Gdje je zavičaj, a gdje je tuđina?

Naši stariji su govorili:

“Kako li je samo lijepo kada čovjek može zasititi svoj stomak u mjestu gdje se rodio!”

U zemlji u kojoj je tako malo onih koji imaju tu sreću da nisu morali napustiti svoje rodno mjesto u potrazi za opskrbom, govoriti o zavičaju i tuđini može se činiti kao isprazna priča. Međutim, polazeći od činjenice da se polako pretvaramo u društvo u kojem je sve više onih koji žive u tuđini čak i u vlastitoj domovini, možemo kazati da to itekako ima smisla. Jer, živimo u “tuđini dunjaluka” i potrebno je da odškrinemo vrata ka svojoj “istinskoj domovini”.

To što ponekad, bez ikakvog razloga bivamo tužni, što se pored toliko dragih i poznatih lica koja nas okružuju, s vremena na vrijeme osjetimo kao stranci, što pored tolikih “igračaka” koje posjedujemo, ne uspijevamo da se zabavimo i pronađemo sreću, možda je upravo zbog te čežnje koju osjećamo prema našoj iskonskoj i stvarnoj domovini…

Naravno da ne postoji niko ko misli ili tvrdi da će vječno ostati na dunjaluku. Zasigurno ćemo svi otići. Ali, ukoliko se u ovoj tuđini u koju smo dospjeli, promijenimo, preobrazimo i otuđimo, ko će nas onda i kako dočekati u našem vječnom zavičaju? Hoćemo li imati nekoga da nam kaže: “Dobro nam došli, poželjeli smo vas!”, ili nas i tamo čeka osamljeništvo i lutanje?

Do skorog susreta u februarskom broju, inšallah…