Duh i smisao islamskih osvajanja
Uzvišeni Gospodar u našoj blistavoj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže: “Allahu je prava vjera jedino – islam (…)” (Al-i ‘Imran, 19) Navedeni ajet potpuno jasno i nedvosmisleno obznanjuje da je islam jedini Pravi put odnosno put Istine. Ukazuje nam na činjenicu da je to jedini ispravni put do ostvarenja naših i dunjalučkih i ahiretskih nadanja. Ta božanska obznana je vodič koji oblikuje kako naš zahirski (vanjski) tako i batinski (duhovni) stav i način djelovanja. U ovom vremenu sumnji i kolebanja, mi kao vjernici, vjerujemo u tu istinu i čvrsto se držimo principa jedine ispravne vjere kod našeg Gospodara, kako u pogledu i’tikada (vjerovanje), tako i u pogledu djelovanja i ahlaka.
Znamo da ćemo jedino tako postići mir na dunjaluku i sreću na ahiretu. To je naša dužnost prema nama samima, prema našoj braći vjernicima, i prema cijelom čovječanstvu. To što je islam jedini ispravni put i jedini hakikat, nama vjernicima nameće obavezu da taj hakikat dostavimo svim ljudima, na sve četiri strane svijeta. Ta obaveza se u Časnom Kur’anu spominje kao “emri bi ‘l-ma’ruf ve nehji ani ‘l-munker”, dakle “upućivanje na istine koje nam je obznanio Uzvišeni Gospodar i kojima nas je svojim primjerom podučio plemeniti Poslanik, s.a.v.s., a odvraćanje od onoga što je ružno i pogrešno”. Zajednički naziv za sav naš trud i napore koje ulažemo u tom smjeru, krenuvši od sebe, preko svoje porodice, okruženja, i na koncu, cijeloga svijeta, je “ila-i kelimetullah”, dakle “uzdizanje Allahove riječi”. Svaka vrsta aktivnosti, počev od učenja i podučavanja islamu, širenja islama osvajanjima, odbrane od neprijatelja, pa do nastojanja da islamskim djelima prenesemo znanje budućim generacijama te da različitim komunikacijskim sredstvima dostavimo Istinu cijelom čovječanstvu, a koja je u skladu sa islamskim usulom (metodologija), smatra se uzdizanjem Allahove, dž.š., riječi.
Mi vjernici, kao što se trudimo da pomognemo i olakšamo nemoćnima, potlačenima, gladnima i žednima, isto tako se trudimo da pružimo ruku pomoći svima onima koji su zapali u najveću glad i neimaštinu, koja se naziva nevjerništvo i neznanje. Iz tog razloga je naša historija obilježena hizmetom na putu Uzvišenog Hakka i dobra. Naša osvajanja i pobjede nisu ništa drugo do uzdizanje Allahove riječi. A razlog zbog kojeg pojedini ljudi velika islamska osvajanja miješaju sa okupacijom i eksploatacijom, proizilazi iz nepoznavanja istine. Feth – osvajanje i oslobađanje – nije zauzimanje neke teritorije samo da bi se uspostavila vlast ili da bi se prisvojila prirodna bogatstva te oblasti. Feth je, shodno samom značenju riječi, otvaranje – otvaranje za božanski hakikat, mir i smiraj…
Oni koji smatraju i tvrde suprotno te feth vide kao okupaciju, neka pogledaju i uporede stanje Kudsa za vrijeme dok je bio pod zaštitom Osmanlija, i poslije toga. Taj mubarek grad, koji tri vjere smatraju svetim, je nakon islamskog osvajanja postao mjesto mira i smiraja za svakoga, muslimana i nemuslimana, a kasnije je postao kritično područje u kojem nikada nisu prestali teći krv i suze nedužnih ljudi. Samo historija Kudsa dovoljna je da cijelom čovječanstvu ukaže na istinu i činjenicu da je islam jedini ispravni put. U suštini, osnovni smisao fetha je osvajanje ljudskih srca. Iz tog razloga se, prije samog rata i borbe, nudi iman ili eman (sigurnost, zaštita). Nakon toga se ljudi samo upoznaju sa istinom. Niko se ne može i ne smije prisiljavati na bilo šta po pitanju vjerovanja, svetinja, imena ili tradicije.
To da je islam istina, pokazuje se načinom života i vlastitim primjerom. Sve to se jasno može vidjeti na primjeru određenih zemalja kao što su balkanske, nakon povlačenja osmanske vlasti. Svaka od tih zemalja je sa lahkoćom odmah postala zasebna država i uspjela je očuvati svoju kulturu. Takva odlika islamskih osvajanja je odraz ahlaka kojem su nas podučili Časni Kur’an i naš voljeni Poslanik, s.a.v.s. Zahvaljujući tom ahlaku, svako mjesto do kojeg je dospjela naša časna vjera, postalo je utočište različitih vjera, jezika i mezheba. Oni koji su pomutili svoj razum današnjim eksploatatorskim zapadnjačkim ahlakom, ne mogu shvatiti ahlak džihada u kojem su muslimani osiguravali zaštitu starcima, ženama, djeci i svima onima koji nisu ratovali protiv njih, te u kojem su ulagali krajnje napore da ne nanesu štetu biljkama, zemlji, vodi i bogomoljama.
To što posljednjih nekoliko stoljeća pojedini domaći i strani orijentalisti iznose tvrdnje da su islamska osvajanja imala za cilj primoravanje ljudi snagom sablje da promijene svoju vjeru, nije ništa drugo do očito izvrtanje historijskih činjenica. Ponavljamo još jednom: Čak i one najmanje zemlje koje su bile osvojene od strane muslimana, uspjele su do danas očuvati svoju nacionalnost, jezik i vjeru. S druge strane, one zemlje koje su samo pola stoljeća provele pod okupacijom zapadnjačkih eksploatatora, doživjele su velike pokolje stanovništva, a njihove lokalne vjerske i kulturne tekovine su uništene. A to uništavanje se, ne jenjavajući, još uvijek nastavlja. Istinu koju pokušavamo objasniti potvrđuje i činjenica da su plemeniti ashabi, r.anhum, i tabi’ini, za veoma kratko vrijeme islamska osvajanja proširili na tri kontinenta i da su ljudi u tim područjima masovno prihvatali islam.
Treba razmisliti i uzeti pouku iz osvajanja Malezije i Indonezije, otočkih zemalja, koje nisu osvojene rukom vojske, nego su Istinu pronašle, tj. osvojene su, posredstvom islamskih trgovaca i njihovog lijepog ahlaka. Te pobjede su manifestacija radosnih vijesti koje je Uzvišeni Gospodar obznanio Svome Miljeniku, s.a.v.s., u suri Nasr: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.” (Nasr, 1-3)
Vjernici, koji su sa željom uzdizanja Allahove riječi, uz najskromnije mogućnosti, islam donijeli u najudaljenije krajeve svijeta, i koji su, iako ih je bilo malo te su izgledali slabašno, prerasli u velike i najsnažnije vojske, vodili su se sljedećim radosnim vijestima Uzvišenoga Gospodara: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Al-i ‘Imran, 139) , “On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!” (Feth, 28) i “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (Feth, 29)
Da nas Uzvišeni Allah učini postojanim i dostojanstvenim u vjeri, da nas počasti da budemo od onih koji uzdižu Njegovu riječ, a da nas udalji od poniženja.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Muhammed Mübarek Elhüseyni
