Firaset i muhabet vjernika
Plemeniti ashab Ebu Se’id el-Hudri, radijallahu anh, prenosi: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike rekao: ‘Čuvajte se firaseta (pronicljivost) vjernika, jer on gleda Allahovim nurom.’, a zatim je proučio ajet: ‘To su, zaista, pouke za one koji posmatraju (posjeduju firaset).’ (Hidžr, 75)“ (Tirmizi, Tefsiru ‘l-Kur’an, 15)
Ponos svjetova Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio odlikovan vrlinom koja se naziva „dževami’u ‘l-kelim“. Riječ „dževam’i“ je množina riječi „džam’i“, koja ima značenje „onaj koji okuplja, objedinjuje“. Riječ „kelim“ je pak množina riječi „kelam“, koja se prevodi kao „riječ“. Dakle, značenje izraza „dževami’u ‘l-kelim“ bi bilo „onaj koji govori jezgrovito; koji u svome govoru objedinjuje sve riječi i njihova značenja“.
U tom smislu možemo reći da je svaka riječ koja je izašla iz mubarek usta našeg plemenitog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, puna mudrosti. I njegov govor i njegova šutnja su puni mudrosti i imaju svojstvo putokaza na Pravome putu. Tako i hadis koji smo spomenuli na početku teksta, a koji govori o firasetu, predstavlja jezgrovit izraz pun mudrosti.
Naši alimi su nam, kako bismo mogli razumjeti riznicu mudrosti, govor Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otškrinuli vrata razumijevanja, analizirajući suštinu i korijene riječi koje sačinjavaju njegov govor. A ključna riječ spomenutog časnog hadisa je „firaset“.
Korijen riječi „firaset“ je „feres“, što na arapskom jeziku znači konj. A za osobu koja jaše na konju, odnosno konjanika, kaže se „faris“. U tom slučaju, firaset je znanje, vještina farisa. To duboko značenje riječi upućuje na činjenicu da svaki konj, kao živo biće, ima različitu prirodu i narav. Konjanik mora dobro poznavati svoga konja te postupati shodno njegovoj naravi. Tako, dobri konjanici provode dosta vremena sa svojim konjima, te se čak i igraju i razgovaraju s njima, vole ih i na poseban način hrane i njeguju.
Zahvaljujući takvom postupanju, konj se navikava na svoga vlasnika i biva mu poslušan. U tom smislu, posjedovati firaset znači imati ispravan sud o ishodu stvari, nakon dubokog i podrobnog razmišljanja o najsitnijim pojedinostima i detaljima.
Kako god konjanik na osnovu svoje intuicije poznaje i prepoznaje postupke svoga konja, te shodno tome upravlja njime, tako i vjernik, koji je posjednik firaseta, ima snažnu intuiciju na osnovu koje određuje i definiše svaki korak, postupak i stav u svome životu. Svoj pravac u životu, dakle, određuje vodeći se tim osjećajima.
U nastavku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi ajet:
„To su, zaista, pouke za one koji posmatraju (posjeduju firaset).“ (Hidžr, 75),
koji potvrđuje činjenicu da je za uzimanje pouke potreban pogled firaseta. A to je opet uslovljeno stalnom budnošću srca. Naši alimi i arifi su kazali da je prvi korak buđenja srca ljubav radi Allaha i mržnja radi Allaha, dželleša’nuhu.
Tome u prilog govori i sljedeći hadis koji Ebu Zerr, radijallahu anh, prenosi od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
„Najbolje djelo je ljubav radi Allaha i mržnja radi Allaha Uzvišenog.“ (Ebu Davud, Sunnet, 2)
Ljubav radi Allaha, dželleša’nuhu i mržnja radi Njega Uzvišenog je najvažniji stav koji će nam omogućiti da postanemo svjesni ovoga svijeta, protkanog mudrošću dobra i zla i podijeljenog na dva osnovna dijela – na ono što je halal i ono što je haram. Prva obaveza je iman. Bez imana, izvršavanje bilo koje druge obaveze neće donijeti nikakvu korist čovjeku.
A iman koji se smjesti u srcu daje svoju boju, daje nur, svim stanjima srca, pa tako i ljubavi i mržnji. Vjernik voli sve ono što Uzvišeni Allah naređuje, preporučuje i voli. Ono što je halal, za njega je lijepo i prijatno. Poteškoće koje podnese zarad svog imana bivaju mu lahke, makar one bile i velike, a bol koju doživi na tom putu mu donosi slast. Isto tako, vođen svojim imanom, mrzi i prezire širk, nevjerstvo i harame, i nije mu drago prelaziti Allahove, dželle ša’nuhu, granice. On, dakle, i mrzi i prezire zarad Njega Uzvišenog.
Ako vjernik ljubav i mržnju radi Uzvišenog Allaha usvoji kao hal (stanje) u svome srcu i taj hal učini svojim konstantnim srčanim djelom, on će dobiti takav nur firaseta, takvo svjetlo, da će moći osvijetliti svaku tamu. U svakom trenutku moći će razdvojiti ispravno od pogrešnog, dobro od zla i istinu od neistine.
U tom smislu, dova:
„Gospodaru naš, pokaži nam istinu istinom, a neistinu neistinom“,
predstavlja traženje firaseta od Uzvišenog Gospodara. A bez sumnje, On Uzvišeni se odaziva na iskreni trud i dovu i daruje Svoju pomoć i uspjeh.
Ljubav i mržnja radi Allaha, dželleša’nuhu, ne manifestuju se samo kao emocije koje nosimo u srcu. One se odražavaju u svakom aspektu našeg života; u našem poslu, riječima, u kući, na ulici. Istinski vjernik, kada se susretne sa poricateljem, ukoliko je u mogućnosti, on popravlja njegovo stanje. Ako to nije u stanju, onda mu riječima ukazuje na istinu. Ako ni to nije moguće, onda njegovo poricanje prezire srcem.
On mrzi nepravdu silnika. Ako je u stanju, zaustavlja ga u tome i po potrebi savjetuje. Nikada ne ostvaruje bliskost i ne druži se sa takvima zarad dunjalučke koristi. Kada ugleda haram, bježi od njega, kao od krvoločne zvijeri.
U našim izvorima se prenosi da su plemeniti ashabi, radijallahu anhum, bježali od riječi poricatelja i munafika, kao od krvoločnih zvijeri. Stoga i mi danas trebamo dobro razmisliti o tom njihovom stanju i mjerilu.
Onaj ko voli radi Allaha, dželleša’nuhu, širi selam, udjeljuje sadaku, čini hizmet vjernicima i trudi se za spas čovječanstva. Stanje osobe koja ne primjećuje ono što je radi Allaha, dželle ša’nuhu, i ono što je na Njegovom putu je veoma opasno. Ono ukazuje na nedostatak firaseta.
Kako god svojim jezikom raspoznajemo da li je nešto slatko ili gorko, hladno ili vruće, tako bismo i svojim očima, ušima i u konačnici srcem, trebali moći raspoznati ono što je haram i što je sumnjivo. Na takvo stanje svjesnosti vjernika ukazuju i sljedeće riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
„Vjernik nikada ne može biti dva puta ugrižen iz iste rupe.“ (Buhari, Edeb, 83; Muslim, Zuhd, 13)
Uzvišeni Gospodar spominjući srce kaže da se ono može zaprljati, da ga mogu prekriti mrlje te da na koncu može biti i zapečaćeno. Oni čija su srca zapečaćena, u našoj Časnoj Knjizi se spominju sintagmom „slijepi, nijemi i gluhi“. To su oni koji su došli u stanje da su im oči firaseta zatvorene te stoga ne mogu da razdvoje ispravno od pogrešnog i istinu od zablude.
Razlozi zbog kojih vjernici vole Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove ashabe, radijallahu anhum, tabi’ine, naše imame, alime, evlije, gazije i muslimanske predvodnike, i što ih se uvijek sjećaju po dobru, upravo jesu taj ahlak ljubavi radi Allaha, dželle ša’nuhu i pogled firaseta. Jer, voljeti njih znači voljeti i izabrati Pravi put.
A naša mržnja prema mušricima, nevjernicima, nepravednim vladarima i poricateljima proizilazi iz njihove suprotstavljenosti Istini, Pravdi i Allahovoj vjeri.
Uzvišeni Allah, dželle ša’nuhu, neka nas učini od Svojih dobrih robova, onih koji posjeduju firaset, i neka nas sačuva ljubavi prema dunjaluku i njegovim lažnim ukrasima.
