Kako postati Allahov štićenik – evlija
Ebu Hurejre – radijallahu anh – prenosi da je Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem u kudsi hadisu prenio da je Uzvišeni Allah rekao: „Ko se neprijateljski bude odnosio prema Mom evliji, objavit ću mu rat. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim: Ja tada postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi. Ni oko čega što radim više se ne dvoumim, kao oko duše vjernika, koji ne voli smrt, a Ja mu ne volim nažao učiniti.’” (Buhari, br. 340, 6502)
Ko se neprijateljski bude odnosio prema Mom evliji, objavit ću mu rat
Ko je evlija? O kojem neprijateljskom odnosu je riječ? O kakvom se ratu radi? Evlija je svaki bogobojazni i iskreni vjernik. Bogobojaznost ili takvaluk je u biti konstantna svijest o Allahu, dželle ša’nuhu, koja čovjeka potiče na to da ne čini grijehe i da ne prelazi Allahove granice. Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome veli: „I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici, evlije, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu, – Allahove riječi niko ne može izmjeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti.“ (Junus, 62-64)
Kur’an Časni daje odgovor na pitanje ko je evlija, Allahov štićenik, pa kaže da je to svaki onaj vjernik koji se boji Uzvišenog Allaha. Svaki vjernik treba da bude muttekija, da se boji Uzvišenog Allaha, ma koliko zapao u grijehe i neposluh prema Njemu Uzvišenom. Prvo čega se vjernik treba bojati, jeste to da ne zapadne u kufr i širk, i to je osnovno, opće značenje bojazni prema Uzvišenom Allahu. U tom pogledu, dakle, svi su vjernici Allahovi štićenici, evlije, jer posjeduju iman i boje se da ne zapadnu u kufr i širk. Ali, evlija koji se spominje u kudsi hadisu je evlija u posebnom smislu te riječi, a ne u općem koje smo spomenuli. U hadisu se ne govori o takvaluku u općem smislu te riječi, kao bojazni od zapadanja u kufr i širk, nego se govori o takvaluku u posebnom smislu te riječi, a to je osjećaj strahopoštovanja prema Uzvišenom Allahu, i bojazni od prekoračivanja Njegovih granica.
Postoji više merteba evlijaluka, jer postoji više merteba takvaluka. Koliko osoba posjeduje takvaluka u svom srcu, u tolikoj mjeri će imati udjela i u evlijaluku! Allah, dželle ša’nuhu, štiti Svoje evlije kada ih neko napadne i uvrijedi. On Uzvišeni se srdi kada se oni srde, i biva zadovoljan kada oni budu zadovoljni, te se neprijateljski odnosi prema onima koji ih mrze i koji se ružno ophode prema njima. Čini dobro prema onima koji njima dobro čine, zato što oni štite Allahovu vjeru i propise. Oni štite vjeru. Vjera je pod njihovom zaštitom, pa su i oni pod Allahovom zaštitom zbog toga. Oni primjenjuju propise vjere onako kako je to i potrebno, pa im je zbog toga Uzvišeni Allah zagarantovao Svoju zaštitu i na dunjaluku i na ahiretu. Evlije su oni koji su se okrenuli u potpunosti Uzvišenom Allahu, i odbacili sve ono što ih odvaja od Njega. Zbog toga ih je On Uzvišeni zavolio.
Zbog toga što su se oni Njemu okrenuli, i On se okrenuo njima. Zbog toga što su objavili rat svojim nefsovima, Gospodar svih svjetova je objavio rat onima koji ih uznemiruju. Zbog toga što su oni preuzeli brigu o Njegovoj vjeri i njezinoj primjeni na ispravan način, On je na Sebe preuzeo sve njihove potrebe. Evlije su najodabraniji vjernici. Koliko god se kod vjernika poveća takvaluk, toliko mu Uzvišeni Allah poveća Svoju pomoć i podršku. Ovdje se govori o tome da osoba osjeća neprijateljstvo prema evliji radi dunjaluka, ili okreće druge ljude protiv njega… U tom slučaju podstiče ljude da bježe od evlije i da se ne okoriste od njega i sohbeta s njim. Moguće je da neki gaje neprijateljstvo prema evliji radi postizanja nekih dunjalučkih položaja i ugleda kod dunjalučkih vladara. Ono što navodi osobu da tako postupa jeste neodgojeni i pokvareni nefs.
Evlije se ljute i srde samo radi Uzvišenog Allaha, a nikada radi svoje lične koristi. Rat koji se spominje jeste to da će Uzvišeni Allah uništiti onu osobu kojoj objavi rat. Allah, dželle ša’nuhu, će takvoj osobi slati brojna iskušenja i nevolje. Ko bude razumom obdaren, uzimat će pouke iz nevolje koje mu On Uzvišeni bude slao. Ovdje nalazimo za shodnim da navedemo riječi velikog učenjaka Ibn Hadžera el-Mekkija, rahmetullahi alejh, koji je kazao: „Budući da saznajemo iz riječi kudsi hadisa da će Uzvišeni Allah objaviti rat onoj osobi koja bude uznemiravala Njegovog evliju, štićenika, zaključujemo da će ona osoba koja evliji bude bliska, koja ga bude voljela i održavala bliske odnose s njim, dobiti ogromnu nagradu, veličanstvenu pomoć i podršku, Njegovu blizinu i naklonost.“ (Fethu ‘l-mubin, str. 270)
Farzovi i nafile
Uzvišeni Allah je ukazao na dva puta kojima se postiže Njegova naklonost, tj. puteve kojima osoba postaje Njegov štićenik – evlija. Ta dva puta su farzovi i nafile. Uzvišeni Allah u citiranom kudsi hadisu kaže: „Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi.“ Uzvišenom Allahu je, dakle, najdraže da Mu se ljudi približavaju izvršavanjem obligatornih dužnosti, farzova, koje je On propisao i ustanovio. Postoje mnoge vrste farzova. Neke od farzova izvršavamo svojim tijelom, a kao što je to obavljanje namaza i davanje zekata.
Neki farzovi su vezani za naš imetak, kao što je to zekat. Neki su opet vezani i za naše tijelo, a i za naš imetak, kao što su to hadž i džihad. Imaju i farzovi koji su vezani za srce, a kao što su zikr – spominjanje Uzvišenog Allaha. Postoje i oni koje izvršavamo svojim jezikom, a kao što je učenje Kur’ana Časnog. Postoje i farzovi koji se ralizuju napuštanjem činjenja nečega, kao što su napuštanje krađe, konzumiranja opojnih i alkoholnih pića, prenošenja tuđih riječi, zavisti… Nema sumnje da da djela bivaju povodom da Uzvišeni Allah zavoli onu osobu koja ih praktikuje.
U citiranom kudsi hadisu se navodi o kakvoj ljubavi je riječ. Nakon obavljanja farzova, slijedi obavljanje nafila. Obavljanjem nafila, pored obavljanja farzova, osoba produbljuje ljubav Uzvišenog Allaha prema njoj, i postaje Mu milija i draža. Zbog čega su nafile toliko bitne? Zbog toga što osoba obavljajući nafile kao da jezikom svoga stanja poručuje: „Moj Allahu, Ti voliš ta i ta djela, pa ću se ja truditi da ih konstantno zbog toga izvršavam, i želeći Tvoje zadovoljstvo, ljubav i blizinu. Ja, Allahu moj, volim da me Ti voliš, volim Tvoju blizinu i zadovoljstvo; volim da činim ono čime si Ti zadovoljan.“ Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anh, je rekao: „Sve dok si u namazu, ti kucaš na vrata Vladara. Što budeš više i ustrajnije kucao, imaš veću priliku da ti bude otvoreno.“ (Taberani, El-Kebir; Hejsemi, Medžme’u ‘z-zevaid, 2/257)
Izraz iz kudis hadisa: „I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim.“ ukazuje na to da nafile treba obavljati ustrajno i konstantno, bez prekida. Šta su nafile? Nafile su djela pokornosti koja su izvan farzova, djela koja se moraju činiti. Nafile su sve vrste dobrovoljnih namaza, dobrovoljni post i hadž, sadaka, pamćenje Kur’ana Časnog mimo onoga što je nužno do njega zapamtiti, itd. Sve su to djela kojima se čovjek približava Uzvišenom Gospodaru. Postoje dvije vrste farzova: – farz-i ajn i – farz-i kifaje.
Farz-i ajn predstavlja individualne farzove, koje svaka osoba pojedinačno mora izvršavati, a kao što bi, naprimjer, bilo obavljanje pet dnevnih namaza. Farz-i ki- faje predstavljaju farzove koje je zajednica u cijelosti dužna izvršiti. Ukoliko jedna grupa izvrši te obaveze, odgovornost spada sa sviju. No, ako ih niko ne izvrši, onda svi bivaju odgovorni za to. Naprimjer, kolektivna dužnost je da se Kur’an Časni zapamti i nauči u potpunosti napamet. Nije dopušteno da se neko zanima izvršavanjem nafila, a da pri tome zapostavlja farzove.
Nafile se mogu izvršavati tek nakon što se izvrše farzovi. Farzovi su osnove, a nafile su njihove nadopune. Zaveden je svaki onaj koji se zanima nafilama, a zapostavlja farzove! Nafile upotpunjavaju nedostatke u farzovima, kao što stoji u hadisu: „Prvo za što će čovjek odgovarati je namaz, pa ako bude potpun tako će se i primiti, a ukoliko bude manjkav, Uzvišeni Allah će reći melekima: ‘Pogledajte da li Moj rob ima nafila, pa njima upotpunite farzove.’“ (Autori sunena i Ahmed) Ovdje treba skrenuti pažnju na to da nema te nafile koja je veća od nekog farza! Kada se uporede farzovi i nafile, može se kazati da su farzovi poput osnovne odjeće, a nafile poput ukrasa na njoj. Na šta možemo prikačiti ukras, ako nemamo na sebi odijela?
Ja tada postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi
Hafiz je u „El-Fethu“ rekao: „Rekao je Et-Tufi: ‘Učenjaci su se složili glede spomenutog izraza da je on samo metafora, i ništa više. Želi se ukazati na to da će Uzvišeni Allah biti pomoćnik toj osobi, biti joj naklonjen i štiti je. Toliko će je štiti i pomagati, da će joj dati takva čula i organe, kao da direktno On Uzvišeni njima rukuje i upravlja.“ Ibn Hadžer el-Hejtemi, rahmetullahi alejhi, je kazao također da se radi o prenesenom, metaforičkom značenju. Naveo je i predanje u kojem stoji: „On sa Mnom čuje, on sa Mnom vidi…“
Želi se reći, dakle, da će On Uzvišeni upravljati tom osobom i njezinim postupcima, a ne sama osoba. Uzvišeni Allah će preuzeti na Sebe brigu o toj osobi. Pomagat će joj pri njezinim radnjama i djelima. U srcu takve osobe se briše sve osim Uzvišenog Allaha. Samo On ostaje u njezinom srcu. Kada Uzvišeni Allah bude dominirao srcem neke osobe, onda ta osoba može činiti samo dobro, jer poticaj na činjenje djela dolazi iz srca. Ono što je u srcu se očituje na organima! Šta znači kada se za nekoga kaže da mu je u srcu pobrisano sve osim Uzvišenog Allaha? To znači da mu je srce u cijelosti ispunjeno ma’rfietullahom, muhabbetullahom i zikrullahom, tj. spoznajom Allaha, ljubavlju prema Njemu, i prisjećanjem na Njega. To spominje hafiz Ibn Redžeb el-Hanbeli, rahmetullahi alejh, u djelu „Džami’u ‘l-’ulum ve ‘l-hikem“ (2/346). To je počast koja slijedi samo od Uzvišenog Allaha, i ni od koga drugog.
Ovdje napominjeno da su nafile, dobrovoljna djela, i ustrajnost u njima glavni povod da osobi budu dove primljene. Uzvišeni Allah je obećao, a u Njegovo se obećanje ne sumnja, da će primiti dove osobi koja bude ustrajnu u obavljanju nafila. Na kraju citiranog kudsi hadisa se navodi to da Uzvišeni Allah vjernicima koje voli ne želi učiniti niša loše. To je dokaz da sve ono što se događa vjerniku samo dobro za njega, jer niko ne može prodrijeti u kader – predodređenje. Niko nije odovoljno pametan da u potpunosti razumije mudrost Uzvišenog Allaha u onome što On čini.
Ni oko čega što radim više se ne dvoumim, kao oko duše vjernika, koji ne voli smrt, a Ja mu ne volim nažao učiniti
Dvoumljenje je neodlučnost po pitanju izbora između dvije ili više opcija. To je jedan nedostatak, a nijedan se nedostatak ne može prispodobiti Uzvišenom Allahu. Ibn es-Salah, rahmetullahi alejh, je u komenatru hadisa rekao: „Nije namjera da se ukaže na dvoumljenje u bukvalnom smislu te riječi, nego se radi o metafori.“ (Fethu ‘l-mubin, str. 273)
Ibn Hadžer el-Hejtemi, rahmetullahi alejh, je kazao: „Uzvišeni Allah time iskazuje ljubav Svoju prema vjerniku, jer ne želi da mu učini ništa nažao putem smrti. Time se ukazuje da je smrt zapravo Allahovo prenošenje vjernika u kuću vječnosti i počasti.“ Smrt, kada se površno baci pogled na nju, može djelovati kao nešto neugodno. Ali, u biti je to Allahova počast i dobročinstvo vjerniku, jer se na taj način seli u kuću vječnosti i istinske blagodati.
