Hadže-Mahmud Indžir-i el-Fagnevi, k.s. 

Za vrijeme svoga iršada, upozoravao je ljude kroz sohbete i savjete. Podsticao ih je da učine tevbu, odustanu od griješenja i okrenu svoja srca samo Allahu, dž.š. Allahovom, dž.š., dozvolom, liječio je srčane (duhovne) bolesti i nedostatke, te činio da srca ljudi postanu istinski bejtullah (Allahova kuća). 

Nakon perioda četvorice pravednih halifa, mnoge porodice iz plemena Hašimovih sinova koje nisu željele biti niti ni na jednoj strani prilikom političkih previranja na islamskom području, učinile su hidžru u Maveraunnehr (Iran i Transoksanija). Naročito sejjidi koji su se naselili na području Semerkanda i Buhare, mudrošću i lijepim savjetima pozivali su tamošnje ljude, koji još uvijek nisu bili muslimani, da krenu putem Uzvišenog Gospodara. Oni su islamu pozivali na način na koji su to naučili od Allahova Poslanika, s.a.v.s. Sejjidi su na to područje donijeli islam čist od politike, plemenskih interesa i zlokobnih sukoba, te su na taj način, za kratko vrijeme, to područje obasjali bereketom duhovne svjetlosti.

Njihovo iskreno nastojanje da čvrsto prigrle Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., urodilo je plodom. Tako su čak i u selima Semerkanda i Buhare odgojene velike evlije. Tada se i jedan od velikana hadžeganskog puta, Šejh-Mahmud Indžir-i el-Fagnevi, rodio u kasabi Vabkine, u selu Indžirfagne, koje je pripadalo Buhari. Bio je vrstan majstor građevinarstva. Razumio se u stolariju, zidanje i popravke. Međutim, bio je od onih kojima je imetak u džepu, a Dost u srcu. Jer, on je bio potomak Allahova Poslanika, s.a.v.s., i došao je na svijet u sredini svjetlosne halke koja se duhovnim himmetom širila od vremena Hadže-Abdulhalika Gudždevanija, k.s., pa sve do danas. Još u djetinjstvu, došao je u mjesto Riveger gdje se vezao za Hadže-Arifa er-Rivegerija, k.s. U njegovoj tekiji je naučio osnove Šerijata i tarikata.

Ma’rifet (spoznaja) otklanja srčane mahane

Hadže-Arif er-Rivegeri, k.s., je bio svjestan truda i potencijala Mahmuda el-Fagnevija, koji je redovno, već duže vrijeme, dolazio u tekiju. Taj mladi murid sam je stjecao svoju opskrbu radeći, ali nije nikako izostavljao svoj vird niti je izostajao sa hizmeta i sohbeta. Vrlo brzo je učio, a sve što bi naučio primjenjivao bi u svome životu. Jednog dana njegov muršid ga pozva i reče: “Čuo sam da siječeš kriva drva i od njih praviš ravne daske, te da od cigli praviš kao linijarom crtane ravne zidove i ispravljaš neravnoće. O Mahmude, ma’rifet ispravlja srčane mahane. Ma’rifet je u tome da sagradiš srca koja će biti dostojna ilahi tedžellijata (božanske manifestacije). Ti imaš tu sposobnost. Dođi i budi nam bliži, budi naš voljeni, kako bi mogao graditi srca od kojih će svako biti po jedan bejtullah.” Hadže-Rivegeri, k.s., je Mahmuda el-Fagnevija, k.s., uzeo za svoga halifu, te ga tako učinio “graditeljem ljudskih srca”. Posvećivao mu je više pažnje nego svima drugima.

Nakon što je Hadže-Mahmud el-Fagnevi, k.s., došao na stepen da može činiti iršad, postao je jedan od velikih evlija na kojeg je čak i Hidr, a.s., ukazivao onima koji bi tražili Allahova dosta. Ne samo on, već i svi duhovni velikani koje je odgojio, kao i potomci iz njegove čiste loze, stoljećima su nastavili graditi ljudska srca na sve četiri strane svijeta. Baš poput njegovog unuka Emira Buharija, k.s., koji je sahranjen u Bursi i koji je čak iz Buhare došao u Anadoliju kako bi gradio ljudska srca, te poput Sejjida Ahmeda Emira Buharija, k.s., koji je prvi donio nakšibendijski tarikat u prijestolnicu Osmanskog Carstva.

Zbog čega je započeo sa džehri (glasni) zikrom?

U posljednjim danima života Hadže-Rivegerija, k.s., po njegovom talimatu (uputstvo) i dozvoli, Mahmud el-Fagnevi, k.s., je započeo sa činjenjem glasnog zikra. Nastavio je tako postupati i nakon muršidovog preseljenja. No, to nije bio usul (način) zikra hadžeganskog puta. Međutim, kao nužno upozorenje i prolazna faza, promjena u načinu činjenja zikra bila je potrebna. A nakon što je silsila dosegla do Šah-i Nakšibenda, k.s., ponovo je uspostavljen hafi (tajni) zikr. Kada su ga upitali zbog čega čini glasni zikr, Hadže-Mahmud el-Fagnevi, k.s., je odgovorio na sljedeći način: “Glasni zikr činimo kako bi se probudili oni koji su zapali u san nemara i vratili se istinskom putu, kako bi krenuli Siratu ‘l-mustekimom i pohrlili ka ključevima svakog dobra i suštini sreće, a to su tevba i okretanje srca od svega sem Uzvišenog Allaha.”

Bilo je jasno da je tada bilo potrebno da se na još neko vrijeme nastavi sa glasnim podsjećanjem ljudi na njihove dužnosti. Svi učenjaci i šejhovi koji su u tom vremenu bili pobornici tajnog zikra potvrdili su da se zbog takvog cilja može dati odobrenje za činjenje glasnog zikra. Međutim, skrenuli su pažnju na to da postoji opasnost da takvo nešto pređe u trajnu naviku, te su tražili od Hadže- Fagnevija, k.s., da postavi jasnu granicu. Dakle, pitali su, ko može nastaviti sa glansim zikrom nakon što prestane stanje nužnosti. Jer, glasni zikr uvijek nosi opasnost samopokazivanja i nije nešto što svako može činiti kako treba.

Hadže-Mahmud el-Fagnevi, k.s., je rekao: “Glasni zikr može činiti samo onaj ko je svoj jezik očistio od neistine i ogovaranja, onaj kroz čije grlo nije prošao haram niti sumnjivi zalogaj, onaj ko u srcu nema niti truna rijaluka (pretvaranje), te onaj ko svoju tajnu ne otkriva nikome sem Uzvišenom Hakku.” Ovaj Allahov dost nurli lica, gdje god bi išao na glavi bi nosio izrazito bijeli saruk, zbog čega možemo reći da je i samim govorom stanja pozivao ljude da osvijetle svoja srca nurom.

Za vrijeme svoga iršada, upozoravao je ljude kroz sohbete i savjete. Podsticao ih je da učine tevbu, odustanu od griješenja i okrenu svoja srca samo Allahu, dž.š. Allahovom, dž.š., dozvolom, liječio je srčane (duhovne) bolesti i nedostatke, te činio da srca ljudi postanu istinski bejtullah (Allahova kuća). Baš kako to reče njegov muršid, on je ispravljao neravnine ljudskih srca, gradio ih je i činio bejtullahom.

Budi čovjek od riječi!

Hadže-Mahmud el-Fagnevi, k.s., je bio veliki evlija čiji kerameti su se manifestovali i nakon njegove smrti. Prenose se predaje o tome da se dešavalo da svoje muride upozorava i nakon preseljenja, dakle, nakon što je svoj emanet predao halifi Aliju Ramiteniju, k.s. Hadže-Ali Ramiteni, k.s., i njegovi derviši smatraju da je glas bijelog goluba koji im je jedne prilike dok su bili u medžlisu zikra proletio iznad glava i rekao: “O Ali, budi čovjek od riječi!”, ustvari upozorenje Hadže-Mahmuda el-Fagnevija, k.s., koji je preselio na Ahiret. Jer, on je za vrijeme svoga iršada pozivao ljude da budu časni, dakle, da se drže date riječi i da ostanu odani obećanju koje su dali još u Bezm-i elestu. Tako je, na ovome svijetu ljudi prolaze kroz ispite kako bi se pokazalo da li su časni, odani datoj riječi ili ne.

Hadže-Mahmud el-Fagnevi, k.s., je kao i drugi Allahovi, dž.š., dostovi bio čovjek od riječi te je prošao ovim svijetom kao primjer časnosti i kao takav otišao na bolji svijet.