Wednesday, April 17, 2024
POČETNATEKSTOVITEME

Dunjalučko stanje vjernika

Uzvišeni Gospodar u našoj blistavoj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže: “Tako Mi jutra i noći kada se utiša Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti!” (Duha, 1-5) Povod objave navedenih časnih ajeta bio je sljedeći: Nakon objave sure Fedžr, na određeno vrijeme je Allah, dž.š., prestao slati objavu Svome Poslaniku, s.a.v.s. Mušrici su to iskoristili pa su mu počeli govoriti: “Najvjerovatnije se tvoj Gospodar naljutio na tebe, napustio te.” Zbog tuge koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., osjetio uslijed takvih riječi, spuštena je sura Duha čiji su dio citirani ajeti.

Vrijeme u kojem je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., naziva se Sretnim stoljećem, međutim, ta sreća na koju se aludira nije značila period u kojem se živjelo u lahkoćama, obilju i rahatluku. Kada je jedan od tabi’ina, jednom ashabu, r.a., kazao: “Kamo sreće da sam i ja živio u Sretnom stoljeću”, on mu je na to rekao: “Nemoj to ni slučajno, nikada više kazati! To vrijeme je bilo vrijeme tegoba i patnji. Bilo je onih koji su vidjeli Allahova Poslanika, s.a.v.s., ali su ga zanijekali!” Dakle, niti jedna sreća se ne postiže lahko. A posebno kada su u pitanju oni koji svoja srca nisu predali u borbi za ovosvjetsku prolaznu sreću, već za sreću na drugome svijetu. Za takve je ovaj svijet domovina tegoba i tuge. U jednom časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je okarakterisao smrt kao poklon vjernicima. Kada je Ponosu svjetova, s.a.v.s., došla prva objava, to se desilo u vremenu džahilijeta (neznanje).

Međutim, tu se nije radilo o neznanju kao što je nepismenost. Taj period se tako naziva jer se radilo o vremenu u kojem je bilo puno nepravde, o vremenu u kojem niko nije obraćao pažnju na hak i hakikat, o vremenu kada su siromasi i nejaki jecali zbog zuluma koji im je činjen. Kada je naš Poslanik, s.a.v.s., obznanio vjerovjesništvo svome plemenu, Kurejšijama, i kada ih je pozvao da uzvjeruju, samo je par osoba uzvjerovalo. Kasnije, nije bilo tlačenja i tegobe koju nevjernici nisu pričinjavali toj nekolicini vjernika. Kako se navodi u časnom hadisu, bilo je to vrijeme kada je islam bio “garib”. Tada nije bilo moguće činiti ibadete javno niti okupiti se na jednom mjestu sa vjernicima. Mušričke porodice bi zatvarale u kuće mladiće i djevojke koji su prihvatili islam, a robovi muslimani su bili mučeni do smrti. Ipak, vjernici su bili strpljivi spram svih tih nevolja i nisu posustajali u svome imanu. Mušrici su odbacili Poslanika, s.a.v.s., koji je i prije poslanstva bio krajnje cijenjen i poznat po nadimku “el-Emin: Povjerljivi”. Koristili su svaku priliku kako bi ga mučili te su ga vrijeđali uvredama kakve čovjek ne može ni izgovoriti. Kada su uvidjeli da ga ni na koji način ne mogu odvratiti od njegovog pozivanja u vjeru, činili su sve što mogu kako bi mu naštetili na bilo koji način. Nakon što su zulum i pritisak na muslimane postali nepodnošljivi, Allahov Poslanik, s.a.v.s., im je naredio da učine hidžru u Habešistan. Naročito je insistirao da se tamo pošalju siromašni muslimani i oni koji nisu imali nikoga. No, mušrici im ni tamo nisu dali mira. Ipak, habešijski kralj, Nedžaši, će se pobrinuti o njima i zaštitit će ih.

U Mekki je za to vrijeme rastao pritisak Kurejšija, stanovnici Mekke su bojkotovali muslimane i nisu im dozvoljavali da podmire čak ni osnovne potrebe. Od dvadeset i tri godine pozivanja vjeri Allahova Poslanika, s.a.v.s., trinaest je pripadalo mekkanskom periodu. Te su godine, od početka do kraja, bile iznimno težak period. U vrijeme izolacije, neki od savjesnih Mekkelija su tajno pomagali muslimanima, oslanjajući se na rodbinske veze. Nakon hidžre u Medinu, a naročito nakon osvajanja Mekke, većina tih ljudi je počašćena islamom i dostigla je čast stepena ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s. U tom periodu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tražio način kako da vjernike spasi od pritiska nevjernika i kako da slobodno poziva islamu. Najprije je otišao u Taif. Na taj put je krenuo sa Zejdom bin Harisom, r.a. Međutim, stanovnici Taifa su se prema njima ponijeli kao i mekkanski mušrici. Čak su natjerali svoju djecu da kamenuju Allahova Poslanika, s.a.v.s. Uprkos tolikom ugnjetavanju i vrijeđanju, Allahov Miljenik, s.a.v.s., nije učinio bed-dovu za njih. Svojom izjavom “oni ne znaju…” pokazao je čovječanstvu da je on vjerovjesnik milosti. Oni koji u današnjem vremenu posjećuju Mekku, pri posjeti mesdžidu koji je sagrađen na mjestu gdje se Allahov Poslanik, s.a.v.s., odmarao prilikom povratka sa tog tužnog putovanja, oživljavaju sjećanje na taj događaj. Potraga Allahova Poslanika, s.a.v.s., za pogodnim mjestom za pozivanje vjeri, nastavila se i po velikim pijacama koje su dva puta godišnje postavljane u okolini Mekke. On bi ulazio u šatore plemena koja su dolazila iz daleka i govorio bi im: “Dajte mi priliku da u vašem kraju pozivam islamu.” Međutim, Ebu Leheb i ostali mušrici koji su ga stalno pratili i bacali potvoru na njega, sprječavali su i to. Naposlijetku, susreo se sa nekoliko ljudi koji su došli iz Medine.

Oni su prvi koji su primili islam, a da nisu bili stanovnici Mekke. Kasnije se Allahov Poslanik, s.a.v.s., u mjesecima hadža, tajno sa njima sastajao na mjestu zvanom Akaba na kojem su vjernici dali prisegu. To sastajanje se realizovalo u velikoj tajnosti. Kasnije je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao Mus’aba b. Umejra, r.a., u Medinu da tamošnje stanovništvo upozna sa islamom. On, r.a., je u kratkom vremenu medinskom narodu objasnio islam i postao vesila prihvatanja islama mnogih među njima. Dok se u Mekki-i Mukerremi namaz obavljao tajno, u Medini-i Munevveri je napravljen mesdžid na mjestu gdje su se sušile hurme. Tu su muslimani počeli obavljati namaze i učiti o islamu. Taj je mesdžid, prije hidžre, sagradio Esad b. Zurare, r.a. Mus’ab b. Umejr, r.a., se vratio u Mekku vodeći sa sobom više od sedamdeset ljudi i donoseći radosnu vijest da su se nakon druge prisege na Akabi za muslimane otvorila vrata sigurnog područja. Ponos svjetova, s.a.v.s., je dobio riječ od stanovnika Medine da će podržati muslimane i islam svojim životima i imecima te je dobio i dozvolu za hidžru. Vjernici su s radošću učinili hidžru u Medinu-i Munevveru i tamo osjetili barem malo olakšanje. Međutim, i dalje su se morali boriti sa raznim tegobama i problemima. Eto, to su prve generacije muslimana, muhadžiri i ensarije. Muhadžiri su ashabi, r.anhum, koji su preživjeli te teške godine u Mekki, nisu posustali te su naposlijetku sve napustili i učinili hidžru. A ensarije su velikani koji su se pod cijenu suprotstavljanja svim arapskim plemenima, pobrinuli o muhadžirima i pružili podršku islamu i muslimanima. Ukratko, dunjalučki život u svakom vremenu i dobu za vjernike predstavlja ispit uz mnoštvo poteškoća. Neka nas Uzvišeni Gospodar učini robovima koji su u stanju podnijeti ispit i koji imaju barem trag ustrajnosti kakvu su imali muhadžiri i ensarije. Neka naša srca ispuni ljubavlju za istinskim zavičajem i neka umanji našu ljubav prema prolaznom dunjaluku.

Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…

Muhammed Mübarek Elhüseyni

 

Časopis Semerkand

Semerkand