od šejtana. Misliti ružno o nekome nije dozvoljeno čak ni onda kada postoji dokaz za to, ako istovremeno postoji i mogućnost da to nije tako. Od ljepote imana je lijepo mišljenje o nekome sve dok postoji ijedna mogućnost da se lijepim protumači ono što vidimo. Kao što Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Lijepo mišljenje (husnizan) je od imana.“ (Munavi, II, 446; Imam Gazali, Ihja’ ulumi ’d-din; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ’l-bejan; Ruhu ’l-bejan)

Osloboditi se sumnjičenja

Kao lijek od loših misli i sumnjičenja Allahov Poslanik, s.a.v.s., je oporučio sljedeće:

“Način da se spasite sumnjičenja jeste da ne pridajete važnost niti pažnju mislima koje vode u sumnjičenje.“ (Taberani, el-Mu’džemu ’l-kebir, br: 3227; Hejsemi, Medžme’u ’z-zevaid, 8/78) Dakle, i srcem i postupcima moramo napustiti i odbaciti sve ono što raspiruje sumnju. Kada se pojave loše misli o nekom muslimanu, ne trebamo im pridavati pažnju, nego naprotiv, trebamo činiti dovu za njega. To je ono što priliči vjerniku. Takvo ponašanje ljuti šejtana i on se udaljava.

Vjernik arif – onaj koji je spoznao Allaha, dž.š. – od zauzetosti Hakkom nema vremena da se bavi ljudima. Kako je onda moguće da ima vremena za istraživanje njihovih skrivenih stanja i nedostataka?!

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ne uhodite jedni druge! Ko bude istraživao greške muslimana, Allah će istražiti njegove greške. A čije greške Allah istraži, ponizit će ga, pa makar i u vlastitoj kući.“ (Ebu Davud, Edeb, 40; Tirmizi, Birr, 85; Ahmed, Musned, 4/420)

Vjerniku nije dozvoljeno da uhodi druge muslimane niti da ih spominje po lošem. O svim vjernicima treba da gaji lijepo mišljenje, jer istraživanje skrivenih nedostataka neminovno vodi u gibet. Zbog toga je Uzvišeni Allah prvo zabranio uhođenje, pa onda gibet, riječima: „I ne ogovarajte jedni druge“ (Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir; Letaifu ‘l-išarat; Bahru ‘l-medid; Hak Dini Kur’an Dili)

U hadisu se prenosi da je časni Poslanik, s.a.v.s., rekao: „U noći Mi’radža vidio sam ljude koji noktima od bakra kidaju meso sa svojih lica i tijela. Upitao sam Džibrila, ko su oni, a on mi je odgovorio: ‘To su oni što su ogovarajući jeli meso ljudi i rušili njihovo dostojanstvo.’“ (Ebu Davud, Edeb, 40; Ahmed, Musned, 3/24)

Činiti gibet znači govoriti o nekome u njegovom odsustvu ono čime on, kada bi čuo, ne bi bio zadovoljan. I nije nužno da to bude riječima. Gibet se može počiniti i išaretom ili izrazom lica. Sve ono što se učini ili kaže u odsustvu osobe, a ona sama nije zadovoljna time, to je gibet i haram je.

Gibet prouzrokuje prekidanje ljubavi i povećava neprijateljstvo. Ubraja se u velike grijehe. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Gibet je gori od zinaluka (blud).“ (Dejlemi, br. 4320; Kenzu ‘l-ummal, 3, 589, br. 8043) Onaj ko počini blud može se pokajati i biva mu oprošteno, međutim, onaj ko čini gibet, njemu neće biti oprošteno sve dok mu ne oprosti osoba koju je ogovarao.

Kada neko govori o nekome, a osoba koja sluša ne zna o kome se radi, onda to nije gibet. U suprotnom, odgovorni su i onaj koji govori i onaj koji sluša. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi ugledao nešto što mu se ne bi svidjelo, o tome bi govorio uopćeno: „Šta se to dešava sa nekima od vas, pa rade tako i tako!“ (Ebu Davud, Edeb, 5) Spomenuti samo grešku i ukazati na način popravljanja iste, mnogo je bolje i djelotvornije, nego usmjeriti se na počinitelja. (Kur’an-i Kerim’in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Ihja’ ‘ulumi’ d-din; Ruhu ‘l-bejan)

Sadi Širazi, k.s., u poznatom djelu Đulistan pripovijeda: „Sjećam se dana iz djetinjstva. Veliku ljubav sam osjećao prema ibadetu, noćnom namazu, zuhdu i takvaluku. Tako sam jedne večeri zajedno sa ocem ostao budan sve do sabaha. Učili smo Kur’an, a ostali ukućani su spavali. U jednom trenutku rekoh ocu: ‘Spavaju kao da su mrtvi. Mogli su ustati pa klanjati barem dva rekata namaza!’ A otac mi tada reče: ‘Sine moj, kamo sreće da si i ti spavao, a da ih nisi ogovorio.’“

Lijek za gibet

Sve loše osobine liječe se znanjem i ibadetom. Liječenje bolesti moguće je pomoću onoga što je suprotno njenom uzroku. Čovjek će uspjeti da suzdrži jezik od gibeta onoliko koliko bude imao znanja o pogubnim posljedicama istog i koliko oživi svijest da je gibet djelo koje prouzrokuje Allahovu srdžbu. Treba znati da gibet odnosi sevape, tj. da će sevapi onoga ko ogovara biti dati onome koga je ogovarao. A ako ne bude imao sevapa, onda će mu se dati od grijeha osobe koju je ogovarao, i bit će izložen velikoj kazni.

Također, jedan od najdjelotvornijih načina da se čovjek oslobodi bolesti gibeta jeste razmišljanje o vlastitome stanju. Onaj ko nađe grešku kod sebe – a nema čovjeka bez greške – taj će se baviti popravljanjem svoga stanja. Ko tako bude radio, bit će od onih koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo u hadisu:

„Blago onome koga okupiranost vlastitim greškama zabavi od istraživanja tuđih nedostataka.“ (Munavi, Fejdu ’l-Kadir, 4/281)

Najljepše i najispravnije je da čovjek prestane misliti o drugim ljudima i da se zabavi popravljanjem svoga stanja. Pa kada vidi koliko je to teško – koliko je teško popraviti samo jednu mahanu, onda će lakše razumjeti druge ljude i njihova stanja. Naravno, ovdje govorimo o nedostacima koji se pojavljuju uslijed čovjekovog htjenja i volje. Ako bismo pak ogovarali ljude spominjući ih po nekom nedostatku koji je urođen, tj. nije u njihovim rukama, onda bi to bilo ismijavanje Gospodara, da nas Allah, dž.š., sačuva od toga. (Ihja’ ‘ulumi ‘d-din, Ruhu ‘l-bejan)

Svaki vjernik treba realno pogledati svoje stanje, treba biti svjestan da nije bez nedostatka. Stoga, neka se ne oholi. I neka zna, kako god on ne voli da ga drugi ljudi ogovaraju, ne vole ni drugi da neko njih ogovara. Ono što ne želi sebi, ne treba željeti ni drugome. I, nemojmo zaboraviti da postoji velika vjerovatnoća da će onaj ko nama govori loše o nekome, i drugima govoriti loše o nama.

Ko učini gibet, treba odmah da se pokaje, i da se, svjestan niskosti svoga stanja, okrene Gospodaru svjetova, kako bi se spasio odgovornosti kod Njega Uzvišenog. Pored toga dužan je da zatraži oprost od onoga koga je ogovorio, i to na način da ta osoba osjeti da mu je uistinu žao.

Ataa b. Ebi Rebaha, r.a., su upitali o tevbi za gibet, pa im je odgovorio:

„Otiđi kod osobe koju si ogovorio i reci: ‘Ogovarao sam te. Učinio sam ti zulum, čak sam i neistinu rekao. I sada se mnogo kajem zbog toga. Tražim oprost od tebe. A ti, ako želiš uzmi od mene ono što je tvoj hak (odštetu za tu nepravdu), a ako želiš halali mi.’“ (Ihja’ ‘ulumi’ d-din)

Izričite naredbe

Časnim ajetom Uzvišeni Allah nam kaže:

O vjernici! Klonite se mnogih sumnjičenja. Nije vam dozvoljeno da jedni o drugima mislite ružno, sve dok nemate pouzdan dokaz za to. Jer uistinu, mnoga sumnjičenja su grijeh.
Veliki je grijeh da vjernik o svome bratu misli ono što nije istina. To je suprotno principima islamskog bratstva. Međutim, misliti loše o onome ko javno čini ono što nije dozvoljeno i koga karakterišu osobine suprotne edebu Šerijata, dozvoljeno je. I to sa ciljem i željom da se njegovo stanje popravi…
O vjernici! Ne istražujte mahane jedni drugih i ne pričajte o njima! Ne priželjkujte da nedostaci vašeg brata izađu na vidjelo.
U odsustvu brata ne iznosite ništa što ga prikazuje lošim, niti riječima niti išaretom. Ako to budete radili, ulazite u njegov hak.
Ukoliko je neistina ono što govorite o njemu, tada ste ga još i potvorili. A to je jako ružno djelo – djelo koje posjednici čistog fitreta uistinu mrze. Zar bi neko od vas volio da jede meso umrloga brata svoga? Naravno da ne bi. Štaviše, to smatrate ružnim i odvratnim. A govoriti loše o nekome u njegovome odsustvu i spominjati njegove loše osobine, dok on ne zna za to i ne može da se odbrani, je kao kidanje mesa sa njegovog mrtvoga tijela. To je djelo od kojeg bježe oni koji su čisti, jer je ono uzrok velike kazne.
O ljudi! Bojte se Allaha, ne upuštajte se u gibet. Znajte da je to ružno, poslušajte Allahovu zapovijed. Zaista Allah prima pokajanje i mnogo je milostiv. Možda je onaj koga ogovaraš učinio tevbu za svoja djela, pa mu je Uzvišeni Allah oprostio. A ti i dalje govoriš o njegovim mahanama, pa zar je to lijepo?! Gibet je nešto čega se čovjek uvijek treba čuvati, a ako mu se ipak desi da nekoga ogovori, onda se treba odmah pokajati i zatražiti oprost od Uzvišenog Allaha. Ko se tevbom okrene svome Gospodaru, naići će na milost i dobrotu. (Kur’an-i Kerim’in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)

A Uzvišeni Allah zna najbolje.

Časopis Semerkand, br. 114, Tefsir