Kako treba učiti Časni Kur’an?
“Osoba koja najljepše uči Kur’an jeste ona osoba koju, kada čuješ, poveća ti se strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu.” (Ibnu ‘l-Mubarek, Ez-Zuhd, str. 38; Ibn Madže, “Ikametu ‘s-salah”, 176)
Mjesec ramazan je kod vjernika poznat i kao “mjesec Kur’ana”. Prema riječima Uzvišenog Gospodara, u ovom je mjesecu započelo objavljivanje Časnog Kur’ana: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana.” (Bekara, 185) U drugom ajetu stoji: “Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr.” (Kadr, 1) Citirani ajeti ukazuju na pomenutu činjenicu.
Mjesec ramazan i Časni Kur’an
Naša tradicija održavanja “mukabela”, tokom mjeseca ramazana, je uspostavljena na osnovu Džibrilovog, a.s., dolaženja Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., svake noći mjeseca ramazana, kako bi ga provjerio sure i ajete, koji su do tada bili već objavljeni. Početak objavljivanja Časnog Kur’ana u ovome mjesecu i činjenica da se dobra djela mnogostruko više nagrađuju u ovome mjesecu zasigurno su utjecali na uspostavljanje te tradicije. Kakve nam to savjete i smjernice daje Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi učenja Časnog Kur’ana u mjesecu ramazanu, koji očevidno zauzima posebno i istaknuto mjesto kod vjernika? Na šta sve nam je skretao pažnju? Šta je to cilj učenja Časnog Kur’ana? Koji su to adabi učenja, i slično? Odgovori na takva, i njima slična pitanja, Allahova Poslanika, s.a.v.s., i časnih prethodnika (selef-i salih), te njihove smjernice će biti putokazi, svima nama. Do nas je došlo jako mnogo hadisa od Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji nude odgovor na postavljena pitanja. Potrudićemo se da, jedan dio tih hadisa, prenesemo ovdje i da vidimo, kakve nam to poruke šalju.
Plemeniti ashabi, r.anhum, su učili Časni Kur’an, s namjerom da ga razumiju i u praksi primjene. Pitanje, zašto, zbog čega su časni prethodnici (selef-i salih), a poglavito plemeniti ashabi, r.anhum, učili Časni Kur’an jeste pitanje koje se treba podrobno razmotriti. Činjenica, koju bismo trebali shvatiti prvenstveno, jeste to, da njihovo učenje Časnog Kur’ana nije podrazumijevalo samo čitanje njegova teksta. Naravno da za svaki proučen harf iz Časnog Kur’ana slijedi sevap, kao što se to i navodi u hadis-i šerifu. No, mi ne smatramo da musliman treba samo tako pristupati Časnome Kur’anu. Časni Kur’an je Poslaniku, s.a.v.s., objavljen, da bi se po njemu postupalo, te kao životni pravilnik vjernicima i vodič koji upućuje na put kojim se postiže ahiretska sreća. Očekuje se da će svaki vjernik pristupati Časnom Kur’anu sa pomenutim uvjerenjem.
Melodično učenje Časnog Kur’ana
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u hadisu koji prenosi Bera b. Azib, r.a., u vezi toga, kako bismo trebali učiti Časni Kur’an, kazao: “Ukrasite Kur’an, svojim glasovima!” (Ahmed, El-Musned, 30/451; Darimi, “Fedailu ‘l-Kur’an”, 33; Ibn Madže, “Ikametu ‘s-salah”, 176; Nesai, “Iftitah”, 82) Imam Hattabi, rah., je u komentaru citiranog hadisa rekao i: “Značenje hadisa: ‘Ukrasite Kur’an, svojim glasovima!’ jeste: ‘Ukrasite svoje glasove Kur’anom!’ Brojni su imami hadis protumačili na taj način. I od Allahova Poslanika, s.a.v.s., se prenosi jedan hadis u tome smislu. Zaključak koji se iz toga nameće bismo mogli sažeti sljedećim riječima: Svoje glasove uposlite Kur’anom. Neka vam Kur’an neprestano bude na jeziku. Prihvatite Kur’an i govorite po njemu. Takvo postupanje je mnogo prikladnije u iskazivanju poštovanja prema Kur’anu.” (Ibnu ‘l-Mulekki’in, El-Bedru ‘lmunir, 9/638-639; Ajni, Šerhu Suneni Ebi Davud, 5/383)
Neki učenjaci su, tumačeći hadis, iz pomenutog ugla, kazali sljedeće: “Razlog, zbog kojeg smo hadis tako protumačili počiva na činjenici da je Časni Kur’an, govor Uzvišenog Allaha – Stvoritelja svega stvorenog, te se taj božanski govor ne može ukrasiti glasovima robova. Naprotiv, ljudski se glasovi mogu ukrasiti Kur’anom.” (Ibn Bettal, Šerhu Sahihi ‘l-Buhari, 10/544-546) Šejh Kelabazi, rah., je, tumačeći hadis, rekao: “Značenje hadisa jeste: ‘Svoje glasove ukrasite Kur’anom.’ Jer, Časni Kur’an ukrašava glasove vjernika. Na to ukazuje pitanje koje je postavljeno Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., i odgovor koji je dao na njega: Allahov Poslaniče, ko su ti ljudi, koji uče Kur’an najljepšim glasom? Osobe koje vidite, kako im se strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu povećava, dok uče Kur’an. (Rujani, El-Musned, 2/410; Taberani, El-Kebir, 2/311; Ebu Nu’ajm, El-Hil’je, 3/64, 317)
U drugom rivajetu citiranog hadisa stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Osoba koja najljepše uči Kur’an jeste ona osoba koju, kada čuješ, poveća ti se strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu.” (Ibnu ‘l-Mubarek, Ez-Zuhd, str. 38; Ibn Madže, “Ikametu ‘s-salah”, 176) Učenje Časnog Kur’ana predstavlja ukras glasu osobe koja posjeduje hušu, strahopoštovanje i poniznost prema Uzvišenom Allahu. Kao da je Poslanik, s.a.v.s., citiranim hadisom poručio da svoje učenje Časnog Kur’ana ukrasimo hušuom (strahopoštovanje), i da učenjem Kur’ana Časnog, dok je srce ispunjeno hašjetom (zebnja od kazne), uljepšamo naše glasove. I to što smo naveli je spomenuto u hadisu koji se prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ebu Hurejre, r.a., je prenio hadis od Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kome stoji: “Klanjajte i u svojim kućama. Nemojte ih pretvarati u mezarja! Ukrasite svoje glasove Kur’anom. Zaista šejtan bježi iz kuće, u kojoj se uči sura Bekara.” (Muslim, “Salatu ‘l-musafirin”, 212; Tirmizi. “Fedailu ‘l-Kur’an”, 2; Nesai, Es-Sunen, 7/257; Ahmed, El-Musned, 13/224, 14/160, 489; Kelabazi, Bahru ‘l-fevaid, 1/166-168)
Oni koji brzo uče Kur’an, želeći dunjalučku nagradu
Džabir, r.a., je prenio sljedeće: “Vjerovjesnik, s.a.v.s., je ugledao jednu skupinu, koja je u džamiji učila Kur’an Časni, pa je rekao: Učite Kur’an, prije nego dođu skupine koje će ga učiti, pazeći na izgovor njegovih harfova, kao što se pazi na strijelu koja se odapinje iz luka, ali čije učenje neće sezati dalje od njihovih grla, i koji će požurivati s učenjem, a nagradu za učenje neće ostavljati za Ahiret.” (Ebu Davud, “Salat”, 139; Ahmed, El-Musned, XXIII/ 144, 415; Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 4/125; Abdurrezak, El-Musannef, 3/382) Šejh Kelabazi, rah., veli: “Požurivanje s učenjem znači – a Allah opet jedini najbolje zna! – da će oni željeti dunjalučki imetak, njegovu neznatnu korist i visoke položaje na njemu. Kada se kaže, da nagradu neće ostavljati za Ahiret, misli se na to, da oni sevapima za učenje neće željeti ahiretsko prebivalište i ono što je kod Uzvišenog Allaha. Dakle, razumijeva se da će Kur’an Časni učiti, zbog dunjalučkih koristi, a ne radi Ahireta koji slijedi. Ko god nastoji postići ovaj svijet, pa čak i ako njegovo učenje Kur’ana bude sporo, on je od onih koji požuruju s učenjem. Osoba koja svojim učenjem želi postići Ahiret, i da brza s učenjem, a ukoliko ispravno izgovara harfove, nije od onih koji požuruju. Dokaz za navedeno jeste predanje u kojem stoji da je hazreti Osman b. Affan, r.a., proučio cijeli Kur’an, za samo jednu noć.” U predanju stoji: “Njegova supruga Naila, r.anha, je kazala, onima koji su ga došli ubiti, da je on od onih koji tokom noćnog namaza prouče Kur’an u cijelosti.” (Ibnu ‘l-Mubarek, Ez-Zuhd, 1/453; Ahmed, Ez-Zuhd, str.- 105; Kelabazi, Bahru ‘l-fevaid, 1/171)
Šta je to lijepo učenje?
Jedan od savjeta, koje bismo trebali ispuniti, prema Kur’anu Časnome, jeste i da ga, koliko god je to moguće, učimo lijepim glasom, jer ono što najviše zaslužuje da se uči lijepim glasom, jeste govor našeg Uzvišenog Gospodara. O tome je Ebu Hurejre, r.a., prenio i jedan hadis od Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Uzvišeni Allah nije ništa tako slušao kao što je slušao melodičan Vjerovjesnikov, s.a.v.s., glas dok bi glasno učio Kur’an.” (Ebu Davud, “Vitr”, 1573; Buhari, “Fedailu ‘l-Kur’an”, 19; Muslim, “Salatu ‘lmusafirin”, 232; Nesai, “Fedailu ‘l-Kur’an”, 112, 113) Šejh Kelabazi, rah., je hadis protumačio na sljedeći način: “Ljudi, u trenucima kada traže utjehu, kada se uznemire i rastuže, ili kada žele da se rasterete, kada im se stegne u srcima, ili općenito, kada sebi žele pronaći neku vrstu utjehe, vjerovatno će nešto melodično mrmljati. Svoj će glas naizmjenično povisivati i snižavati, gunđati, kao da čitaju neku poeziju ili recitaciju. Čineći to, željeće da se riješe boli i nevolje u kojima se nalaze, te da se tako umire. Briga svih vjerovjesnika, poslanika i iskrenih robova jeste bila usmjerena na Ahiret. Njihova zabrinutost je izvirala iz vjere. Oni su bivali usamljeni, dok su bili u društvu stvorenja. Stiskalo bi im se u grudima, dok bi se bavili i okupirali nečim drugim, mimo Uzvišenog Allaha. Oni su svoju tugu mogli odagnati samo spominjanjem svoga Gospodara. Njihova utjeha u trenucima tuge im je bio Gospodar. Samo su u tome pronalazili utjehu. U trenucima tuge i jada nisu jadikovali, nego su se okretali govoru njihova Gospodara – Kur’anu Časnome. Njihovo učenje Časnog Kur’ana je pobuđivalo hušu’ – strahopoštovanje u njihovim prsima i osjećanje nježnosti u srcima, a niz obraze su im lile suze čežnje. Dok bi učili Kur’an Časni, glasove bi uljepšavali, jer truditi se da se uljepša glas prilikom učenja Časnog Kur’ana, znači učiti ga sa strahopoštovanjem.
Voljeni Poslanik, s.a.v.s., je bio upitan: “Allahov Poslaniče, ko su ljudi koji najljepšim glasom uče Kur’an Časni?”, pa je odgovorio: “Osobe koje vidite, kako im se strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu povećava, dok uče Kur’an.” (Rujani, El-Musned, 2/410; Taberani, El-Kebir, 2/311; Ebu Nu’ajm, El-Hil’je, 3/64, 317) Poslanik, s.a.v.s., je dakle, rekao da je lijep glas, tj. melodično učenje, ono učenje koje se uči srcem, ispunjenim strahopoštovanjem prema Uzvišenom Allahu. Moguće je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., riječima: “Uzvišeni Allah nije ništa tako slušao kao što je slušao melodičan Vjerovjesnikov, s.a.v.s., glas dok bi glasno učio Kur’an.”, podrazumijevao sljedeće: Kur’an Časni treba učiti srca ispunjena suptilnošću, i nutrine ispunjene strahopoštovanjem i poniznošću prema Uzvišenom Allahu. Na taj način uče Allahovi vjerovjesnici i vrle evlije. Dok oni uče, ne oscilira im glas, ne podižu ga, i nema naprezanja. Njihovo učenje, s tog aspekta, se razlikuje od učenja onih koji svojim učenjem, umjesto da tjeraju od sebe šejtana koji čeka u zasjedi, još više povećaju njegove vesvese, jer ne pridaju važnost riječima koje izgovaraju, a srca su im nehajna i nemarna, te se nastoje prikazati pred ljudima. Kome god bude darovan taj lijepi nimet, skrušenost srca i suptilnost nutrine, pa bude bez žurbe, polahko učio Kur’an, primjenjujući tertil – pravila učenja i izgovarajući harfove na način na koji se i trebaju izgovarati, toj divnoj osobi je dat udio od melodičnog učenja Davuda, a.s. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo Ebu Musaa el-Eš’arija, r.a., kako uči Kur’an lijepim glasom, rekao mu je: “Zaista je Ebu Musau dat melodičan glas, kakav je bio dat Davudu, a.s.” (Buhari, “Fedailu ‘l-Kur’an”, 31; Muslim, “Salatu ‘l-musafirin”, 236, 236; Ibn Madže, “Ikametu ‘s-salah”, 176; Tirmizi “Menakib”, 56; Ahmed, El-Musned, 37/45, 69, 1431; 42/211)
I oni kojima nije data pomenuta blagodat i koji Kur’an Časni malo drugačije uče, imaće, inšallah, nagradu kao i poslanici, koje je Uzvišeni Allah pomno slušao, dok su učili svojim lijepim gla- sovima. Hadis: “Uzvišeni Allah nije ništa tako slušao kao što je slušao melodičan Vjerovjesnikov, s.a.v.s., glas dok bi glasno učio Kur’an.”, može se shvatiti na sljedeći način. Naime, nema ništa, čime je Uzvišeni zadovoljniji, ničega što mu je draže, i ništa što bi to moglo nadmašiti, od učenja Kur’ana sa strahopoštovanjem prema Uzvišenom Allahu. Uzvišeni Allah se opisuje svojstvima apsolutnog sluha, vida i znanja. On sve čuje (Es-Semi’) i sve vidi (El- Besir). Sposobnost čuvenja je realno svojstvo, koje pripada Njegovom Zatu. Njegovo svojstvo čuvenja je diferentno od sposobnosti čuvenja Njegovih stvorenja. On je daleko od toga da Mu se mogu pripisati svojstva i kvaliteti koje posjeduju stvorenja. On u apsolutnome smislu čuje sve. Ne smijemo biti poput grupacija, koje slijedeći novotarije, niječu sifate – svojstva Uzvišenog Allaha, ali isto tako ne smijemo ni shvatati Njegove sifate viđenja i čuvenja, kao da su to perceptivne mogućnosti, već ih trebamo prihvatiti u smislu realnih i pojedinačnih sifata. Njegova sposobnost čuvenja jeste Njegov sifat, ali ne posredstvom organa. Ne može se Allah, dž.š., okarakterizirati na način da On nešto bolje čuje, od nečega drugog. Njega ne možemo okarakterizirati kao osobu, koja se mora prvenstveno sabrati, kako bi saslušala nešto. Stoga se Allahovo, dž.š., pomno slušanje Kur’ana Časnog, koje se spominje u hadisu, treba protumačiti na način da to predstavlja Njegovo posebno zadovoljstvo tim učenjem i da to ima prednost. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednome hadisu, u vezi sa melodičnim učenjem Kur’ana Časnog po tilavetu rekao: “Ko ne uči melodično Kur’an, taj nije od nas.” (Tajalisi, El-Musned, 1/165; Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 2/257, 8/179; Ahmed, El-Musned, 3/74-75, 99, 125; Ibn Madže, “Ikametu ‘s-salah”, 176; Ebu Davud, “Vitre”, br. 1469)
U hadisu se prekoravaju oni učači Kur’ana, koji ne budu nastojali da se oslobode tuge i potištenosti učenjem Kur’ana i razmišljanjem o njegovim ajetima, te ne budu nastojali da njime odagnaju svoju usamljenost i bol. Riječi “(…) nije od nas” se tumače kao: “nisu posjednici osobina koje mi posjedujemo i ne sliče nama, koliko god da dijelili ista uvjerenja – i’tikad s nama. (Kelabazi, Beharu ‘l-fevaid, 1/363- 364) Ako bismo dalje razlagali, kazali bismo da citirani hadis Pejgambera, s.a.v.s., nosi dva značenja: Prvo: Kome god Ahiret nije njegova najveća briga, taj nije od nas, jer tješenje riječima Uzvišenog Allaha podrazumijeva to da se osoba brine radi vjere i da podnosi teškoće na Allahovom putu. Osoba se može osloboditi brige i utješiti, jedino dobrotom i milošću Uzvišenog Allaha. Dunjalučarima brige, uglavnom zadaju situacije poput nekih gubitaka, razdvojenosti od bračnog druga i prijatelja, i tada se oni tješe pjevajući kojekakve pjesme. Na taj način nastoje razvedriti srca. Drugo: Osobe koje putem zikra nisu uspostavile bliskost sa Uzvišenim Allahom, u teškim situacijama se ne mogu okretati Uzvišenom Gospodaru, niti se mogu tješiti Njegovim svojstvima i sifatima i putem njih se izbaviti usamljenosti. Čak i da te osobe tvrde da su od nas, ne pripadaju nama u pogledu svog ahlaka.
Adabi učenja Kur’ana
Postoje neki adabi, prilikom učenja Časnog Kur’ana. Ukratko, neki od njih su:
- Časni Kur’an treba učiti redovno.
- Nakon okončavanja učenja, treba se zahvaliti Uzvišenom Allahu na Njegovoj pomoći i nimetu, te Ga moliti da učenje i nagradi.
- Kada se naiđe na ajete o milosti, treba tražiti milost, a kada se dođe do ajeta o kazni, treba se od nje utjecati.
- Treba iskreno učiti i vraćati se, kada je to potrebno, kako bi se razumjelo.
- Treba učiti prema vjerodostojnim kiraetima, kako bi učenje nalikovalo na učenje dobrih – salih robova i arifa.
- Treba se truditi da se memorisani dijelovi uče u namazu, koliko god je to moguće, a kako se ne bi zaboravili. Jer, namaz je najbolje i najodabranije djelo i nagrada za učenje u namazu, za razliku od ostalih učenja, je mnogo veća. (Ibn Muflih, El-Adab eš-šer’ijje, 2/313
