Thursday, February 22, 2024
ARIFIPOČETNATESAVVUF

Hadže-Azizan Ali Ramiteni, k.s. 


Baš onako kako je konac sa klupka razvezivao i dodavao cjelini tkanine koju je tkao, Hadže-Azizan, k.s., je tako i srca onih koji su dolazili u njegovu tekiju odvezivao od dunjaluka i vezao za Allaha, dž.š. Kada bi ga upitali šta je iman, uvijek bi odgovarao: “Iman je razvezivanje i vezivanje.” 


Rodio se u blizini Buhare, u selu Ramiten. Još u djetinjstvu je počeo de sa okorištava berektom Maveraunnehra i da uči od velikih učenjaka tog područja. Bio je vrlo oštrouman i inteligentan. U kratkom roku je završio obrazovanje. S druge strane, naučio je i zanat tkanja kako bi na taj način stjecao opskrbu. U tome je toliko napredovao da je dobio nadimak “Pir-i Nesadždž”, dakle, “Pir tkača”.

Međutim, uprkos ugledu koji su mu u mladosti donijeli znanje i majstorstvo u svom zanatu, njegovo srce nije uspijevalo da pronađe smiraj. Jednog dana, sreo je Hidra, a.s., kome je ispričao svoj dert (tegoba) i upitao ga za njegov derman (lijek). Hidr, a.s., mu tada reče: “Derman tvoga derta je kod Hadže-Mahmuda, otiđi i predaj svoje srce njemu.” Ali Ramiteni, k.s., je otišao trčeći. Sjeo je na koljena pred Hadže-Mahmuda Indžir-i el- Fagnevija i vezao se za njega. Pokazao je veliku odanost na njegovoj kapiji. Uz zikr, pokornost i hizmet, njegovo srce je pronašlo smiraj. Tako je prešao mnoge mekame i postao jedan od najvoljenijih halifa svoga šejha.

Kada je Hadže-Mahmud odlazio sa ovog svijeta, njemu je predao svoje muride. Hadže-Ali Ramiteni, k.s., koji se spominje kao vođa koji je hadžeganski put doveo do Šahi Nakšibenda, k.s., već je bio prevalio pedeset godina kada je preuzeo emanet od svoga šejha. Izabravši fakr i jednostavnost, usmjerio se posebno na iršad običnih ljudi. Veliki broj murida koje je imao, privlačio je pažnju drugih. Rukneddin Alauddevle es-Simahani, k.s., začetnik ruknijskog ogranka u kubrevijskom tarikatu, bio je jedan od onih koji su željeli saznati u čemu se krije tajna toga što mu hrli toliki broj ljudi. Jednom prilikom mu je napisao pismo u kojem ga je ovako upitao: “Hvala Allahu, svi se trudimo da budemo na putu hizmeta. Međutim, Vi ne volite raskošne gozbe, zadovoljavate se onim što imate i u najboljem slučaju možete da ponudite jednu posudu čorbe. A mi priređujemo bogate sofre i na najljepši način ugošćavamo posjetioce. Unatoč tome, ljudi više hrle Vama i Vama su zadovoljni. Kako je to moguće?”

Hadže-Ali Ramiteni, k.s., mu je na to kratko odgovorio: “Umjesto hizmeta za koji se očekuje zahvalnost potrebno je činiti hizmet osjećajući zahvalnost zbog ukazane prilike da se čini hizmet!” A on lično, upravo je tako postupao, i svoje halife je upozoravao riječima: “Ne očekujte zahvalnost od ljudi kojima činite hizmet. Nemojte djela činiti radi toga, već, sasvim suprotno, vi osjećajte zahvalnost prema onima kojima činite hizmet.” Tokom cijelog života tražio je samo Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, vodeći se principom: “Hizmet halku (narodu) je hizmet Uzvišenom Hakku.” Pri svakom koraku koji bi učinio na polju iršada, rastao je i broj onih koji su se vezali za njega. Taj bereket u pogledu broja murida, kakav se rijetko viđa, plod je njegovog vrhunskog poimanja hizmeta.

Kada se na put krene radi Allahova zadovoljstva

U Buhari su se ljudi često čudili tolikoj masi ljudi koja slijedi Hadže-Alija Ramitenija, k.s. Oni koji nisu mogli shvatiti takvo uvažavanje i povjerenje, postavljali su mu izravna pitanja o tome. On bi ovako odgovarao: “Pomagač onih koji iskreno krenu putem Allahova zadovoljstva jeste Allah Uzvišeni. Kada bi se cijeli svijet sakupio, ne bi im se mogao ispriječiti na tom putu.

Ipak, neki gafili (nemarni) to nikako nisu mogli razumjeti, pa su govorili: “To je zato što si preuzeo već spremnu skupinu murida. U nekom nepoznatom predjelu ne bi sebi našao toliko saputnika.” Ipak, Hadže, k.s., je jednog dana iznenada odlučio da sa svoja dva murida krene na put ka zapadu, ka oblasti Harezm. Nakon što su mjesecima hodali, dođoše do kapije grada u kojem je vladao harezmijski sultan. Hadže je poslao svoja dva murida da zatraže ferman (dozvolu) da se nastane u tom gradu, a on ih je čekao ispred kapije i nije ulazio u grad sve dok se oni nisu vratili. Derviši dođoše pred sultana i rekoše: “Pred kapijom Vašeg grada stoji jedan stari i siromašni tkač, on od Vas traži pisani dokument o tome da mu dozvoljavate da se useli pod okrilje Vaše vlasti.” Taj neobični prijedlog najprije iznenadi sultana, a potom ga obradova, jer je osjetio ponos što čak i stranci žele da se nasele na područje kojim on vlada. Napisao je ferman koji je glasio: “Dajem dozvolu čovjeku koji se želi naseliti pod okrilje moje vladavine. Sve dok on to ne poželi, niko ga ne može istjerati iz ovog područja.” Stavio je pečat na ferman i predao ga dervišima.

Prvo što je učinio Hadže-Ali Ramiteni, k.s., nakon što se smjestio u Harezm bila je gradnja tekije. Kako bi to mogao učiniti prvo je bilo potrebno da unajmi radnike za to. Radnici koje je unajmio radili su samo mali dio dana, a ostatak dana su slušali sohbete i savjete Hadže-Alija Ramitenija, k.s. Naposlijetku, završili su posao, ali su ipak nastavili dolaziti na sohbete, zbog slasti koju su u njima osjetili. Štaviše, svaki put bi dolazili sa ljudima iz različitih slojeva društva i to svaki put sa većim brojem ljudi. Nakon nekog vremena, stanovnici cijele regije su, u velikom broju hrlili ka tekiji Hadže-Azizana, k.s.

Razvezivanje i vezivanje

Hazreti Pir je sada imao već oko stotinu godina. Baš onako kako je konac sa klupka razvezivao i dodavao cjelini tkanine koju je tkao, tako je i srca onih koji su dolazili u njegovu tekiju odvezivao od dunjaluka i vezao za Allaha, dž.š. Kada bi ga upitali šta je iman, uvijek bi odgovarao: “Iman je razvezivanje i vezivanje.” U zikru kelime-i tevhida razvezuje se “la ilahe” i vezuje za “illallah”. Zbog toga je davao takav odgovor. Kazivao je stihove pune mudrosti, a svoje muride je savjetovao da malo i sažeto govore te da isključivo jedu halal jela, jednostavna i u malim količinama.

Često bi govorio: “Pazite na ono što ulazi i izlazi iz vaših usta, dok jedete i govorite, i nikada ne napuštajte edeb.” Hadže je činio džehri (glasni) zikr, no, govorio je da oni koji su na početku puta trebaju učiti glasni zikr, a oni koji su pred kraj puta hafi (tajni) zikr. Kao da je nazirao sazrijevanje hadžeganskog puta i obznanjivao da će naposlijetku biti data prednost tajnom zikru. Dok je na taj način Hadže, k.s., pridobijao ljudska srca i njihovo povjerenje, podanici harezmanskog sultana su bivali sve uznemireniji. Jer, ukoliko bi taj stari tkač kojeg ljudi bez premca slušaju, poželio da postane sultan, niko ga ne bi mogao spriječiti.

Na koncu, ubijedili su sultana da ga protjera iz Harezma. Kada je u tekiju stigao odred koji je predočio naredbu kojom se šejh protjeruje iz Harezma, muridi pokazaše ferman koji je sultan prethodno izdao. Vojnici nisu znali kako da postupe. Uzeše ferman i dođoše pred sultana. Sultan se sjeti fermana i date riječi. Tada shvati da je ta dozvola koju je od njega tražio Hadže- Ali Ramiteni, k.s., i kojoj nije pridavao veliku pažnju, ustvari dokaz njegovog kerameta. Nakon što to uvidje, sultan reče: “Ne dirajte Hadže-Alija Ramitenija!” Zatim se i on veza za njega i bi počašćen okriljem tog duhovnog sultana.

Uvjeti za ustrajnost

Hadže-Azizan, k.s., je preselio na drugi svijet kao dokaz radosne vijesti da će oni koji radi Allaha, dž.š., uz iskren nijet krenu na put hizmeta, biti nagrađeni velikim bereketom. Svoj emanet je predao Hadže- Muhammed-babi Semasiju, k.s., te je sa svojih 130 godina, preselio na bolji svijet. Hadže Ali Ramiteni, k.s., je bio muršid koji je imao javne keramete. Njegovi fascinantni i nesvakidašnji halovi prenosili su se od usta do usta, međutim, on je od svojih murida uvijek tražio da teže samo ustrajnosti.

Na svojim sohbetima muridima je ustrajno ponavljao savjete o tome kako da postanu ustrajni i dobri robovi: “Budite čisti, i vanjštinom i nutrinom. Neka vaša vanjština bude čista i uredna, a neka istovremeno i vaša srca budu očišćena od ljubavi za ovim svijetom, od pohlepe, zla i mržnje. Pazite na edeb jezika. Malo govorite i budite ljubazni, govorite blago. Čuvajte svoje oči od bluda, od gledanja u haram. Zato nemojte sjediti po čaršijama i pijacama, niti po sokacima i gledati prolaznike. Koliko god možete, budite daleko od ljudi. Mnogo postite, kako biste se spasili nefsanskih napada. Trudite se da uvijek budete u stanju zikra, da ne zaboravljate na Allaha, dž.š. Zaštitite se od šejtanskih i nefsanskih misli. Nemojte svoja srca prljati njima. Bojte se Allaha i pokažite zadovoljstvo Njegovom odredbom. Budite u sohbetu sa Allahovim, dž.š., dobrim robovima. Trudite se da se okitite lijepim osobinama i da se spasite loše naravi. Ukrasite se ahlakom časnog Poslanika, s.a.v.s., ahlakom Časnog Kur’ana. Neka u vaša usta uvijek ulazi samo čist i halal zalogaj. Nemojte se približavati haramima i sumnjivim stvarima.

Za one koji kažu: “Put Hadže Alija Ramitenija, k.s., je naš put”, traganje za ustrajnošću je najpreča dužnost. A uvjeti za postizanje ustrajnosti nisu se promijenili, isti su kao i onda kada ih je nabrojao Hadže-Azizan, k.s.

 

Časopis Semerkand, br. 130, Zlatna silsila

Semerkand