Wednesday, April 17, 2024
ARIFIPOČETNATESAVVUF

Imam Ebu Jusuf, rah.

Zahvaljujući trudu velikih učenjaka, naša vjera je prenešena sve do današnjih dana, bez ikakvih izmjena. Oni su istovremeno sakupljali znanje koje je došlo do njih, prenosili ga budućim generacijama i odgajali bezbroj učenjaka. Posredstvom tih učenjaka, usuli ispravnog znanja prenešeni su na generacije nakon njih. Tako je Imam-i Azam, rah., usul fikha proširio preko svojih učenika, Imama Ebu Jusufa, Imama Muhammeda, i Imama Zufera, rah. Najistaknutiji među njima, nesumnjivo je Imam Ebu Jusuf, rah.

Djela

Djela Ebu Jusufa, rah., vezana za fikh i usul su sljedeća:

  • Kitabu ‘s-salat, Kitabu ‘z-zekat, Kitabu ‘s-sijam, Kitabu ‘l-feraid, Kitabu ‘l-buju’, Kitabu ‘l-hudud, Kitabu ‘l-vekale, Kitabu ‘l-vesaja, Kitabu ‘l-sajd ve zebaih, Kitabu ‘l-gasb ve ‘l-istibra, Kitabu ihtilafi ‘l-emsar
  • Kitabu ‘l-haradž: Prema želji halife Haruna Rešida, Imam je napisao navedenu knjigu u kojoj se opširno opisuju izvori državnog imetka i načini dolaska prihoda.
  • Kitabu ‘l-asar: To je knjiga u kojoj su sakupljene predaje Imam-i Azama, rah.
  • Ihtilafu Ebi Hanife ve Ibn Ebi Lejla: U knjizi su sakupljena pitanja oko kojih su se razilazili Ebu Hanife i Ebu Lejla, rah.
  • Kitabu ‘r-redd ‘ala sijeri Evza’i: U knjizi su objašnjena pitanja po kojima su se razilazili Imam Evza’i i Imam-i Azam, rah.

Pravo ime Imama Ebu Jusufa, rah., bilo je Jakub. Došao je na svijet 113. godine po Hidžri, u gradu Kufi, u Iraku. Postao je poznat po nadimku Ebu Jusuf. Njegovo porijeklo vodi od ensarije, Sa’da b. Budžejra, r.a. Kako se prenosi u izvorima, Sa’d b. Budžejr, r.a., je još kao dječak želio krenuti u bitku na Uhudu, ali je to Allahov Poslanik, s.a.v.s., odbio riječima: „On još uvijek nema dovoljno godina, ne može u bitku.“ No, u Bici na Hendeku pokazao je veliku hrabrost, pa ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon što je bitka završena, pozvao i, zbog junaštva koje je pokazao, učinio dovu za njega i njegovo potomstvo. Prenosi se da je Ebu Jusuf, rah., uvijek radosno pričao o tom događaju i govorio: „Berekt tog trenutka, čak i danas je uz nas.“

Savjeti Harunu Rešidu

„O vladaru pravovjernih! Uzvišeni Allah ti je povjerio dužnost za koju su sevapi najveći, a i kazna je najveća. Uzvišeni Allah te zadužio poslovima ovog ummeta. Nakon što si preuzeo tu dužnost, ti si podvrgnut ispitu preko ljudi koji su pod tvojom vladavinom kao tvoj emanet. Počeo si trošiti svoj život na njihove poslove. Ukoliko se zgrada ne sagradi na temeljima pravde i ispravnosti, Uzvišeni Allah će srušiti njene temelje, sručit će zgradu na one koji je napraviše i one koji im pomagaše u tome. Ti nemoj zanemariti dužnost koju ti je Uzvišeni Allah dao i nemoj biti uzrok narušavanja prava svojih podanika! Jer, Onaj Koji daje snagu za obavljanje svakog posla je Allah, dž.š.

Ne ostavljaj današnji posao za sutra. U protivnom, uništit ćeš i posao i hakove. Edžel (smrtni čas) dođe iznenada, prije nego nestane želja. Prije nego što ti dođe edžel, ti čini dobra djela! Jer, nakon smrti nema činjenja dijela. Onako kako su čobani pred vlasnikom odgovorni za stado, tako će i vladari pred Uzvišenim Allahom odgovarati za one kojima su vladali. Čak i kada bi samo sat vremena ostao na dužnosti koju ti je podario Uzvišeni Allah, potrudi se da ispuniš njen hak. Jer, na Sudnjem danu, pred Allahom, dž.š., najsretniji vladar bit će onaj koji je uspio učiniti sretnim svoj narod.

Ne odvajaj se od istine, jer u protivnom, i tvoji podanici će se odvojiti od istine. Kloni se toga da izdaješ naredbe prema željama svoga nefsa i kloni se obavljanja poslova s ljutnjom! Kada su pred tobom dva posla, jedan dunjalučki i jedan ahiretski, ti odaberi ahiretski. Jer, dunjaluk je prolazan, a Ahiret vječan. Drhti zbog straha od Allaha, dž.š. Ne postupaj različito prema ljudima kada su u pitanju Allahove, dž.š., naredbe. Ne boj se ničije osude kada je u pitanju izvršavanje naredbi Uzvišenog Allaha!

Onaj ko je znao za Ahiret, a nije činio dobra djela, na Sudnjem danu će osjetiti beskrajnu čežnju i kajanje. To će biti takav Dan, kada će se noge saplitati, boje mijenjati, stajanje odužiti, a sviđanje računa će biti žestoko.

O vladaru pravovjernih! Neka te Uzvišeni Allah sačuva slijeđenja vlastitog nefsa u onome što ti je podario. Od Njega tražim da ti podari blagodati koje je podario Svojim voljenim robovima.“

Učenjak u dječačkim godinama

Imam Ebu Jusuf, rah., započeo je sa stjecanjem znanja tako što je u ranom dobu naučio Časni Kur’an napamet. Kasnije je redom slušao predavanja iz gramatike, fikha i hadisa. Prisustvovao je medžlisima znanja tadašnjih velikih učenjaka kao što su Ebu Ishak Šejbani, Sulejman Temimi, Jahja bin Se’id el-Ensari, Sulejman bin Mihran el-A’meš, Imam Malik b. Enes, Hišam bin ‘Urve, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan svima njima.

Još kao dječak, privlačio je pažnju svojom oštroumnošću. Tako je jedne prilike, dok je bio učenik, Sulejmana bin Mihrana el-A’meša, odgovorio na određeno pitanje uz objašnjenje koje je zadivilo njegovog učitelja. Učitelj ga je upitao gdje je pronašao takav odgovor, a on je kazao: „Iz tog i tog hadisa kojem ste nas prije podučili…“ Tada mu je njegov učitelj rekao: „Ja sam taj hadis znao prije nego što si ti nastao u majčinoj utrobi, ali njegovo tumačenje sam naučio danas, od tebe.“

Prvi njegov učitelj iz oblasti fikha bio je Ibn Ebi Lejla, rah. Devet godina je kod njega učio o islamskom pravu i fikhu, a zatim je uvidio da se njegov učitelj za određena teška pitanja obraća Imam-i Azamu i da je njegovo znanje veće, pa je postao njegov učenik.

Imao je vrlo snažnu memoriju, na jednom predavanju bi naučio više od pedeset hadisa koje bi zatim napisao nakon što izađe sa predavanja. Kako prenosi Ebu Hanifin, rah., učenik, Hasan b. Zijad el-Lu’lui, rah., prilikom jednog putovanja na hadž, Ebu Jusuf, rah., se razbolio, no, uprkos starosti i umoru, naučio je napamet četrdeset hadisa od Sifjana b. Ujejne, koji ga je došao posjetiti. Zatim je svojim prijateljima, rekao da zapišu te hadise. Mnogi veliki učenjaci, prenijeli su hadise od Ebu Jusufa, rah. Imam Ahmed b. Hanbel, rah., prisustvovao je prvom času hadisa, upravo kod njega.

Siromaštvo

U izvorima se navodi da je Imam Ebu Jusuf, rah., bio član porodice sa mnogo djece, koja je teško preživljavala. Zbog toga je bio primoran da se istovremeno brine za izdržavanje porodice i da se posveti stjecanju znanja. Sljedećim riječima prenosi kako ga je majka savjetovala da se ostavi nauke i stekne neki zanat:

„Ja sam želio učiti hadis i fikh, međutim, bili smo mnogo siromašni. Nismo nikako imali novca, a moj otac je preselio. Jednog dana, dok sam bio uz Imam-i Azama, rah., moja majka dođe i reče:

‘Sine moj, ti nisi isto što i on. Njegov hljeb je pečen, jelo mu je spremno, a tebi treba udijeliti hranu.’

Ja sam onda odlučio da počnem raditi kako bih izdržavao porodicu i hizmetio majci, i napustio sam izučavanje znanja. Kada me moj učitelj Ebu Hanife, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njime, nije vidio među učenicima, pozvao me i upitao:

‘Šta te je odvojilo od nas?’

Rekoh: ‘Odvojile su me teškoće zbog izdržavanja porodice.’

Nakon što su se učenici razišli, poklonio mi je mnogo toga što mi je bilo potrebno. Među poklonima je bilo i mnogo srebrenog novca. Zatim mi je rekao:

‘Potroši to. A kada potrošiš, reci mi, ali ne odvajaj se od naše halke!’

Kada mi je nestalo novca koji mi je dao, nisam mu još bio ni rekao, a on mi je ponovo dao. Budući da se to stalno ponavljalo, pomislio sam da ga Uzvišeni Allah obavještava o tome da sam potrošio novac, i shvatio sam to kao njegov keramet. Zahvaljujući velikodušnosti i dobroti moga učitelja, ja sam postigao svoj cilj u izučavanju znanja. Neka mu Uzvišeni Allah uzvrati najljepšom nagradom i oprostom.“

Skoro sedamnaest godina, Imam Ebu Jusuf, rah., je prisustvovao predavanjima Imam-i Azama, rah. Kad god je imao priliku, učio je i hadise koje bi onda iznosio pred Imam-i Azamom i tako pokretao razgovor o njima. Njegovi učenici i muhaddisi iz njegovog vremena prenose da je Imam Ebu Jusuf, rah., jednako bio učen na polju hadisa kao što je to bio i na polju fikha.

Nakon što je njegov učitelj preselio, zbog egzistencionalnih problema, preselio se sa svojom porodicom u Bagdad. Tu je upoznao halifu Mehdija, koji ga je postavio na dužnost kadije. Za vrijeme halifa Hadija i Haruna Rešida, bio je glavni kadija islamskog svijeta. On je prva osoba koja je izvršavala takvu dužnost u islamskoj historiji.

Oštroumnost

Ebu Jusuf, rah., je bio iznimno vješt u rješavanju fikhskih pitanja. Prenosi se da je halifa Harun Rešid uslijed rasprave sa svojom suprugom rekao: „Ako ovu noć provedeš na prostoru moje vladavine, razvodim te sa tri razvoda!“ Ipak, nakon što se smirio, pokajao se za ono što je rekao svojoj supruzi. Nije se želio rastaviti od žene koju je mnogo volio. Tražio je da mu tadašnji učenjaci pronađu neko rješenje, ali niko nije uspijevao u tome. Oni onda rekoše: „Imam-i Azam, rah., je imao jednog učenika, pa ako tvoj problem ima rješenje, onda ga samo on može pronaći.“ Halifa tako pozva Ebu Jusufa i ispriča mu šta se dogodilo. Imam mu na to reče:

„Neka vaša hanuma ovu noć provede u mesdžidu. Jer, mesdžidi nisu u Vašoj vlasti, niti je iko, sem Allaha, dž.š., posjednik mesdžida. Uzvišeni Allah kaže ‘Mesdžidi su Allahovi!‘“

Nakon što ču odgovor, halifa ostade zadivljen Ebu Jusufovom oštroumnošću i znanjem. Zatim ga proglasi vrhovnim kadijom.

Ebu Jusuf, rah., je tokom 16 godina obavljao dužnost kadije, a istovremeno je i kontrolisao druge osobe koje su također obavljale dužnost kadija. Pisao je djela o hanefijskom mezhebu i odgajao učenike. Zajedno sa Imamom Muhammedom, bio na čelu učenjaka koji su doprinijeli širenju hanefijskog mezheba. Također, bio je i prvi učenjak koji je napisao knjigu u okviru hanefijskog mezheba.

Muhammed bin Džafer, rah., je rekao: „Ebu Jusuf je po pitanju znanja najveći učenik Imam-i Azama. On je taj koji je proširio znanje Imama Ebu Hanife, rah., na Zemlji.“

Širenje hanefijskog mezheba realizovalo se kroz njegov fikhski pristup zasnovan na metodologiji Imam-i Azama, rah. Kada bi donosio sud o nekom pitanju za koje se ne veže izričit ajet, dokaz iz Sunneta ili idžma (saglasnost uleme), on bi se prvo oslonio na idžtihad Imam-i Azama, rah. A ukoliko ni tada ne bi pronašao rješenje, onda bi postupao na osnovu kijasa (analogija) i vlastitog prosuđivanja. Oslanjajući se na usul i način rješvanja pitanja svoga učitelja, donosio bi sud o određenom pitanju.

Uzorno postupanje

Prenosi se da je jednog dana neki čovjek postavio pitanje Imamu Ebu Jusufu, rah. Nakon što je Imam odgovorio da ne zna, čovjek se rasrdio: „Kako je moguće da ne znaš! Iz riznice uzimaš toliki novac!“

Imam Ebu Jusuf, rah., mu na to smireno odgovori:

„Brate moj, nama daju novac za ono što znamo. Kada bi nam davali novac za ono što ne znamo, cijela riznica ne bi bila dovoljna!“

Veliki Imam se jedne prilike razbolje tokom obavljanja hadža. Njegova bolest je otežala, oslabio je i iznemogao, a za bolest nije bilo lijeka. Ipak, on je bez prestanka nastavio odgovarati na postavljena pitanja. Kada bi mu neko rekao: „Bolesni ste, nemojte se umarati, bolest će se još više pogoršati“, on bi odgovarao:

„Podučavanje korisnom znanju čini da ne osjetim žestinu bolesti.“

Prenosi se da je jedan od tadašnjih učenjaka, Kasim b. Zurejk, rah., kada je vidio Imama Ebu Jusufa, sićušne građe, kako leži na bolesničkoj postelji, sav u čuđenju rekao:

„Da je Uzvišeni Allah htio, stavio bi znanje u voljku ptice!“

Njegovi učenici prenose da je Imam Ebu Jusuf, rah., u posljednjim danima činio sljedeću dovu:

„Allahu moj! Ti znaš da sam prilikom rješavanja svakog pitanja prvo gledao u Tvoju Knjigu, pa sam iz nje uzimao rješenje ukoliko bih ga pronašao. Kada ga ne bih pronašao, gledao sam u Sunnet Tvoga Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kada ga ni tu ne bih pronalazio, gledao sam u riječi ashaba, r.anhum.“

Kako prenosi njegov bliski prijatelj Bišr b. Velid, Imam Ebu Jusuf, rah., je preselio kada je imao 69 godina, 182. godine po hidžri, u mjesecu rebi’u-l-evvelu, u Bagdadu. Dženazu namaz predvodio je halifa Harun Rešid.

Neka je Uzvišeni Allah njime zadovoljan i neka nas ne odvoji od njegovoga puta.

 

Časopis Semerkand

Semerkand