Gdje je spas?
Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.” (Al-i ‘Imran, 159)
Allah, dž.š., je ovaj svijet dao u emanet čovjeku, kojeg je odabrao kao Svog halifu (namjesnika). Dao mu je, dakle, u emanet i život i svijet u kojem živi. A kako bi ispunio i odužio hak (pravo) datih mu emaneta, čovjek je zadužen robovanjem. Tako je od Adema, alejhisselam, i ta istina se neće promijeniti sve do Sudnjega dana. Iako čovječanstvo oduvijek proživljava različite sukobe, ratove, nerede i stalne promjene, Siratu ‘l-mustekim je jedan, i to je jedini put prosvjetljenja za čovjeka. Kakve god da su okolnosti, spas je na tome putu. To je nepromjenjiva istina. U vremenu kada je čovječanstvo na globalnom nivou zapalo u nemar i kada sve više ljudi skreće u zabludu, vjernici čija su srca prosvjetljena nurom imana, imaju dužnost da ukazuju na Pravi put. Prema tome, dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a koja se izvorno naziva “emri bi ‘l-ma’ruf ve nehji ani ‘l-munker”, jedna je od obaveznih dužnosti vjernika. Naši alimi su napisali na hiljade djela koja govore o tome kako da na ispravan način izvršavamo tu dužnost. Ono što je zajedničko za sva ta djela jeste to da ukazuju na princip činjenja i naređivanja dobra, odnosno odvraćanja od zla, u skladu sa okolnostima i situacijom.
Naravno da shodno različitim mjestima i vremenima postoje i različite metodologije izvršavanja spomenute dužnosti. Međutim, metodologija koja se ne mijenja i koja je ista u svakom vremenu i na svakom mjestu jeste pozivanje na dobro i odvraćanje od zla vlastitim načinom života i ahlakom. Dakle, čista vjera islam sama po sebi predstavlja teblig odnosno poziv Istini. Podsjetimo se: Naša čista vjera, koja je objavljena u krajnje teškim okolnostima, zahvaljujući uzornim životima i ahlaku plemenitih ashaba, radijallahu anhum, osvojila je mnoga ljudska srca i za veoma kratko vrijeme zaživjela na tri različita kontinenta. Isto je bilo i u vrijeme generacije tabi’ina, te generacije nakon njih – tebe-i tabi’ina. U kasnijim stoljećima, Allahovi dobri robovi (velikani i evlije) su bili ti koji su svojim ličnostima i životima svjedočili i potvrđivali iman i islam, te bili vesila (sredstvo) oživljavanja Istine i hakikata u mnogim mjestima i mnogim društvima. S druge strane, napisana su i brojna djela koja kroz riječi, sohbete i ahlak plemenitih ashaba, radijallahu anhum, i selef-i saliha – prvih generacija muslimana – objašnjavaju suštinu imana i islama. Tako je Pravi put na neki način ovjekovječen i zaštićen od pokušaja da se izmijeni pod utjecajem različitih shvatanja i percepcija kasnijih generacija.
Prema tome, trebamo znati da nikada nismo i nećemo biti nemoćni u pogledu življenja islama i pozivanja Istini, te izbjegavanja zla i odvraćanja od njega. Hakikat imana i islama je potpuno jasan i na raspolaganju je vjernicima. I sve dok postoji i jedan vjernik, to znači da postoji i nada. Ne trebamo se obazirati na to što su u posljednja dva stoljeća islamske institucije i ustanove marginalizirane i gotovo ugašene, ili što su mnoga islamska društva u velikoj mjeri doživjela negativne promjene, i ne trebamo padati u beznađe zbog toga. Jer, pred nama su još uvijek potpuno čista i nepromijenjena dva suštinska izvora naše vjere: Časni Kur’an i Sunnet. Sve dok se budemo čvrsto držali tih izvora, bit ćemo na putu koji vodi spasu. Druga velika blagodat, koja održava i povećava našu nadu, jeste to što u svakom stoljeću postoje rabbani alimi koji u stopu prate trag Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su vodiči ljudima. Prilika da upoznamo takve robove, volimo ih i uz njih osnažujemo svoju vjeru, velika je počast za nas.
Šah-i Nakšibend, kaddesallahu sirreh, je riječima “Naš put je put sohbeta / put bliskosti” ukazao na neophodnost bratstva i međusobnog pomaganja vjernika na Pravome putu. Kako bismo danas, kada je dunjaluk očaravajuće privlačan, mogli ostati vjerni svrsi našeg stvaranja, te ne skrećući sa ispravnog puta, koračati ka horizontima vječnosti, moramo shvatiti veliku vrijednost islamskoga bratstva i stajanja rame uz rame sa vjernicima. Iz tog razloga se spram svih vjernika trebamo opasati ljubaznošću, lijepim ahlakom i iskrenošću. Hudždžetu ‘l-islam, imam Gazali, kaddesallahu sirreh, u djelu “Ihjau ulumi ‘d-din”, govoreći o lijepom ahlaku našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, navodi sljedeće predanje: Muaz b. Džebel, radijallahu anh, prenosi da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “O Muaze! Preporučujem ti da uvijek budeš bogobojazan spram Uzvišenog Allaha, da govoriš istinu, ispunjavaš dati zavjet i čuvaš emanet; da se čuvaš izdaje, da paziš na prava komšije, da budeš milostiv prema jetimima, da govoriš ono što je lijepo, širiš selam i činiš lijepa djela; da smanjiš dunjalučke želje, čvrsto prigrliš iman, razmišljaš o Kur’anu, voliš ahiret, strahuješ od Dana obračuna i da prema ljudima budeš samilostan i saosjećajan. Savjetujem ti da se čuvaš ružnog govora o mudrim ljudima, utjerivanja u laž onih koji govore istinu, slijeđenja nepokornih, suprotstavljanja pravednome vladaru i pravljenja nereda po Zemlji. Savjetujem ti da se bojiš Allaha, gdje god se nalazio, pored svakog drveta, kamena i brdašca, te da se za svaki tajni grijeh pokaješ tajno, a za svaki javni grijeh, javno.”
Nema potrebe za mnogo riječi. Ako uspijemo poslušati samo navedeni savjet našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to će biti dovoljno da izađe na vidjelo naše svojstvo “najboljeg ummeta”. Na taj način ćemo i sami biti na ispravnome putu, a izvršit ćemo i svoju obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, te ćemo čovječanstvu pokazati istinsko rješenje za izlaz iz velike krize koju proživljava.
Sa Allahovom, dželle ša’nuhu, podrškom i pomoći…
