Jezikom odabranih
Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu često nas podsjeća na dove Svojih vjerovjesnika, a.s. Kroz njihove riječi uči nas da su dove način življenja i uči nas na koji način je potrebno da ih i mi činimo.
„‘Gospodaru naš’- rekoše oni – ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.’“ (A’raf, 23)
„Musa reče: ‘Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!’“ (Mu’min, 27)
„Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!“ (Neml, 19)
Jedina kapija na kojoj pronalazimo odgovor na sve svoje materijalne i duhovne tegobe, te na sve svoje potrebe i želje jeste kapija milosti Uzvišenog Gospodara. Jedan od ključeva te kapije upravo je dova. Uz dovu, Njemu se utječemo, pronalazimo olakšanje i utjehu.
Dova se ne sastoji samo od iznošenja nekolicine želja. Onako kako dova ima svoj jezički dio, tako ima i drugu, duhovnu dimenziju. Dova je istovremeno odraz našeg truda da ispravno činimo ono što se od nas traži, te odraz sjećanja na Uzvišenog Gospodara i iznošenja svakog stanja Njemu Uzvišenome. Dova je je najčvršća veza za koju se vjernik hvata, veza koja čini suštinu njegovog robovanja Uzvišenom Allahu. Baš onako kako je to bivalo i u čistim i blistavim životima vjerovjesnika, a.s., koje je Uzvišeni Gospodar odabrao i poslao nama za primjer…
Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu često nas podsjeća na dove Svojih vjerovjesnika, a.s. Kroz njihove riječi uči nas da su dove način življenja i uči nas na koji način je potrebno da ih i mi činimo. Od oko dvije stotine ajeta u značenju dove, približno njih osamdeset jesu dove vjerovjesnika. Kroz njihove dove obuhvaćena su mnoga pitanja, a najčešće se spominju sljedeća:
Usmjeravanje ka Allahu, dž.š.; traženje oprosta i Njegove milosti
Prisjetimo se najprije dove prvog čovjeka i prvog vjerovjesnika Adema, a.s., i njegove supruge. Nakon što su, dok su bili u Džennetu, uslijed šejtanskih vesvesa probali plod zabranjenog drveta, naš otac Adem, a.s., i naša majka Hava, spušteni su na Zemlju gdje su učinili dovu u značenju tevbe – prvog ljudskog djela na ovome svijetu:
„‘Gospodaru naš’- rekoše oni – ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.’“ (A’raf, 23)
Isto tako, u dovi koju je učinio Nuh, a.s., očituje se isti vapaj i traženje oprosta. Nakon što je Nuh, a.s., učinio dovu da i njegov sin bude spašen od potopa, pa ga je Uzvišeni Gospodar ukorio zbog toga, on je učinio sljedeću dovu:
„‘Gospodaru moj’ – reče – ‘Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen.’“ (Hud, 47)
A dova Ibrahima, a.s., i njegovog sina Ismaila, a.s., kada su gradili Bejtullah bila je sljedeća:
„Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!“ (Bekara, 128)
Kada je kao rezultat ispita, nakon što je brzo napustio narod koji se nije htio odazvati božanskom pozivu, dospio u utrobu ribe, Junus, a.s., se sljedećim riječima obratio Uzvišenom Gospodaru, veličajući Ga i priznajući svoju grešku:
„Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ (Enbija’, 87)
Utjecanje Uzvišenom Allahu i traženje Njegove pomoći spram nepravde
Nakon što je dugo vremena pozivao pleme Ad tevhidskom vjerovanju, pa su ga počeli ismijavati, Hud, a.s., je učinio sljedeću dovu:
„Ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.“ (Hud, 57)
A kao odgovor na nadmeno ponašanje faraona i onih koji su bili uz njega, Musa, a.s., je sljedećim riječima zatražio utočište kod svoga Gospodara:
„Musa reče: ‘Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!’“ (Mu’min, 27)
Kada je Nuha, a.s., njegov narod optužio za laž, on je ovako zatražio pomoć od Uzvišenog Allaha:
„‘Gospodaru moj’ – reče on – ‘pomozi mi, oni me u laž utjeruju!’“ (Mu’minun, 26)
A kada je faraon prešao sve granice i kada je Uzvišeni Gospodar naredio Musau, a.s., da ga pozove tevhidu, Musa, a.s., je priznajući svoju slabost i nemoć, sljedećim riječima zatražio pomoć od Uzvišenog Gospodara:
„‘Gospodaru moj’- reče Musa – ‘učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga da bi razumjeli govor moj i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali, Ti, uistinu, znaš za nas.’“ (Taha 25-35)
Želja vjerovjesnika da budu od dobrih robova
Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu obznanjuje da su vjerovjesnici, a.s., Njegovi salih (dobri) robovi. (E’nam, 85) Mudrost toga što su, unatoč tome neki od njih tražili da budu uvršteni među dobre robove, u tefsirima se objašnjava na različite načine. Najčešće se naglašava da su kroz takve dove podučavali vjernike da traže da budu od dobrih robova ili da traže da budu sa njima.
Nakon što su Jusufu, a.s., date vlast i uprava, on se sljedećim riječima obratio svome Gospodaru:
„Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!“ (Jusuf, 101)
To što je Jusuf, a.s., tražio od Allaha, dž.š., da ga učini od dobrih robova, Fahruddin Razi, rah., ovako objašnjava: „Ibn Abbas, r.a., i drugi mufessiri su kazali: Jusuf, a.s., je time mislio na svoje prethodnike, na Ibrahima, a.s., Ismaila, a.s., Ishaka, a.s., i Jakuba, a.s. Prema tome značenje tih riječi jeste: ‘Kada su u pitanju nagrade, stepeni i položaj kod Tebe, uvrsti me među te dobre robove, učini da i ja budem poput njih.’“ (Fahruddin Razi, Mefatihu ‘l-gajb, XVIII, 226)
Također, Ibrahim, a.s., u svojoj dovi koja se nalazi u suri Šuara, najprije traži od Gospodara da mu podari znanje i uvrsti ga među dobre robove, a zatim da bude spominjan po dobru, te nakon toga traži čisto srce i džennetske blagodati:
„Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati – i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih – i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.” (Šuara 83-89)
Kako se navodi u 18. ajetu sure Neml, kada je Sulejman, a.s., čuo riječi jednog mrava koji je rekao ostalim mravima: „O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgaze Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!“, Sulejman, a.s., se nasmijao, a zatim je zbog blagodati koju mu je podario Uzvišeni Allah, učinio sljedeću dovu: „Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!“ (Neml, 19)
Dova za hairli potomstvo
U Časnom Kur’anu nalazi se dova za hairli potomka koju je učinio Zekerija, a.s.:
„‘Gospodaru moj’ – reče – ‘podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!’“ (Al-i ‘Imran, 38)
Ibrahim, a.s., je ovako činio dovu za fizičku i duhovnu zaštitu svojih potomaka: „Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima.“ (Ibrahim, 35)
Ibrahim, a.s., je činio dovu i za dijete koje će biti salih-rob, a zatim i za ustrajnost njegovih potomaka u obavljanju namaza: „Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” (Saffat, 100)
„Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!“ (Ibrahim, 40)
Naravno da dove vjerovjesnika koje se nalaze u Časnom Kur’anu kao i pitanja na koja se odnose nisu ograničene samo na navedene časne ajete. U ovome tekstu navedene dove, samo su neki primjeri dova sa jezika odabranih.
U suštini, u Časnom Kur’anu se kroz predaje o poslanicima, na čelu sa našim Pejgamberom, s.a.v.s., ukazuje na to kakav treba biti odnos između roba i Uzvišenog Gospodara. Dova je upravo način stalnog oživljavanja tog odnosa, te ponizno usmjeravanje roba Uzvišenom Gospodaru kroz izražavanje vlastite nemoći. Život Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je dostigao najveći stepen tog usmjeravanja upravo je, od početka do kraja, satkan od dove.
Prema predaji koju prenosi Ebu Umame, r.a., jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio mnogo dova. Međutim, niko od ashaba, r.anhum, nije uspio zapamtiti niti jednu od proučenih dova.
Nakon što ashabi, r.anhum, rekoše: „O Allahov Poslaniče, proučio si mnoge dove, ali mi ih nismo mogli zapamtiti.“, Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
„Hoćete li da vas podučim dovi koja obuhvata sve te dove? Ovako činite dovu: Allahu moj! Mi od Tebe tražimo ista dobra koja je od tebe tražio Tvoj Pejgamber. Mi se Tebi utječemo od zala od kojih se i on Tebi utjecao. Pomoć dolazi samo od Tebe. Ti si Onaj Koji čovjeku ispunjava želje i na dunjaluku i na Ahiretu. Snaga za napuštanje grijeha i snaga za činjenje ibadeta dolazi samo uz Tvoju pomoć.“ (Tirmizi, Daavat 89)
