Dva ispita
Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu kaže: “O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.” (Munafikun, 9) “Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.” (Tegabun, 15) Kako se navodi u časnim ajetima, ovosvjetski imetak i djeca su dvije blagodati koje čovjeka mogu odvratiti od spominjanja Uzvišenog Allaha. Jer, kao i sve drugo u životu tako su i imetak i djeca ispiti za nas. Opasnost na koju ukazuju časni ajeti jeste mogućnost da čovjek zbog imetka i djece padne na ovosvjetskom ispitu i skrene sa putanje koja ga vodi ka istinskom cilju. Halal i haram su sasvim jasni, njih je odredila i njima nas podučava naša blistava vjera. Naša vjera dozvoljava da čovjek stječe opskrbu na halal način, da bude bogat, pa čak i da ima veliko bogatstvo. Također, i brak, kao sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., i podizanje potomstva, je nešto što je pohvaljeno. Stoga se još jedanput trebamo prisjetiti nekih vrlo bitnih činjenica.
Započnimo osvrćući se na dunjaluk. Bezvrijednost dunjaluka se često spominje u Časnom Kur’anu i časnim hadisima. Međutim, ono što se u tom smislu kudi nije planeta koja na sebi nosi mnoštvo ajeta i pouka te koja je ukrašena beskrajnim manifestacijama moći Uzvišenog Allaha. Isto tako, ne kudi se niti život koji je čovjeku dat kao ahiretska njiva i lutf (dobrota) od Uzvišenog Gospodara. Ono što se kudi jeste poimanje prolaznog života kao vječnog, zavaravanje njegovim ukrasima i uzimanje tog prolaznog života, koji nije ništa drugo doli sredstvo do Ahireta, za konačni cilj. U takvom stanju čovjek zaboravlja zbog čega mu je dat život, te između sebe i Uzvišenog Gospodara stavlja razne perde kao što su imetak i djeca. A to je nagovještaj lošega završetka. Treba napomenuti da ono što čovjeka sputava na putu Uzvišenog Gospodara nije mnoštvo ovosvjetskog imetka, već su to nepoložen ispit i srce koje je zapalo u nemar.
U suri Nur, u 37. ajetu, Uzvišeni Allah kaže: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.” Koliko je samo onih koji su siromašni, ali su njihove oči zaslijepljene čak i sa ono malo imetka što imaju. Ili su pak u tom stanju zaboravili na strpljenje i zahvalnost, pa su nepokorni Allahu, dž.š. Ono što se ne mijenja i što je apsolutna istina jeste činjenica da se u oba slučaja nastavlja ispit. Stoga, kada kudimo siromaštvo ili bogatstvo, trebamo paziti na granice. Naši alimi su kazali da smatranje halala haramom i obrnuto, odvodi u kufr. Haram i halal su jasni. Niko nema pravo niti je ovlašten da sužava ili proširuje polje onoga što je naša vjera odredila dozvoljenim. Suština idžtihada nije u donošenju novih propisa, već u očuvanju vjere. Čovjek se treba čuvati pretjerivanja, kako u svojim stavovima tako i u svome načinu života.
Pretjerivanje u vjeri znači zanemarivanje islamskog načina življenja i propisa koji nas drže na Siratu ‘l-mustekimu. Nakon upozorenja koja se odnose na ajete spomenute na početku teksta, osvrnimo se i na određene druge aspekte. Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednom časnom hadisu dunjaluk uporedio sa ukrašenom staricom koja je ustvari ružna, ali njeni ukrasi varaju ljude. To znači da ljudi ne smiju zaboraviti na prolaznost dunjaluka i ne smiju dozvoliti da budu zavarani imetkom, djecom niti drugim ukrasima ovog svijeta. Bezvrijednost dunjaluka o kojoj govore tesavvufski velikani u svojim djelima i sohbetima, treba razumijevati na taj način. U protivnom, stiče se dojam da Allahovi dostovi ne mogu imati ovosvjetski imetak, što je pogrešno. Generalno je pravilo da ukoliko je nešto haram, onda je haram i malo i mnogo toga. Isto tako je i sa halalom, pod uslovom da to ne vodi šteti ili rasipništvu. Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Pohlepa za slavom, imetkom i položajem nanosi veću štetu čovjekovoj vjeri nego gladan vuk koji je pušten među stado ovaca.” (Tirmizi 2376; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/460) Treba obratiti pažnju na riječ “pohlepa” koja se spominje u časnom hadisu. Nije zabranjeno biti na bilo kojem položaju i činiti hizmet ljudima. Međutim, opasno je pohlepu za položajem nositi u srcu, jer takvo stanje vodi čovjeka u propast. Isto tako, posjedovanje imetka nije sporno, ukoliko je imetak stečen na halal način. No, ukoliko to postane čovjekov cilj, ukoliko ga navede da zaboravi na hakikat, dakle, ukoliko preraste u pohlepu, onda postaje opasno. U Časnom Kur’anu se ukazuje na to u predaji o Karunu. Ponos svejtova, s.a.v.s., je također rekao: “Čovjek govori ‘Moj imetak, moj imetak.’ A, da li to on ima drugog imetka sem onog što pojede i potroši, odjene i iznosa, ili imetka koji dadne u sadaku i tako odvoji za Ahiret?” (Muslim 2958; Tirmizi 2342; Nesai 3613) U navedenom hadisu kriju se dvije pouke: Čovjek se može okoristiti ovim svijetom kako bi zadovoljio svoje potrebe za jelom, pićem i odijevanjem. Sve dok je to u okvirima halala, radi se o nečemu što je dozvoljeno. Isto tako, ne okoristiti se na taj način i nanositi sebi štetu je haram. Dakle, čovjek se treba okoristiti u onoj mjeri u kojoj je to potrebno i biti zahvalan na tome. A druga pouka je skrivena u sintagmi “imetka koji dadne u sadaku i tako odvoji za Ahiret’, a to je ono na šta se ustvari trebamo fokusirati. Jer, dunjaluk i sve što je na njemu jesu sredstva za postizanje Ahireta. Imetak je koristan samo ukoliko se daje u sadaku. U protivnom, on zavarava čovjeka, zamajava ga i čini da padne na ovosvjetskom ispitu.
Imam Gazali, rah., u svome djelu “Mukašefetu ‘l-kulub” prenosi pjesmu jednog velikana: “Ja nađoh takvaluk u novcu. Ni slučajno ne mislite da ga nađoh u nečemu drugome! Prvo ga prisvojih pa ga onda ostavih. Da, to je takvaluk koji priliči muslimanu pravome!” U tim poučnim stihovima, taj velikan ne govori o tome da je ostavio sav ovosvjetski imetak niti da tako treba postupiti. On govori o tome da se imetak treba trošiti na Allahovom, dž.š., putu, da se treba udjeljivati u vidu sadake i da njime treba pomagati drugim ljudima. Tada se dunjalučki ispit pretvara u dobro za čovjeka. Završimo riječima Jahje b. Muaza, k.s., koji je na jednom skupu kazao: “Niko nije čuo niti vidio dvije nevolje koje čovjeka zadese u trenutku smrti.” Nakon što ga upitaše “Koje su to dvije nevolje?”, on reče: “Prvo mu se svo bogatstvo uzima iz ruku (dakle, umire), a onda biva pitan za svo to bogatstvo.” Na nama je da slijedimo naredbu Ponosa svjetova, Allahova Poslanika, s.a.v.s., tako što ćemo sami sa sobom sviđati račun prije nego što nas Uzvišeni Allah pozove na polaganje računa. Neka nas Uzvišeni Gospodar na ovome svijetu ne učini ovisnima ni o kome. Neka učini da svijetla lica položimo ispit bogatstva ili siromaštva.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Muhammed Mübarek Elhüseyni
