Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu
“Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.” (Nasr, 1-3)
Sura Nasr je objavljena u Medini i čine je tri ajeta. Naziv je dobila po riječi “nasr” koja se nalazi u prvom ajetu. “Nasr” znači pomoć, pobjeda, dominacija nad neprijateljem. Obzirom na to da je spomenuta sura shvaćena i kao nagovještaj smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nosi naziv i “Tevdi”, što znači oproštaj. U Mushafu zauzima 110. mjesto, a po redoslijedu objave ona je 114. sura. To je sura koja je odjedanput objavljena u cijelosti i posljednja je od sura koje su na taj način objavljene. U njoj se spominju Allahova pomoć, ulazak ljudi u vjeru u skupinama, tespih, hamd i traženje oprosta.
Tuga i radost
Sura Nasr je objavljena u vrijeme oproštajnog hadža, na Mini. Nakon tog događaja Allahov Poslanik, s.a.v.s., je živio još osamdeset dana. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio spomenutu suru, ashabi, radijallahu anhum, su se mnogo obradovali, međutim, Abbas, radijallahu anh, je plakao, jer on je shvatio da se u njoj nalazi nagovještaj smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao za razlog njegove tuge, on je odgovorio: “Plačem jer osjećam da je u suri nagovještaj tvoje smrti o Allahov Poslaniče.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je odgovorio: “Dobro si osjetio.” Jer, dolazak pobjede i ulazak ljudi u vjeru u skupinama ukazuju na to da je vjera upotpunjena, a samim tim i poslanička misija završena. U ajetu je spomenuta riječ “feth”, što znači “pobjeda, oslobađanje”, a koja ukazuje na oslobađanje Mekke, ali i drugih predjela. Većina učenjaka je složna u sljedećem: U to vrijeme oslobođenje Mekke je značilo oslobođenje cijelog Arapskog poluostrva. Želja Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je da se oslobodi svako mjesto, ali ponajprije Mekka. Shodno tome, feth spomenut u ajetu podrazumijeva oslobođenje Mekke.
A značenje ajeta je sljedeće: “Kada ti dođe Allahova pomoć, kada se Mekka oslobodi i Arapi prihvate tvoju nadmoć, ti slavi Allaha i traži oprost. Na taj način se pripremi za susret sa Gospodarom i iskaži Mu zahvalnost.” Kao što je poznato “feth” ne znači samo oslobađanje teritorije nego podrazumijeva i otvaranje srca za iman i islam. Srca ljudi, koji su već godinama bili zatvoreni za Istinu jer su ih kurejšijski nevjernici odvraćali od Pravog puta, nakon oslobođenja Mekke odjednom su se otvorila. Oslobađanje teritorije biva, dakle, povod oslobađanju ljudskih srca. U časnom ajetu je rečeno “i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze”, međutim, jasno je da se ne misli na sve ljude nego samo na one koji su povjerovali. Riječ “nas” označava ljude općenito i u tome je sadržana aluzija da se oni, koji unatoč toliko jasnim dokazima ne prihvate da je islam vjera istine, ne mogu ni smatrati ljudima. Jer, da bi nešto bilo potpuno, uslov je da bude svrsishodno. Cilj i svrha čovjeka je da spozna Gospodara i vjeruje, stoga oni koji ne žive u skladu sa tim ciljem, ljudi su samo formom. Gledano sa tog aspekta, istinski čovjek je samo onaj koji vjeruje.
Kruna svih pobjeda
Nakon oslobođenja Mekke, ljudi su počeli prihvatati vjeru u skupinama. Oslobođenje je teklo ovako: Prema sporazumu koji je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklopio sa Kurejšijama na Hudejbiji, oni koji izaberu da budu sa Kurejšijama biće pod njihovom zaštitom, a oni koji izaberu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biće pod njegovom zaštitom. Svako će biti slobodan da izabere stranu koju želi. Tada je pleme Huzaovih sinova odabralo Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a pleme Bekrovih sinova je izabralo stranu Kurejšija. Tim sporazumom i jedni i drugi su se obavezali da ni na koji način neće nanositi štetu drugoj strani. Unatoč tome, pripadnici plemena Bekrovih sinova su nasrnuli na Huzaove sinove, a pri tome su ih i Kurejšije pomogle u tom napadu. Tako je sporazum prekinut. Huzaovi sinovi su putem izaslanika obavijestili Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome. Nakon što je primio vijest, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se odlučuje na rat. Tada Kurejšije šalju Ebu Sufjana kako bi ponovo sklopili sporazum sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. No, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to odbija.
Nakon što Ebu Sufjan od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, radijallahu anhum, nije dobio odgovor koji je želio, odlazi kod hazreti Fatime, radijallahu anha, i traži od nje da posreduje kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ne dobivši ni od nje željeni odgovor, vraća se u Mekku obeshrabren, i izvještava Kurejšije o događajima. U to vrijeme Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je započeo tajne pripreme za borbu i svakom ashabu je dao posebne upute sa koje strane treba napasti. Nakon toga se zajedno sa vojskom zaputio prema Mekki. Kurejšije o tome nisu ništa znale, sve dok nisu došli do mjesta zvanog Mirrazzahran. Iz tog postupka Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možemo razumjeti da informacije kao što su državna pitanja, a posebno ono što ulazi vojnu strategiju, treba čuvati u tajnosti. Kad su Kurejšije saznale za te pripreme, poslale su Ebu Sufjana na mjesto gdje se nalazila islamska vojska. Hazreti Abbas, radijallahu anh, ga je odveo kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Sufjan je i ovaj put iznio neke zahtjeve pred Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, međutim, oni nisu bili prihvaćeni. Tu noć hazreti Abbas, radijallahu anh, je ugostio Ebu Sufjana. Ujutro ga je odveo na jedno visoko mjesto odakle je mogao vidjeti islamsku vojsku kako prolazi u četama. Zatim ga je, po naređenju Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pustio, kako bi mogao otići u Mekku i izvijestiti Mekkelije o dešavanjima. Došavši u Mekku, Ebu Sufjan im je rekao da je islamska vojska toliko ojačala da joj se niko neće moći suprotstaviti.
Nakon toga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zajedno sa vojskom ušao u Mekku. Događaj u kojem muslimani Ebu Sufjanu pokazuju vojsku, a zatim ga puštaju kako bi neprijatelje izvijestio o njihovoj snazi, ukazuje na vojnu strategiju demonstriranja snage naspram neprijatelja. Kada su Mekkelije primile tu vijest, njihov moral je slomljen, a odlučnost uništena. Na taj način Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oslobodio Mekku, a da nije naišao ni na kakav ozbiljniji otpor. Da nije bilo te vojne strategije u kojoj su Mekkelije vidjele snagu i nadmoć islamske vojske, oni bi im se suprotstavili nadajući se pobjedi. I tada bi Mekka bila osvojena, ali sa mnogo izgubljenih života. Nakon pobjede, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je stao pred vrata Kabe i obznanio stanovnicima Mekke da su slobodni i sigurni. Poslije tih njegovih riječi Mekkelije su počele dolaziti u skupinama i davati prisegu.
Tri blagodati, tri zapovijedi
Nakon blagodati darovanih Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Gospodar svjetova mu naređuje tespih i istigfar, kako bi ga naveo da upotpuni svoju zahvalnost. U časnoj suri spomenute su tri blagodati: Allahova pomoć, pobjeda i ulazak ljudi u vjeru u skupinama. Kao odgovor na te tri blagodati naređene su tri vrste ibadeta: hamd (zahvala), tespih (slavljenje Allaha) i istigfar (traženje oprosta). Na taj način, Uzvišeni Allah kao da poručuje: “Na tri blagodati koje sam ti darovao ti uzvrati sa tri vrste pokornosti. Jer, uzajamnost u darivanju rađa ljubav.” Allahova pomoć naspram neprijatelja je velika blagodat. Kao odgovor na tu blagodat Gospodar svjetova naređuje tespih Njegova Zata. Kao odgovor na feth naređuje hamd. A kao odgovor na blagodat ulaska ljudi u vjeru u skupinama naređuje istigfar.
Uzvišeni Allah je u ajetu spomenuo tespih prije hamda. Prema jednoj predaji, tespih implicira na namaz, jer je tespih dio namaza. Prvo djelo koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio nakon oslobođenja Mekke bio je namaz od osam rekata. (Buhari, Salat, 4) Shodno tome, svaki vjernik na darovane mu blagodati treba odgovoriti šukr-namazom. Jer, blagodati iziskuju zahvalnost. Imam Suhejli, rahmetullahi alejh, kaže: “Kako u ovoj suri tako i u cijelom Kur’anu, tespih i hamd se spominju zajedno. Marifetullah ili spoznaja Uzvišenog Allaha dijeli se na dva dijela: spoznaja Allahovog Zata i spoznaja Allahovih svojstava. Jedno bez drugog je nemoguće. Prihvatanje postojanja Allahova Zata je nešto što nalaže razum. A Allahova imena i svojstva spoznaju se putem šerijata tj. Kur’ana i Sunneta. Razumom se, dakle, spoznaje Njegov Zat, a vjerom svojstva i imena.
Zahvaljujući razumu čovjek zna da Allahov Zat nije stvoren, da ne liči ni na šta stvoreno, i da je uzvišen od svojstava stvorenja. Ta spoznaja je tespih. Vjera naređuje razumu da ispravno misli o Gospodaru i uči ga onome što ne zna. Na taj način razum spoznaje Stvoritelja. Stoga tespih Uzvišenog Allaha i hamd uvijek treba da idu zajedno. Iako su zapovijedi iz ajeta upućene prvenstveno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, one se odnose na cijeli ummet. Shodno tome tespih, zahvala na blagodatima i istigfar predstavljaju zajedničku obavezu svih muslimana.”
Istigfar nakon uspjeha
Uzvišeni Allah naređuje istigfar kao odgovor na ulazak ljudi u vjeru u skupinama, kako bi to bio otkup za ponos koji će muslimani u tim trenucima osjetiti. Iako se ajetom Uzvišeni Gospodar obraća Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zapovijed se odnosi na sve vjernike, koji svakodnevno griješe. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je čist od grijeha. Svima nam je poznato kakvi su bili njegova pokornost i robovanje. No, unatoč svemu tome, on nije izuzet od traženja oprosta, te je i njemu naređen istigfar. Prema tome, istinsko upozorenje iz ajeta se zapravo odnosi na njegov ummet. Ako je potrebno da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je najvredniji od svih stvorenja, čini istigfar, onda možemo samo pretpostaviti stanje drugih ljudi. Imam Alusi, rahmetullahi alejh, kaže: “Robu se naređuje da nakon ibadeta čini istigfar, što aludira na činjenicu da rob ne može činiti ibadet onako kako dolikuje Uzvišenom Allahu. Istigfar je preporučen nakon pet dnevnih namaza i tehedžud-namaza, nakon hadža i drugih ibadeta.
Također, istigfar je potrebno činiti nakon svakog sijela i okupljanja.” Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon objave spomenute sure, pa sve do smrti, učio dovu: “Subhaneke Allahumme ve bihamdike estagfiruke ve etubu ilejke: Allahu moj, neka su slava i hvala Tebi. Tražim oprost od Tebe i kajem se za svoje grijehe.” (Buhari, Tefsir 110/1-2; Muslim, Salat, 218-220) A Uzvišeni Gospodar nam obznanjuje da će primiti tevbu koja bude učinjena iskreno: “Jer, On uistinu prima pokajanje.” Plemeniti Gospodar, čija su milost i dobročinstvo prema robovima beskrajni, prima pokajanje od onih koji se pokaju za svoje grijehe i zatraže utočište kod Njega. Od Njegova veličanstva je da oprašta onima koji priznaju grijehe i svoje lice okrenu prema Njemu. Rob dok čini tevbu treba biti iskren i odlučan da se više neće vraćati grijesima. Pored toga, treba vjerovati da će mu Allah, dželle ša’nuhu, primiti tevbu. Nije dozvoljeno misliti da tevba neće biti primljena. To što su u ajetu tespih i hamd spomenuti zajedno, ukazuje na potrebu da istigfar bude popraćen tevbom. Istigfar je traženje oprosta riječima ili dovama, kao na primjer: “Rabbenagfirli: Gospodaru oprosti mi”, ili “Allahume inni estagfiruke: Allahu moj, molim Te za oprost”.
A tevba je kajanje za učinjene grijehe i okretanje roba Allahu, dželle ša’nuhu, sa čvrstom odlukom da se više neće vraćati grijesima. Čovjek može moliti i za oprost grijeha drugih ljudi, a što vidimo i u Časnom Kur’anu: “Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima, na Dan kada se bude polagao račun.” (Ibrahim, 41) Također, naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Traži oprosta od Gospodara svoga” ne podrazumijeva samo traženje oprosta za lične grijehe. Uzvišeni Allah mu, naprotiv, naređuje da traži oprosta za cijeli ummet. S druge strane, niko ne može učiniti tevbu, odnosno pokajati se, u ime neke druge osobe. U časnoj suri je skrivena i aluzija na to da svaki posao treba početi sa tespihom i hamdom, a upotpuniti ga istigfarom tj. traženjem oprosta za grijehe. I to je nešto što nam nalaže robovanje.
A Uzvišeni Allah najbolje zna.
