Kada je srce skučeno
Aziz Mahmud Hudaji, k.s., je bio kadija prije nego što se vezao za Muhjiddina Uftadea, k.s. Iako je zbog svog položaja, znanja i sposobnosti bio vrlo cijenjen među ljudima, kada je odlučio da postane murid, njegov muršid mu je naredio da po ulicama Burse prodaje džigericu, kako bi se na taj način očistio od kibura (samodopadnost, oholost). U predajama o tesavvufskim velikanima, često se prenose takvi događaji. Jer, u tesavvufskom odgoju, jedan od najbitnijih i najprečih principa jeste oslobađanje od samodopadnosti, uznošenja i smatranja sebe boljim od drugih, te postizanje poniznosti. U tesavvufu, poniznost nije samo lijepa osobina koja uljepšava čovjekov ahlak, već je to prijeka potreba i neizostavan uvjet za okorištavanje fejzom i mudrošću. Hram svjetlosti i mudrosti je srce. Srce treba biti ponizno kako bi se moglo napuniti fejzom, božanskom svjetlošću, te kako bi bilo sposobno da posmatra svijet pogledom mudrosti. Sama riječ “fejz” u rječnicima se prevodi kao “proticanje vode”.
Međutim, kao i svaka voda, tako i voda koja duhovno oživljava čovjeka i koja mu donosi sreću u vječnosti, nakuplja se u nizinama i udubinama, a ne na vrhovima. Zbog toga se u tesavvufu naglašava važnost poniznosti srca. A poniznost predstavlja potpunost lijepog ahlaka i znak je postizanja fadileta. Zbog toga je hazreti Omer, r.a., rekao: “Kada rob pokaže poniznost radi Uzvišenog Allaha, Allah uveća njegovu mudrost i uzvisi mu stepene.” Tako su Allahovi, dž.š., dostovi kroz stalno stanje poniznosti, kao da su u stanju stalne sedžde, kroz mudrost koja im je darovana, postigli stepene evlijaluka. A stanje sedžde je oličenje potpune poniznosti. Nije li taj trenutak kada čovjek spusti glavu na sedždu, kada su njegove noge i glava u istoj ravni i kada je najbliži Allahu, dž.š., trenutak kada istovremeno biva i najviše uzdignut? Čovjek ne biva uzdignut kroz imetak, porijeklo niti položaj, već kroz stepen bliskosti sa Uzvišenim Hakkom Kojem pripada sva veličina. To uzdizanje je plod mudrosti koja se može postići jedino poniznošću.
ŠTA JE HIKMET (MUDROST)?
Mudrost je poput beskrajnog mora opširan i dubok pojam kojeg ne može definisati jedna rečenica. Svako je sa različite obale tog mora, shodno veličini posude koju je u njega uronio ili shodno dubini uranjanja, definisao vlastito shvatanje mudrosti. Božanske istine koje su čovjeku skrivene u skladu sa prirodom ovoga svijeta koji je mjesto ispita, također se nazivaju mudrošću. Mudrošću se naziva i istinsko i duboko poimanje tih istina… Kada čovjek u skladu sa istinom koju je pojmio zauzme ispravan stav spram svijeta, onda se to posebno manifestuje kroz njegove riječi i djela. Mnogi čak i to pronicljivo postupanje nazivaju hikmetom ili mudrošću. Međutim, iako se ono što se vidi očima pronicljivosti, spoznaje srcem, kao i postupci koji iz toga proizilaze, nazivaju hikmetom, naposlijetku, izvor hikmeta je cijeli svijet bivstvovanja. Dakle, istinski hikmet su božanske mudrosti koje su skrivene u dubinama bićā i dešavanjā oko nas, a koje se ne mogu vidjeti golim okom niti se lahko odaju, niti se spoznaju samo razumom, iako je cijeli univerzum satkan od njih. Pored prirodnih sposobnosti i potencijala za spoznaju tih mudrosti, Uzvišeni Allah je robovima, kao simbol Svoje milosti, poslao i knjige i vjerovjesnike, a.s., preko kojih im je obznanio istine koje neminovno vode ka spoznaji. Prema tome, časni ajeti su hikmet, djela i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., su hikmet. Mufessiri su kazali da se pojam “hikmet” spomenut u 125. ajetu sure Nahl gdje se Uzvišeni Allah najprije obraća našem Poslaniku, s.a.v.s., riječima: “Na put Gospodara svoga mudro (hikmetom) i lijepim savjetom pozivaj (…)”, odnosi na Časni Kur’an. Isto tako, na drugim mjestima u Časnom Kur’anu, pojam “hikmet” se često koristi u ajetima koji obznanjuju određeni propis (hukum). A riječi “hukum” i “hikmet” svakako potječu od istog korijena. Ulema je također protumačila da riječ hikmet, spomenuta u časnom ajetu: “On daruje znanje (hikmet) onome kome On hoće (…)” (Bekara, 269), dolazi u značenju ispravnog poimanja Kur’ana. Ibn Abbas, r.a., je dao najsažetiju definiciju hikmeta kazavši da je hikmet razumijevanje Kur’ana.
KUR’AN I SUNNET SU HIKMET
Dova Allahova Poslanika, s.a.v.s., za Abdullaha ibn Abbasa, r.a., ashaba za kojeg se kaže da je osoba koja je najbolje poznavala ono što je objavljeno Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a koja glasi: “Allahu moj, poduči ga hikmetu!”, hikmet opisuje gotovo na identičan kao što smo to i mi prethodno nastojali objasniti. Ista dova u drugoj predaji glasi: “Allahu moj, učini ga (Ibn Abbasa) fakihom u vjeri!”, a u trećoj predaji se navodi: “Allahu moj, poduči ga Knjizi!” Učenjaci hadisa su kazali da se u sva tri oblika traži isto postignuće. S druge strane, činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., “Živi Kur’an”, da je zadužen da “podučava mudrosti”, te da je svojim riječima i djelima na neki način činio tefsir Časnog Kur’ana, dokazuje da su hadisi i cjelokupan Sunnet također hikmet. U suštini, Kur’an i Sunnet su dva beskrajna mora hikmeta. To nikako nije u suprotnosti sa poimanjem mudrosti kao spoznaje hakikata (istina i suština) vezanog za čovjeka, univerzum, život i dešavanja oko nas. Jer, ukoliko osoba ne razumije ispravno Časni Kur’an i Sunnet, onda nije moguće da spozna bilo kakav hakikat. Možemo to i ovako reći: Od koje god definicije hikmeta da polazimo, zajednička tačka su, u svakom slučaju, Časni Kur’an i Sunnet. Vratimo se na početak. Rekli smo da mudrost dobijaju oni čija su srca skromna i ponizna. Takav je Sunnetullah, Allahov, dž.š., običaj. Voda uvijek teži nizinama i udubinama. A budući da smo definisali Časni Kur’an i Sunnet kao hikmet, nećemo pogriješiti ukoliko shodno tome zaključimo da oni koji se nisu spasili svoga jastva i koji posjeduju oholost, ne mogu ispravno razumjeti časne ajete i hadise. Jer, Allah, dž.š., u 146. ajetu sure A’raf, kaže: “Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.”
NEMOJ REĆI DA SI UČEN I DA ZNAŠ!
Ma koliko da su obrazovani, ljudi koji ne posjeduju skromnost i koji se ohole, shodno riječima Uzvišenog Gospodara “Odvratiću od znamenja Mojih (…)”, lišeni su ispravnog razumijevanja časnih ajeta, te ispravnog poimanja mudrosti. Ta lišenost je zasigurno rezultat kibura (nadmenost) i udžba (umišljenost), i nije stanje koje je svojstveno samo nevjernicima, mušricima ili velikim grješnicima. Među takvima su i moderni teolozi koje često susrećemo i koji imaju smjelost da kažu: “Svi griješe, ja najbolje znam!” Jer, čak i da neko završi najprestižnije islamske fakultete, ukoliko se ne oslobodi udžba i kibura, njegovo neznanje samo raste. A onaj ko je džahil (neznalica), taj je odvažan da prelazi granice. Upravo zbog toga, takve osobe često negiraju hikmet, jer su njihova srca skučena dunjalukom. Takvi sa iznimnom lahkoćom, oslanjajući se na dva-tri “akademska” teksta, zanegiraju zbirke djela velikih učenjaka koji su cijele živote posvetili sakupljanju hadisa. Pa tako hiljadugodišnja postignuća islamskih nauka ili zanemare ili nastoje omalovažiti, nazivajući ih “tradicijom”. Zbog toga što u djelima uleme koja je svojim načinom života, zuhdom i takvalukom osvjetljavala Pravi put ummetu, umjesto “hikmeta” traže “propuste”, za njih je postizanje mudrosti nemoguće. Dakle, nije slučajnost to što je oholost najočitija zajednička karakteristika onih koji negiraju hadise i koji časne ajete analiziraju po svome nahođenju uz nova i neumjesna tumačenja. Ma koliko mi kazali da smo učeni, ma koliko tvrdili da nešto znamo, sve dok srce ne bude ponizno, nećemo moći postići mudrost. Za nas je i sāmo to saznanje hikmet, jer nas podsjeća na to da je potrebno da budemo ponizni i da najprije trebamo spoznati sebe, svoje mjesto i granice, te naučiti ono što ne znamo.
