Druga polovina vjere
U današnje vrijeme smatra se da pobožnost podrazumijeva samo obavljanje namaza, post mjeseca ramazana i slične ibadete, te dosljednost u izbjegavanju ružnih djela kao što su blud, kocka, konzumiranje alkohola i sl. Nažalost, veoma je rasprostranjena percepcija da ljudski hakovi (prava) nisu neizostavni aspekt pobožnosti. Zbog toga se lažima i prevarama u proizvodnji i trgovini, vrijeđanjem ljudskih srca grubim riječima, ogovaranjem i prenošenjem tuđih riječi, vrši otvoreni napad na ljudsko dostojanstvo.
„O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Saff, 2-3)
Obaveze koje doprinose upotpunjavanju imana dijele se na dvije grupe. U prvu grupu spadaju obaveze prema Allahu, dž.š., a u drugu grupu obaveze prema robovima. I Uzvišeni Gospodar i plemeniti Poslanik, s.a.v.s., čvrsto insistiraju na tim obavezama. Obznanili su nam šta je to što trebamo raditi i šta je ono čega se moramo kloniti.
Mi ne možemo praviti razliku među naredbama Uzvišenog Gospodara i Njegovog voljenog Poslanika, s.a.v.s. Dakle, ne možemo kazati da su određeni propisi više, a neki manje važni, niti da su ibadeti obavezni, a dužnosti prema robovima prepuštene slobodnom izboru i volji. Sve ono što su Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., naredili trebamo smatrati svojom neizostavnom dužnošću.
Ipak, unatoč toj istini, dešava nam se nažalost da selektivno pristupamo vjerskim naredbama i zabranama. Nekima od njih pridajemo važnost, a neke shvatamo olahko. Naprimjer, ozbiljnost koju pokazujemo u pogledu ramazanskog posta, ne pokazujemo u pogledu pravovremenog obavljanja namaza. Ili, dešava se da vjernik koji je temeljit u pogledu namaza – prevazilazi i podnosi sve teškoće samo da bi namaz obavio u njegovom vremenu, ali nažalost, biva nemaran kada su u pitanju odnos prema robovima i propisi vezani za njihove hakove. A i jedna i druga naredba dolaze od Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Izvor propisa je isti, stoga sebi nikada ne smijemo dozvoliti taj pogrešni, selektivni pristup vjeri.
Božanski propisi su jedna cjelina
Postoje mnogi razlozi zbog kojih pojedini vjernici ne pristupaju svim vjerskim propisima sa istom ozbiljnošću. Naslijeđene pogrešne socijalne navike, nepotpuno ili pogrešno shvatanje vjere, povođenje za šejtanskim i nefsanskim tumačenjima, samo su neki od njih. Svi ti i slični razlozi mogu biti uzrok da čovjek izgubi iz vida da propisi o pojedinačnim ibadetima i propisi o odnosima među ljudima čine jednu cjelinu. No, moramo biti svjesni da kako god onaj ko ne klanja namaz čini veliki grijeh, isto tako i onaj ko uzurpira i narušava tuđe hakove čini veliki grijeh. I jedno i drugo je zabranjeno; i jedno i drugo predstavlja nepokornost Allahu, dž.š., i Njegovu Poslaniku, s.a.v.s.; i jedno i drugo iziskuje veliku i tešku odgovornost.
U današnje vrijeme smatra se da pobožnost podrazumijeva samo obavljanje namaza, post mjeseca ramazana i slične ibadete, te dosljednost u izbjegavanju ružnih djela kao što su blud, kocka, konzumiranje alkohola i sl. Nažalost, veoma je rasprostranjena percepcija da ljudski hakovi (prava) nisu neizostavni aspekt pobožnosti. Zbog toga se lažima i prevarama u proizvodnji i trgovini, vrijeđanjem ljudskih srca grubim riječima, ogovaranjem i prenošenjem tuđih riječi, vrši otvoreni napad na ljudsko dostojanstvo. A sve to se, u pogledu zabranjenosti, ni na koji način ne razlikuje od ostalih harama.
Ako bismo posmatrali sa stanovišta posljedica, onda bismo se više trebali bojati nesmotrenosti po pitanju prava robova, nego li nemara po pitanju obaveza i dužnosti spram Uzvišenoga Gospodara. Jer, naš Gospodar je Milostivi, Samilosni… Moguće je da će nam oprostiti još na dunjaluku ili na Ahiretu. Međutim, kada su u pitanju prava robova, nema drugog načina osim da se ona izmire. A još ako to izmirivanje hakova ostane za Dan obračuna, onda nije isključena opasnost da čovjek bude „najveći muflis (bankrota)“, kako je to u hadisu kazao Allahov Poslanik, s.a.v.s. Iz tog razloga moramo biti svjesni opasnosti da će prava robova, kojima danas i ne pridajemo neku naročitu važnost, možda biti naš najveći kamen spoticanja na Sudnjem danu.
Neodržavanje date riječi
Jedno od pitanja o kojem se danas jako malo vodi računa jeste i pitanje održavanja date riječi. Danas mnogi ljudi nisu dosljedni datoj riječi. Primjeri tog nečasnog postupanja prisutni su u najobičnijim svakodnevnim poslovima, kao i u pitanjima koja prožimaju čitav čovjekov život. Nije rijedak slučaj da osoba obeća da će se naći s nekim na nekom mjestu u određeno vrijeme, pa onda, bez ikakvog izgovora pogazi datu riječ, a uz to se ne udostoji ni da nazove i kaže da neće doći. Zatim, kada su u pitanju naša djeca, često im obećamo nešto, probudimo im nadu, a onda se ne možemo ni sjetiti šta smo im obećali. Onaj ko tako postupa u svijest djeteta ubacuje osjećaj nepovjerenja koji će nositi sa sobom cijeli život. Uči ga da je riječ bezvrijedna.
Najveći ispit održavanja date riječi i pridržavanja ugovora dešava se u poslovnom životu. Naprimjer, neko vam dadne rok da mu isporučite određenu robu, međutim, kada taj dan dođe, niti ima robe niti bilo kakvog objašnjenja. Dogovorite nabavku određenog proizvoda, sa svim njegovim karakteristikama, ali, kada dođe dan dostave, suočavate se sa proizvodom čije su karakteristike daleko od onih koje ste dogovorili. Dajete riječ da ćete isplatiti određeni dug do određenog roka, međutim, dok naplatite svoja potraživanja, naiđete na stotinu muka i problema. Majstor sa kojim ste dogovorili radove u kući ne završava na vrijeme, jer je u međuvremenu prihvatio druge poslove. Ali, ne pridaje on tome veliki značaj jer zna da ste osuđeni na njega. Dogovor je sklopljen, a kada se pređe na realizaciju, na scenu stupaju potpuno novi uvjeti. Primjere takvih postupanja koja se ni u kom slučaju ne mogu dovesti u vezu sa plemenitim islamskim ahlakom, nažalost možemo navoditi u nedogled.
A kako god je namaz nezaobilazno svojstvo muslimana, isto je i sa održavanjem date riječi. Jer, mu’min je „emin“ – onaj koji je pouzdan, koji stoji iza date riječi. Kada dadne riječ, on zna da je obavezan da je izvrši. U islamu, riječ ima veliku važnost; izgovarajući riječ (kelime-i šehadet) čovjek postaje musliman; uspostavljanje i razvod braka realizuju se putem riječi.
Ako neko ne vodi računa o datoj riječi, to pokazuje da on selektivno pristupa naredbama Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., dakle, da ne vodi računa o propisima vezanim za prava robova. A vjernik koji pridaje važnost Allahu, dž.š., i Njegovu Poslaniku, s.a.v.s., trudi se da izvrši svaku Njihovu naredbu. Ako uistinu ima ispriku zbog koje ne može održati datu riječ ili ispoštovati sklopljeni ugovor, on o tome obavijesti drugu stranu i traži halala. Dosljednost datoj riječi, jedna je od neizostavnih, suštinskih odlika vjernika. Uzvišeni Gospodar nas u Časnom Kur’anu na to upozorava riječima:
„(…) I ispunjavajte obavezu (datu riječ), jer će se za obavezu, zaista odgovarati!“ (Isra’, 34)
„O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Saff, 2-3)
„O vjernici, ispunjavajte obaveze! (…)“ (Ma’ide, 1)
Navedeni ajeti su zapovijed našeg Gospodara. Niko od nas ih ne može olahko shvatati niti kazati da su nevažni. Jer, Allah, dž.š., ih je objavio da bismo postupali po njima.
I naš Pejgamber, s.a.v.s., koji je još u vremenu džahilijeta dobio nadimak „el-Emin: Povjerljivi“ kazao je da je održavanje date riječi obilježje vjernika, a da je iznevjera date riječi obilježje munafika (licemjer). Od njega, s.a.v.s., se prenosi da je rekao:
„Tri su znaka munafika: kada govori laže, kada obeća ne ispuni, i kada mu se nešto povjeri iznevjeri. Čak i kada bi postio, klanjao namaz i tvrdio da je musliman…“ (Buhari, 33; Muslim, 109)
„Pri kome se nađu sljedeće četiri osobine, taj je potpuni munafik. Pri kome se nađe jedna od njih, taj posjeduje svojstvo munafika, sve dok se ne oslobodi te osobine. Te osobine su: kada mu se nešto povjeri iznevjeri, kada govori laže, kada sklopi ugovor ne pridržava ga se, i kada gaji neprijateljstvo ide u krajnost.“ (Buhari, 34)
Smiraj i spas
Osobe koje ne pridaju značaj plemenitom islamskom ahlaku gube dostojanstvo među ljudima. Naprimjer, onaj ko stalno daje lažna obećanja i ne izvršava ih, u teškim trenucima teško će naći nekoga ko će stati na njegovu stranu i biti uz njega. Takve nečasne osobe nanose veliku štetu i sebi i ljudima oko sebe, a još ako se prikazuju kao vjernici, onda nanose štetu i vjeri. Ljudi sa kojima rade očekuju da su oni, kao vjernici, pošteni i pouzdani, ali kada se nažalost uvjere u suprotno, nerijetko počnu govoriti ružne riječi i o islamu. Ružan ahlak je dakle, najveća smetnja tebligu (pozivanje islamu).
Naš zadatak je da ne budemo poput prijašnjih ummeta koji su neke Allahove propise prihvatali a neke odbacivali. Koliko god smo u stanju trebamo se truditi da izvršavamo kako dužnosti prema Uzvišenom Allahu, tako i dužnosti prema Njegovim robovima. Jer i jedno i drugo su naredbe Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Samo temeljitim izvršavanjem tih naredbi postići ćemo smiraj i spas na oba svijeta.
