Wednesday, April 17, 2024
POČETNATEKSTOVITEME

Iz tmina ka svjetlosti 

 “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani (tagut) i oni ih odvode sa svjetla u tmine; oni će biti stanovnici džehennema, u njemu će vječno ostati.” (Bekara, 257)

Imam Sujuti, rah., u djelu “Esbabu ‘n-Nuzul” kao povod objave citiranog ajeta prenosi sljedeću predaju: “Kada je Uzvišeni Allah poslao Isaa, a.s., neki ljudi su povjerovali, a neki zanegirali. Kada je poslan Muhammed Mustafa, s.a.v.s., oni koji su negirali Isaa, a.s., povjerovali su, a oni koji su povjerovali Isau, a.s., zanegirali su Muhammeda, s.a.v.s. Tada je objavljen 257. ajet sure Bekare.” (Taberi, Džamiu ‘l-bejan, 5/426)

“Allah je prijatelj onih koji vjeruju”

Kada neko postane prijatelj nekome, on štiti tu osobu i radi za njenu dobrobit i korist; pomaže joj u svakom poslu. Ako je taj prijatelj Uzvišeni Allah – Onaj Koji je stvorio roba, Koji zna svako njegovo stanje i bliži mu je od žile kucavice – onda je rob dobio najveću i najsigurniju podršku. U Časnom Kur’anu Gospodar svjetova kaže: A kako i ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu obaviješten. (Mulk, 14) Allah, dž.š., voli vjernike. Pomaže im, zna njihove poslove sa najskrivenijim detaljima, vodi ih i ne prepušta ih nikome. Zbog toga vjernik zna da je istinski i apsolutni prijatelj jedino Allah, dž.š. Njemu predočava svako stanje i pomoć očekuje od Njega. Allah, dž.š., prima dove vjernika, izvodi ga iz tmina na svjetlo, daje mu uspjeh u poslovima i spušta smiraj u njegovu dušu. Čuva ga i štiti u svakom trenutku, otvara mu mnoštvo prilika da postigne sreću na oba svijeta. Jedini apsolutni prijatelj čija su svojstva nepromjenjiva je Plemeniti Gospodar. Ime “Velij” prevedeno kao prijatelj, zaštitnik, nosi značenja poput “onaj koji pomaže, uređuje poslove, vodi i upravlja”. Ime “Mevla: Gospodar, Vlasnik, Zaštitnik” izvedeno je iz imena “Velij”. U svakodnevnom životu prijateljem nazivamo onoga ko je uvijek uz nas svojom ljubavlju i podrškom, i ko nas nikada ne ostavlja. Shodno tome, značenje ajeta je sljedeće: Allah, dž.š., je prijatelj onih za koje je još u Ezelu (praiskon) želio da vjeruju, te je Svojim apsolutnim znanjem pouzdano znao da će vjerovati. Njih izvodi iz tmina nevjerstva i svake vrste zla, na svjetlo imana, i štiti ih od tame dunjaluka i tame kabura. Ili, ako padnu u sumnju po pitanju vjere, daje im uputu i pokazuje Istinu. Izvodi ih iz tog stanja, daruje im istikamet (ustrajnost) na Pravom putu, oslobađa ih sumnji i izvodi na svjetlo jekina (čvrsto ubjeđenje).

Uzvišeni Allah daje uputu i uspjeh svim vjernicima i izvodi ih iz tmina na svjetlo. Zbog toga šalje Objavu i poslanike, a.s., te obznanjuje da put ka svjetlu započinje imanom, dobrim djelima i traženjem Njegova zadovoljstva. Gospodar svjetova je u ajetu osobinu velajeta (prijateljstvo) pripisao Sebi i tu osobinu učinio svojstvenom samo vjernicima. U tom značenju je i Njegovo ime El- Mu’min – Onaj Koji ljudima daje sigurnost, ispunjavajući njihovo pravo koje proizilazi iz stvaranja i kao rezultat njihova činjenja dobrih djela. Vjernici su sigurni po pitanju Njegovog davanja. Kada govorimo o ljudskoj dimenziji imena El-Mu’min, bitno je naglasiti da čovjek neće biti istinski vjernik sve dok pri sebi ne bude imao svojstvo tog imena. Svojstvo mu’mina je najuzvišenije svojstvo kojim se rob može okititi.

Allahovo ime “El-Velij” i njegove manifestacije

Ime “El-Velij” je jedno od Allahovih lijepih imena. Nosi značenje “Onaj Koji pomaže i rješava poslove Svojih voljenih robova; Onaj Koji roba ne prepušta nefsu i Koji savladava njegove neprijatelje”. Kao manifestaciju imena “El- Velij”, Uzvišeni Allah vjernicima daruje uspjeh i u dunjalučkim i u ahiretskim poslovima. Izvodi ih iz tmina na svjetlo i spušta nur u njihova srca. Vjernici čija su srca obasjana nurom uzimaju pouku iz svega što vide i čuju. Oni bivaju sposobni da u svakom poslu vide Allahovo djelovanje. Svakoga ko ih vidi sjećaju na Allaha, dž.š. Robovi na kojima se manifestuje Allahovo ime “El-Velij”, su Allahovi, dž.š., dostovi ili evlije. Za njih nema straha niti tuge. Jer, oni nemaju drugog dosta osim Allaha, dž.š. Njihov jedini strah je da učine nešto što je suprotno Njegovu zadovoljstvu. Prema tome, može se reći: “O sine Ademov, koji si došao na ovaj svijet, pokušaj i ti da uzmeš udio u značenju tog Allahovog imena, te da zadobiješ Njegovo prijateljstvo. Budi prijatelj Njegovim prijateljima. Vjeruj onako kako oni vjeruju, voli ono što oni vole, a napusti ono što oni napuštaju. Onaj ko traži Allahovo prijateljstvo, treba prihvatiti sve što dolazi od Njega, samo Njemu vjerovati i u Njega se pouzdavati, te Mu biti pokoran u svim stanjima, u oskudici i u blagostanju.” Uzvišeni Allah je obznanio da je prijatelj jedino vjernicima. To je velika blagodat za vjernike. Prijateljstvo sa Uzvišenim Gospodarom ima dva lica, jedno je okrenuto robu, a drugo Gospodaru. Da bi vjernik postigao Allahovu ljubav i prijateljstvo, potrebno je da ispunjava svoju dužnost. Ta dužnost podrazumijeva izvršavanje obaveze robovanja na način kako to Gospodar traži. Drugim riječima, rob treba ispunjavati naređeno, a kloniti se zabranjenog. Plemeniti Gospodar daruje Svoju blizinu onim robovima koji tako postupaju. A kome Allah, dž.š., podari Svoju blizinu, On ga zaštiti i ne prepušta ga nefsu. U kontekstu toga, u suri A’raf je kazao: “(Reci) Moj zaštitnik je Allah Koji Knjigu objavljuje, i On se o dobrima brine.” (A’raf, 196)

Tri koraka do prijateljstva

Da bismo postigli Allahovo prijateljstvo, potreban nam je prije svega iman. Zatim, trebamo izvršavati farzove i napustiti harame, i kao treće, trebamo obavljati nafila- ibadete, koji su put do Allahove ljubavi. Nafile su dodatak farzovima, djela koja rob čini samo radi Allahova zadovoljstva. U kudsi hadisu Allah, dž.š., veli: Ko izrazi neprijateljstvo prema Mom prijatelju, Ja mu objavljujem rat. Rob Mi se ne može približiti ničim ljepšim od djela koja sam učinio farzom. Zatim Mi se približava nafilama, sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, postajem oko kojim vidi, uho ko- jim čuje, ruka kojom drži i noga kojom hodi. Ako zatraži nešto od Mene, Ja mu to udovoljim. Ako zatraži utočište, Ja ga zaštitim. (Buhari, Rikak, 38) Kome Allah, dž.š., bude prijatelj, njegovo srce postaje ispunjeno nurom. Zahvaljujući tom nuru na svakom mjestu pronalazi sreću i smiraj. Tuga, tjeskoba i tama su uvijek daleko od njega. Čak i da mu cijeli svijet bude neprijatelj, on ne brine zbog toga. Jer, njemu je Gospodar dovoljan. A kome Allah, dž.š., nije prijatelj, prijatelji su mu šejtan i njegova skupina. Baš kao što je i spomenuto u časnom ajetu.

Prijatelji “taguta”

 Uzvišeni Allah je u časnom ajetu rekao “Allah je prijatelj onih koji vjeruju” i obznanio da je On Taj Koji brine za njihove poslove, izvodi ih iz tmina nevjerstva i neznanja, štiti ih od slijeđenja niskih prohtjeva duše i zapadanja u sumnje i teška stanja. Zatim spominje nevjernike i kazuje da je njihov prijatelj “tagut”. Stoga je važno ispravno razumjeti značenje riječi “tagut”. Riječ “tagut” znači “prekoračiti mjeru u obijesti, nepokornosti i griješenju”. Nastala je iz korijena “tugvan”, što znači “obijest preko svake mjere”. Shodno tome, tagut je svako stvorenje koje odvraća od Allahova puta i ruši granice koje je Allah, dž.š., postavio za Svoje robove. To mogu biti šejtan, zabludjela osoba, prorok, nefs koji naređuje zlo, kip i slično. Čovjek, ili je rob Uzvišenog Allaha, ili taguta. Treća mogućnost ne postoji. Taguti su prijatelji nevjernika. Oni gase nur u njihovim srcima, koji je bio utkan u njihovom fitretu po samom stvaranju, i vode ih ka tami. Odvraćaju ih od islama i podstiču na nevjerstvo, neznanje, te slijepo slijeđenje zabluda i ružnih prohtjeva nefsa. Iz svjetla jasnih dokaza vode ih u ponor sumnji. Oni koji slijede tagute i prijateljuju s njima stalno su u sumnji naspram Allaha, dž.š., i Istine. Zbog njihove odlučnosti da u nevjerstvu ostanu do smrti, ući će u džehennem i u njemu ostati vječno. U časnom ajetu Uzvišeni Allah je izraz tagut upotrijebio u množini “oni ih odvode”, jer taguta je mnogo. Suprotno tome, u prvom dijelu ajeta upotrijebio je jedninu, “Allah je prijatelj vjernika, izvodi ih iz tmina na svjetlo”, jer samo Allah, dž.š., izvodi iz tmina na svjetlo. Svi mufessiri su potvrdili da tmina u ajetu prvenstveno aludira na kufr tj. poricanje, a nur na iman. Osim toga, tmina istovremeno aludira i na prelaženje Allahovih granica, sumnje, ideologije koje unose zbunjenost i nemir u razum i srce i sl.

Mnoštvo tmina i jedna svjetlost

Mufessir Elmalılı Hamdi Yazır, rah., je u djelu “Hak Dini Kur’an Dili” sažeo sve prethodno rečeno, i kazao: “Allah, dž.š., voli one koje u Svom ezelskom znanju poznaje kao vjernike. Njihov je prijatelj i pomagač. Daje im uputu i uspjeh i tako ih izvodi iz tmina na svjetlo. Činjenica da su tmine izražene u množini, a nur ili svjetlo u jednini uistinu zavređuje veliku pažnju. Dakle, na dunjaluku ima mnogo vrsta tmina, a nur, koji ih sve otklanja, je samo jedan. To je nur Uzvišenog Hakka, kao što se navodi u ajetu: Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! (Nur, 35) Gdje god nema Allahovog nura, čovjeka sa svih strana obuhvata tama. A kada se pojavi Allahov nur, nestaje svake tame. Bez Allahova nura, nebesa i Zemlja bi bili ništavni, dan bi bio noć, Sunce tamno, oči slijepe, a uši gluhe. Bez Allahova nura, srce se grči između hiljadu misli i iluzija; ne zna ni šta traži, niti to što traži može da pronađe. Uobrazilje, bol i patnja mu obuzimaju dušu. Oko njega se okupljaju džini i šejtani. Tada je čovjeku teško i da živi, i u sebi cvili: ‘Kamo sreće da nisam ni postao!’ Dok je u tom stanju, ako ga iz nekog razloga obasja Allahov nur, nebesa se otvore, zvijezde se rode, nastupi proljeće i sve u njegovom životu počinje da cvjeta. Bolovi nestaju, zaboravlja tegobe, duša se puni srećom i radošću. Tek tada počinje da osjeća slast života. Onaj ko želi da kuša tu slast i da vječno uživa u njoj, treba da odustane od života u kojem je prepušten sam sebi, i čvrsto se uhvati za Allahovo uže, koje će ga dovesti do Njegove svjetlosti. U svemu postoji samo jedna ispravna strana i samo ta strana vodi ka Allahu, dž.š. Suprotno tome, strane zablude su bezbrojne.

To je kao kada izgubimo nešto. Mjesto na kojem se nalazi ta stvar je samo jedno, ali mi, ukoliko ne znamo za to mjesto, ili pak znamo, ali vjerujemo da ta stvar nije tu, možemo je tražiti koliko hoćemo, međutim, svako mjesto na koje pomislimo je pogrešno. Izgubljenu stvar ne možemo naći ni na jednom od njih, čak i da pretražimo cijeli svijet. Isto tako, istina je uvijek jedna, a naspram nje stoji bezbroj zabluda i laži. Allahov nur je ma’rifet (spoznaja) i čovjek samo ma’rifetom izlazi iz tmina zablude. Nur je postojan, a tmine nestaju. Ono što nestaje ne može biti ravno onome što je postojano, makar toga bilo i beskonačno mnogo. A samo je Allah, dž.š., Taj Koji upravlja svime. Zbog toga je vjerovanje u Uzvišenog Allaha, početak svjetlosti, ubjeđenja, znanja, istinske sreće i spokoja. Suprotno imanu i ma’rifetu, beznađe, nevjerstvo, sumnje, zablude, neznanje, nepokornost, slijeđenje strasti, nepristojnost, su tmine i zulmet. Uzvišeni Allah one koji vjeruju izvodi iz tmina i daje im uspjeh u poslovima, odgaja ih i u njihove duše spušta smiraj. Vodi ih putem Siratu ‘l mustekima ka vječnoj sreći. Suprotno tome, prijatelji nevjernika su taguti. Oni ih vode i podstiču da umjesto lažne bogove, negiraju Uzvišenog Allaha. Oni ih izvode iz svjetla i povlače u ponor tame. Zatim će svi zajedno biti bačeni u vatru u kojoj će ostati vječno. A mudrost i suštinu svega zna samo Uzvišeni Allah.

 

 

Časopis Semerkand

Semerkand