Gibet (ogovaranje)
Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu kaže: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Hudžurat, 12) Ebu Hurejre, r.a., prenosi: Neki čovjek je sjedio pored Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa kada je Poslanik ustao, čovjek nije uspio odmah ustati. Neki od prisutnih tada rekoše: “Taj i taj je toliko slabašan da nije u stanju da ustane na noge.” Čuvši to, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih upozori riječima: “Upravo ste jeli meso vašeg brata, čineći gibet!” (Ebu Ja’la, El-Musned, br. 6151; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 6733)
Prenosi se sljedeća predaja: Na sudnjem danu određenom robu će biti data knjiga njegovih djela, pa on u njoj neće vidjeti niti jedno dobro djelo. Zatim će taj rob upitati: “Šta je sa mojim namazima, postom i ostalim djelima pokornosti?”, pa će mu biti rečeno: “Tvoja dobra djela data su onima koje si ogovarao!” S druge strane, bit će i robova kojima će na Sudnjem danu biti data knjiga njihovih djela, a oni će u njoj vidjeti mnoga dobra djela koja nisu učinili. Kada upitaju za njih, bit će im kazano: “To vam je nadoknađeno od onih koji su vas ogovarali iza vaših leđa, a niste ni znali za to.”
Sufjan es-Sevri, rah., je bio upitan za tumačenje hadisa: “Uistinu se Uzvišeni Allah srdi na porodicu koja je sklona mesu.” (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 5668), pa je odgovorio: “To su oni koji ogovarajući ljude, jedu njihovo meso.” Jahja b. Muaz je kazao: “Neka se vjernik okoristi trima vrlinama tvoga ahlaka: Ako mu ne možeš koristiti, nemoj mu nanositi ni štetu. Ako ga ne možeš obradovati, nemoj ga ni rastužiti. Ako ga ne možeš pohvaliti, nemoj ga ni kuditi pred ljudima.” Prenosi se da je neki čovjek došao Hasanu el-Basriju, rah., i kazao mu: “Taj i taj čovjek te ogovorio.” Čuvši to, Hasan el-Basri, rah., uze jedan tanjir slatka i posla ga čovjeku, te mu poruči: “Čuo sam da si mi poklonio svoja dobra djela (ogovarajući me), pa ti šaljem ovo slatko kako bih uzvratio na tvoj poklon.”
Enes b. Malik, r.a., prenosi da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: “Ukazivanje na greške onoga koji je potrgao perdu stida i koji javno čini grijehe, nije gibet.” (Bejheki, Es-Sunenu ‘l-kubra, 10/355; Kudai, Musnedu ‘š-Šihab, br. 426) Džunejd Bagdadi, k.s., je ispričao: “Sjedio sam u bagdadskom mesdžidu i čekao da klanjam dženazu namaz. Tamošnji mještani su također sjedili i čekali dženazu. U tom trenutku sam ugledao jednog siromaha, koji je na sebi imao znakove pobožnosti. Tražio je nešto od ljudi. Tada u sebi pomislih: ‘Kamo sreće da ovaj čovjek nađe neki posao koji bi ga spasio prošenja. To bi za njega bilo mnogo bolje.’ Kada sam završio sa džena- zom i ostalim poslovima vratio sam se kući. Imao sam svoje noćne virdove u vidu noćnog namaza, plakanja, i određenih zikrova.
Međutim, tu noć, svi virdovi su mi teško padali. Nisam mogao ni zaspati, pa sam sjeo i čekao. Kasnije sam nekako uspio zaspati, te usnih onog siromaha. Bio je položen na veliku tacnu koju mi primakoše i rekoše: ‘Izvoli, jedi njegovo meso kada si ga već ogovorio.’ Shvatio sam o čemu je riječ, pa rekoh: ‘Ali ja ga nisam ogovorio jezikom, samo sam pomislio o njemu svojim srcem.’ Tada mi bi rečeno: ‘Ti si od onih robova za koje nije primjereno čak ni da srcem i mislima čine takva ružna djela. Idi i traži halala od tog čovjeka.’ Čim je svanulo, otišao sam da ga tražim. Zatekoh ga kako sakuplja lišće povrća koje spadne u vodu prilikom pranja. Nazvah mu selam, a on mi odgovori, oslovljavajući me mojim nadimkom: ‘O Ebu ‘l-Kasime, da li ćeš više ikada činiti takvo nešto?’ Odgovorih mu da nikada više neću to ponoviti, a on mi na to reče: ‘Da Uzvišeni Allah oprosti i nama i tebi.’”
