Dova
Jezik i srce muslimana su uvijek u dovi i zapravo njegov kompletan život je satkan od dova. Ako pogledamo bilo koju stranicu života Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih časnih ashaba, r.anhum, na svakoj ćemo vidjeti dovu. U svim stanjima i prilikama oni su posezali za dovom. U današnjem svijetu, kada je veza sa vječnim svakim danom sve slabija, da bismo sačuvali srčanu vezu sa Gospodarom i svoj život živjeli usmjereni prema Njemu Uzvišenom, neophodno je da prigrlimo i iznova otkrijemo dovu.
Dova je predočavanje našegstanja Allahu, dž.š., traženje pomoći i podrške u rješavanju problema i teškoća koje nas zadese. Dova je ibadet, ali je ujedno i sredstvo približavanja Gospodaru. A Uzvišeni Stvoritelj nas je obradovao viješću da će primiti dovu učinjenu u skladu sa propisima.
Srž ibadeta
Božanska zapovijed u kojoj se kaže da kod Allaha, dž.š., nemaju nikakve vrijednosti oni koji Mu se ne obraćaju, zapravo govori u kolikoj je mjeri dova važna i kolika je njena vrijednost. Rob dovom predočava svoje želje i stanje, te traži pomoć od svoga Gospodara, ali u suštini, on time priznaje i pokazuje ovisnost o Stvoritelju, prihvata svoju slabost svjestan da vlast i snaga pripadaju samo Njemu. Hvali Ga i priznaje Njegovu plemenitost i darežljivost. A to je srž robovanja i ibadeta.
Upravo iz tog razloga Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Dov je sama po sebi ibadet” i “Dova je srž ibadeta”.
Resulullah, s.a.v.s., nam pojašnjava da je dova ibadet, a one koji se Uzvišenom Allahu ne obraćaju ubraja u ohole i kaže da će takvi ući u Džehennem poniženi. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Dova je ibadet” a zatim proučio ajet: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju– ući će, sigurno, u Džehennem poniženi” (Mu’min, 60) (Taberani, Dua, hadis br. 11)
Svjesnost o vrijednosti dove
Uzvišeni Gospodar nas je obavijestio o tome koliko je dova važna u životu vjernika, a Poslanik, s.a.v.s., je to potvrdio stavljajući veliki akcenat na činjenje dove. Također je rekao da je dova zapravo velika milost i dobrota ukazana ljudima. Naš voljeni Pejgamber, s.a.v.s.,– vjernicima primjer u svim segmentima života, uči nas vrijednostima, šartima i adabima dove, ali nam istovremeno otkriva suštinu i skrivena značenja iste. Ističući značaj dove u jednom hadisu kaže: “Kome je data mogućnost činjenja dove, tome su otvorena i vrata rahmeta (milost). Od svih dova, Allahu najdraža je ona u kojoj se traži oprost i dobro na oba svijeta.” (Tirmizi, hadis br. 3548; Taberani, ed-Dua, str. 386)
Kelabazi, rah., kaže: “Spomenutim hadisom naglašava se vrijednost i značaj dove, te ukazuje na veličinu Allahove, dž.š., dobrote, što ukazuje na obavezu zahvalnosti Njemu Uzvišenom. Pored toga, sadržaj dove, odnosno ono što rob traži od svoga Gospodara, pokazatelj je njegovog položaja kod Uzvišenog Allaha. Kada se robu otvore vrata činjenja dove, Uzvišeni Allah ga privlači Sebi, a sprječava ga da traži od ljudi. Uzima ga u Svoju zaštitu i uvrštava u odabrane robove koji se Njemu okreću. Spašava ga od zaokupljenosti stvorenjima i okreće ga Sebi. A šta očekivati od Onog Koji kad daje, daje potpuno, a onom ko čini dovu daje mnogo više od onog što je tražio?! Onima koji Mu se dovom obrate, obećava da će se zasigurno odazvati. U ajetu kaže: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (Mu’min, 60). U drugom ajetu stoji: “Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva…” (Neml, 62) Nadalje, Uzvišeni Allah kaže: “On ima najljepša imena! Vi Ga zovite njima! A klonite se onih koji izvrću Njegova imena.” (A’raf, 180)
Stoga, ukoliko rob čini dovu dozivajući Gospodara Njegovim lijepim imenima, hvaleći Ga i spominjući svojstvima koja dolikuju samo Njemu, dova će mu zasigurno biti primljena. Ukoliko ne bude primljena, uzrok tome rob će potražiti kod sebe, jer Allah, dž.š., je uzvišen od bilo kakvog nedostatka. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Kome je data prilika da čini dovu, taj neće biti lišen ni ispunjenja dove.” (Taberani, el-Evsat, 7/177-118; Ibn Šahin, et-Tegrib, str. 153)
Obzirom da je tako, kako je moguće da se Gospodar svjetova ne odazove onome ko Mu se obrati? On zapravo voli da čuje glas onog ko Ga moli. Jer da nije tako, ne bi mu ni otvorio vrata dove. U jednom hadisu, Resulallah, s.a.v.s., je rekao:
“Kada Allah, dž.š., zavoli jednog roba, na njega neprestano spušta nedaće, poput kiše. Pa kada se taj rob obrati dovom Gospodaru, meleki kažu: Ovo je poznati glas! A Džibril, a.s., kaže: Gospodaru, taj i taj rob, Ti čini dovu. Hoćeš li mu udovoljiti… Uzvišeni Allah im odgovara: Vi ostavite Mog roba. Volim da slušam njegov glas. A kada rob kaže: Ja Rabbi! Gospodar svjetova odgovara: Izvoli robe Moj, traži da ti udovoljim. Da ti uslišim svaku dovu! Da ti dam sve što od Mene tražiš! Dovu ću ti uslišati, ili tako što ću ti to što tražiš dati veoma brzo, na dunjaluku, Ili ću ti dati mnogo više od toga na Ahiretu, ili ću zarad te dove otkloniti od tebe mnogo veću nedaću!” (Ibn Ebi’d- Dunya, el-Maraz ve’l-Keffarat, s. 173; Dejlemi, el-Firdevs, 1/251)
Šejh Kelabazi, rah., je rekao: “U hadisu je rečeno: ‘Uslišat ću svaku dovu kojom Mi se obrati…’, dok se u ajetu kaže: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’ (Mu’min, 60). Alimi kelama kažu da ‘odazivanje’ (idžabet) može biti dvojako; traženo može biti udovoljeno ili neudovoljeno, a primljenost dove (istidžabet) znači ispunjenje u cjelosti onog što se traži. Prema riječima stručnjaka iz lingvistike, harf ‘sin’ iz riječi ‘istidžabet’ dolazi u značenju zakletve. Allah, dž.š., je uzvišen od toga da porekne Svoju riječ. Stoga, čovjek ne smije ulaziti u zabludu tvrdnjom da mu dova nije primljena, o čemu nam govori sljedeći hadis:
“Allah, dž.š., je obavijestio Davuda, a.s., o stanju sinova Israilovih i naredio mu: – Reci im (zalimima) neka Mi ne čine dovu! Ja sam se zakleo Svojim Bićem da ću se odazvati (uzvratiti) onom ko Mi se dovom obrati! Ako oni budu dovu činili i od Mene tražili, Ja ću im odgovoriti prokletstvom!” (Ibn Ebi Šejbe, el- Musannef, 6/344; 7/68; Ahmed, ez-Zuhd, s. 63)
Uzvišeni Allah nam govori da će se odazvati svakom ko Mu se obrati. Kolika li je to samo počast za nas?! Zar to nije dovoljan razlog da Mu činimo dovu? A On će nam se odazvati… Međutim, Uzvišeni Allah odlučuje da li će nam dati ono što tražimo. On je rekao: ‘Ono što tražiš, ili ću ti dati odmah (na dunjaluku), ili ću ti sačuvati i uvećati, ili ću kao odgovor na tvoju dovu otkloniti od tebe nedaću!’ Nema sumnje da je za čovjeka velika čast i to što Allah, dž.š., odlučuje i bira šta je najbolje za njega. Osim toga, za roba je sigurno vrjednije i bolje da mu Gospodar odgodi davanje onog što traži, iz razloga što će mu to sačuvati i uvećati kod Sebe. A kada bi čovjek znao veličinu i značenje riječi ‘kod Sebe’, sa lahkoćom bi podnio svaku muku. Stoga trebamo nastojati da shvatimo vrijednost Allahovog, dž.š., odlučivanja u naše ime. Vratimo se još jedanput na rečenicu: ‘Allahu najdraža dova jeste traženje oprosta i dobra, na oba svijeta’, kako bismo se posebno dotaknuli pitanja oprosta.
To što Allah, dž.š., posebno bdije nad nama, pokriva naše mahane od drugih, podržava nas u dobru, skriva od drugih naše stanje i djela, ili kraće rečeno, to što Gospodar skriva naše grijehe od neprijatelja i onih koji rade protiv nas, želeći da nas uvuku u fitnu, zapravo je pokazatelj da nam Uzvišeni Allah oprašta. ‘Dobro’ spomenuto u hadisu podrazumijeva čuvanje i zaštitu od drugih. Osim Njega Uzvišenog ne postoji niko od koga bismo mogli tražiti spomenute blagodati.” (Kelebazi, Bahru’l-Fevaid, 1/127-129)
Život protkan dovama
Dova je čovjekovo utočište u svakom trenutku i stanju. Ljudi najčešće pribjegavaju dovi u trenucima tegobe i nedaća. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Dova je lijek za nedaće koje zadese čovjeka, i za one koje još nisu došle. Stoga, prigrlite dovu, o Allahovi robovi!” (Tirmizi, Da’vat, 102; Hakim en-Nisaburi, el-Mustedrek, 1/670)
Izraz “Dova je lijek za nedaće koje su došle i koje još nisu” ukazuje na to da se bereketom dove, Allahovom, dž.š., dozvolom, otvaraju kapije rahmeta i milosti. Međutim, bitno je da osoba čini dovu svjesna svoje ovisnosti o Allahu, dž.š., i da, spominjući Ga, očekuje nagradu samo od Njega. To je za roba bolje od ispunjenja mnogih njegovih dova. Dove učinjene na opisani način, daju čovjeku snagu da izdrži sve nedaće koje ga zadese. One donose sevape za podnošenje teškoća i nagradu zbog obraćanja Allahu, dž.š., u stanju boli i nemoći. Pored toga, čovjek postaje od onih kojima je data čast činjenja dove.
Dova u teškim trenucima povećava čovjekov sabur i pomaže mu da pokaže zadovoljstvo odredbom, ali ujedno ga sprječava od kukanja i jadikovanja, koje je uzrok gubljenja sevapa. Osim toga, dova ublažava ili u potpunosti otklanja nedaće koje još nisu ni došle. Čovjek, zahvaljujući dovama, pokazuje sabur, zadovoljstvo i šukur, a nagradu za to dobija i na dunjaluku i na Ahiretu. To je posebna dobrota Uzvišenog Allaha koju On, dž.š., daje kome želi. Jedna od dova kojim nas je podučio Poslanik, s.a.v.s., sadržana je u sljedećem hadisu: Neki čovjek je došao kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao: O Allahov Poslaniče! Koju dovu je najbolje da učim kada klanjam namaz? Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: “Došao mi je Džibril, a.s., i rekao: ‘Najbolja dova u namazu je: ‘Allahu moj! Sva hvala i zahvala pripada Tebi. Sva vlast pripada Tebi. Ti si Stvaraoc svega. I sve će se Tebi vratiti. Tražim od Tebe svako dobro a utječem Ti se od svakog zla!’” (Bejheki, Šu’abu’l-Iman, 6/232; Munziri, et-Tergib, 2/288)
Riječima “Sva hvala i zhvala pripada Tebi” priznajemo Allahovu, dž.š., čistoću i uzvišenost od svega. Riječima “Sva vlast pripada Tebi” iskazujemo tevekkul spram Uzvišenog Allaha i zadovoljenje samo Njime. Rečenica “Ti si Stvaraoc svega” izražava sigurnost i spokoj. A riječi “Tebi će se sve vratiti” podstiču na ihlas i okretanje lica samo Njemu Uzvišenom. Riječi “Od Tebe tražim svako dobro” izraz su pribjegavanja Allahu, dž.š., i želje za ostajanjem u Njegovoj blizini, a riječi “Utječem se Tebi od svakog zla” znače prestanak robovanja nefsu i napuštanje njegovih osobina.
Resulallah, s.a.v.s., je rekao: “Kome je dato četvero, zasigurno mu je uz to dato još četvero. Objašnjenje tih riječi nalazi se u Allahovoj Knjizi: Kome je data blagodat zikrullaha (spominanja Allaha, dž.š), data mu je i blagodat da Allah, dž.š., njega zikr čini (spominje), jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Spominjite Me, i Ja ću vas spominjati!’ (Bekara, 152)
Kome je data mogućnost činjenja dove, dat mu je i odgovor na dovu, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati’ (Mu’min, 60) Kome je data blagodat činjenja šukra, dato mu je i povećanje blagodati, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam uistinu još više dati!’ (Ibrahim, 7)
Kome je data blagodat činjenja istigfara, zasigurno mu je dat i oprost, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Tražite oprost od vašeg Gospodara, jer On uistinu mnogo oprašta!’ (Nuh, 10)” (Taberani, el-Evsat, 7/117-118; Bejheki, Šu’abU’l-Iman, 6/295)
Dešava se da oni koji nemaju dovoljno znanja, kažu: “Mi činimo dovu, ali nam dova nije primljena”, međutim oni trebaju znati da tim riječima vrlo otvoreno proturječe Allahovom, dž.š., ajetu: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati”. Zapravo to mogu reći samo oni koji su lišeni znanja i pronicljivosti. Poslanik, s.a.v.s., nas je obavijestio na koji način se Allah, dž.š., odaziva robu: “Svakom ko čini dovu, Allah, dž.š., se odazove na jedan od tri načina; Ili će mu ono što traži dati odmah na dunjaluku, ili će mu to sačuvati za Ahiret, ili će ga zarad te dove osloboditi jedne teškoće.” (Ahmed, el-Musned, 17/213-214; Buhari, el-Edebu’l-mufred, str. 248)
Da nije dove… “Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove” (Furkan, 77) Već na prvi pogled jasno je da prethodni ajet nosi poruku: “Da ne činite dovu, Gospodar vam ne bi ukazao pažnju. Jer ako Mu se ne obraćate i ne tražite od Njega, ta zbog čega da vam se okrene i ukaže vam pažnju i vrijednost?” Imam Buhari, rah., kaže da dova znači ibadet. U jezičkom smislu, osnovno značenje dove jeste željeti, tražiti. Ponekad je dova traženje od Allaha, dž.š., riječima, naprimjer, osoba zamoli: “Allahu moj, smiluj mi se!” Ponekad je to činjenje djela koja će biti uzrok ispunjenja dove. To može biti izvršavanje Allahovih, dž.š., zapovijedi, zikrullah ili bilo koje djelo kojim je Allah, dž.š., zadovoljan.
Prenosi se sljedeći hadis kudsi: “O sine Ademov! Od četvero, jedno pripada Meni, jedno tebi. Jedno je između Mene i tebe, jedno između tebe i Mojih robova. Meni pripada da Mi činiš ibadet, ne pripisujući Mi druga, a tebi pripada nagrada za svako dobro koje učiniš. Ono što je između tebe i Mene jeste dova; tvoje je da činiš dovu a Moje je da primim dovu. Između tebe i drugih robova je to da ljudima želiš isto što i sebi!” (Ebu Ja’la, el-Musned, 5/143; Taberani, ed- Dua, hadis br. 16) Prva odlika vjernika, i ujedno ono što čini temelj vjere, jeste ihlas. Robovati Allahu, dž.š., sa ihlasom znači živjeti vjeru samo radi Allaha, dž.š., čineći ibadet bez ikakvih primjesa širka. Ibadet u kojem nema ihlasa, ne uzdiže se do Allaha, dž.š., niti biva primljen.
Druga odlika je činjenje dobrih djela. Kako je rečeno u hadisu: “Rob će na Ahiretu dobiti naknadu shodno djelima koja je činio!”, jasno je da će onaj ko bude činio dobro, biti nagrađen Džennetom, a onaj ko bude činio zlo, njegovo mjesto bit će u Džehennemu. Treća odlika koja krasi vjernika jeste činjenje dove, a Onaj Koji prima dove jeste Uzvišeni Allah. Ako rob na ispravan način izvrši ono što se od njega traži, i odgovor će zasigurno doći. Četvrta odlika je ujedno i primarno načelo vjere: “Željeti drugim vjernicima ono što želiš sebi…” Poslanik, s.a.v.s., je tu odliku povezao direktno sa imanom, rekavši da onaj ko je ne posjeduje, nije upotpunio svoj iman.
Šta treba tražiti dovom? Jedna od dova koje je činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., glasi ovako: “Allahu moj, podari mi zdravlje, čednost, emanet (povjerljivost), lijep ahlak i zadovoljstvo Tvojom odredbom!” (Buhari, el- Edebu’l-mufred, str. 115) Traženje zdravlja u dovi, podrazumijeva traženje zaštite od tjelesnih bolesti, odnosno traženje ispravnosti u halovima, riječima i djelima. Čednost podrazumijeva čuvanje od harama i grijeha, a povjerljivost–čuvanje povjerenog emaneta i hakova Gospodara i ljudi. Lijep ahlak je lijepo ophođenje sa ljudima i podnošenje teškoća koje dolaze od njih, a zadovoljstvo kaderom podrazumijeva potpuno prihvatanje svega što nas zadesi. (Ali el-Kari, Mirkatu’l-mefatih, 5/1737) Kelabazi, rah., u komentaru kaže: Sve što se traži u prethodnoj dovi potrebno je da bi se upotpunilo robovanje Uzvišenom Allahu; Zdravlje je potrebno za izvršavanje Allahovih, dž.š., zapovijedi, čednost za čuvanje od besramnih djela, povjerljivost za čuvanje organa od činjenja zla, lijep ahlak za strpljivo podnošenje tuđeg uznemiravanja, a zadovoljstvo odredbom je mušaheda (osvjedočenje) Allahovog, dž.š., rububijeta. (Kelabazi, Bahru’l-Fevaid, 1/123)
Prethodno navedenim hadisom Poslanik, s.a.v.s., podučava ummet, i savjetuje vjernike da pokažu zadovoljstvo Allahovom, dž.š., odredbom. To zadovoljstvo u srce roba ulijeva smirenost, a srce onog ko je nezadovoljan Allahovom, dž.š., odredbom je nemirno i stalno zauzeto pitanjima: “Zašto je ovo ovako, zašto nije onako…” Kako je moguće da se posveti i preda ibadetu neko ko je neprestano zauzet mislima i brigama, tužan zbog toga što stvari ne idu onako kako on to želi? Može li takvo srce biti u ibadetu? Može li razmišljati o Ahiretu? Kako su samo istinite riječi Šekika Belhija, k.s.: “Čežnja za prošlošću i briga za budućnošću odnosi bereket sadašnjeg trenutka!” Pored toga, osoba koja ne pokaže zadovoljstvo Allahovom, dž.š., odredbom, u opasnosti je da izazove srdžbu i ljutnju Uzvišenog Allaha. A odredba Uzvišenog Allaha će se svakako ostvariti, pokazao čovjek zadovoljstvo ili ne. (Mubarekfuri, Mir’atu’l-Mefatih, 8/283) Odgovor na dovu Kako bi vjernik dobio odgovor na učinjenu dovu, najprije treba ispuniti određene uslove:
- Da čini dovu u stanju skrušenosti,
- Da moli ponizno, potpuno svjestan ovisnosti o Allahu, dž.š., zz Da se iskreno obrati Allahu, dž.š., Da čini dovu budnoga srca,
- Da iskreno vjeruje da će mu dova biti primljena. Amir b. Kajs, r.ah., činio je dovu riječima: “Allahu moj, ne odgajaj me kaznom! Ne dozvoli da budem od onih čije greške su ibret (pouka) drugim ljudima! Sačuvaj me od posrtanja usljed poteškoća koje me zadese. Oprosti mi za djela zbog kojih očekujem nagradu, ja želim samo Tvoje zadovoljstvo!” (Ibnu’l-Arebi, el-Mesalik, 3/491- 492)
Resulallah, s.a.v.s., nam skreće pažnju na šta trebamo paziti prilikom činjenja dove: “Činite dovu čvrsto vjerujući da će vam biti primljena. Znajte dobro, Uzvišeni Allah se neće odazvati na dovu koja se čini sa gafletom, nemarnog srca!” (Tirmizi, Daavat, 56; Bezzar, el- Musned, 17/307) Stoga rob mora čvrsto vjerovati da će mu se Gospodar odazvati na dovu. Posmatrano generalno, kada neko od nekog nešto traži, neispunjenje zahtjeva može biti iz tri razloga; ili onaj od koga se traži nije u mogućnosti da ispuni, ili nije toliko darežljiv, ili nije upoznat sa željom onog koji traži. No, kada je riječ o Allahu, dž.š., niti jedno od navedenog nije moguće. On sve zna, mnogo daje, i posjednik je apsolutne moći – On je kadar svemu. Ne postoji snaga niti sila koja Ga može spriječiti u bilo čemu. Iz tog razloga dovu treba činiti sa ubjeđenjem da će se Allah, dž.š., odazvati. (Zejdani, el-Mefatih, 3/127)
Kelabazi, rah., je rekao da riječi hadisa: “Činite dovu čvrsto vjerujući da će biti primljena” znače: “Neka vaše duhovno stanje doprinese tome da vaša dova bude primljena. Drugim riječima, vaš unutrašnji mir dok činite dovu treba biti uzrokom da meleki prepoznaju vaš glas i kažu “ovo je poznati glas…” Takvo stanje moguće je postići tek nakon što se zadobije ma’rifet, a ma’rifet se postiže izvršavanjem Allahovih, dž.š., emrova, čuvanjem od zabrana i bespogovornim prihvatanjem Njegovih odredbi. Rob svojom nutrinom treba biti usmjeren samo Allahu, dž.š. Takvog roba Allah, dž.š., spominje riječima: “…i koji je srce odano donio” (Kaf, 33).
Pored toga, dok čini dovu treba osjetiti svoju bespomoćnost, kao da se nalazi u bezizlaznoj situaciji. Treba se usmjeriti samo Allahu, dž.š., bez ikakve nade i očekivanja od bilo koga drugog. Dakle, treba biti u stanju nevoljnika bez snage i moći da nešto učini, očekujući i nadajući se samo Njegovoj pomoći. Kako stoji u ajetu: “Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja…” (Neml, 62) Neki su to stanje protumačili na sljedeći način: Biti u stanju nevoljnika znači pružiti ruke Allahu, dž.š., bez ikakvog nefsanskog interesa. Ako je onaj ko čini dovu u takvom stanju, može biti potpuno siguran da će dobiti odgovor. Jer Uzvišeni Allah obećava da će se odazvati onima koji Ga budu molili. To je također jedan od uslova primanja dove, i ko ga ispuni Allah, dž.š., će mu zasigurno dati ono što je obećao, jer On ispunjava obećanja Svoja. (Kelabazi, Bahru’l-Fevaid, 1/124) Adabi činjenja dove Prilikom činjenja dove odabir vremena je od velike važnosti.
Ukoliko se dova čini u mubarek (blagoslovljenim) trenucima, mnogo je veća mogućnost da će biti primljena. Neki od mubarek trenutaka su: u godini–dan Arefata, među mjesecima–mjesec ramazan, među danima–petak, i u danu–zora… kao što Allah, dž.š., u ajetu kaže: “…u praskozorje za oprost grijeha molili…” (Zarijat, 18). Poslanik, s.a.v.s., nas također obavještava da se dove upućene noću, pogotovo u zoru, više primaju. Kaže i to da se ne odbija dova učinjena između ezana i ikameta kao ni dova postača. Također se prenosi da se dova prima u trenucima pred borbu sa neprijateljem, u vrijeme kada pada kiša, i nakon proučenog ikameta. Preporučeno je i da se dova čini nakon farz namaza. Blagoslovljenost trenutka zavisi i od stanja srca. Naime, vrijeme zore je vrijeme kada je srce čisto, iskreno i oslobođeno od svega što producira rasijanost. Jedno od stanja u kojem se dova prima jeste i stanje kada je čovjek na sedždi. Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je rekao da dova učinjena na sedždi ima veću snagu. Od adaba dove jeste i okretanje prema kibli i podizanje ruku.
Poslanik, s.a.v.s., je na Arefatu, okrenuvši se prema kibli, činio dovu sve do zalaska sunca. I uvijek nakon dove bi rukama potirao lice. Dovu je lijepo činiti tonom koji nije ni previše visok ni previše nizak. Jedne prilike, vraćajući se iz bitke, ashabi, r.anhum, počeli su veoma glasno donositi tekbire. Tada im Resulallah, s.a.v.s., reče: “O ljudi! Onaj kome se obraćate nije gluh niti je daleko… On vam je bliži od vrata vaše jahalice.” Uzvišeni Allah je hvaleći Zekerijja, a.s., rekao: “Kada je on Gospodara svoga tiho zovnuo…” (Merjem, 3)
Dok čini dovu rob treba biti u stanju onog koji preklinje. Ne treba se opterećavati nastojanjem da riječi dove budu rimovane. Voljeni Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: “Doći će narod koji će prelaziti granice u dovi.” Uzvišeni Allah kaže: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, On ne voli one koji pretjeruju (moleći se previše glasno)” (A’raf, 55). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio pretjerivanje u dovi, izgovaranjem riječi rimujući. U suštini, nije rimovanje to što je zabranjeno nego je zabranjeno pretvaranje i usiljenost u ponašanju i govoru. Štaviše, vidimo da neke Poslanikove, s.a.v.s., dove također sadrže rimu, ali bez usiljenosti. Onaj ko čini dovu treba dati prednost Poslanikovim, s.a.v.s., dovama. Nije svako u stanju da lijepo i ispravno čini dovu. Onaj ko se udalji od dova koje je činio Poslanik, s.a.v.s., u opasnosti je da u dovi pređe granice. Upravo iz tih razloga, čak i u Džennetu će postojati potreba za alimima. Kada se Džennetlijama kaže “tražite šta želite”, oni neće znati šta da traže, a alimi će ih tome podučiti. Od adaba dove je i gajiti veliku nadu da će dova biti uslišena. Ne treba činiti dovu riječima koje izražavaju mogućnost, kao npr. “Ako želiš oprosti mi, ako želiš smiluj mi se” i slično, nego treba tražiti jasnim i odlučnim rečenicama. Sufjan b. Ujejne, rah., kaže da osoba ne treba napuštati dovu zbog grijeha, napominjući da je Uzvišeni Allah primio dovu čak i najgorem od svih stvorenja, prokletome Iblisu i dao mu rok do Sudnjega dana. Poslanik, s.a.v.s., je dovu činio ponavljajući tri puta.
Naglasio je da ne treba požurivati sa ispunjenjem dove i da će dova biti primljena sve dok rob ne bude požurivao, objasnivši da je požurivanje zapravo mišljenje da dova nije primljena. Prilikom činjenja dove, ne treba započinjati traženjem. Najprije treba iskazati zahvalu Allahu, dž.š., zatim treba donijeti salavat na Poslanika, s.a.v.s., a potom iskazati svoju želju i potrebu. Ebu Sulejman Darani, k.s., je rekao: “Kada neko od vas želi da zamoli nešto od Allaha, dž.š., neka prvo donese selam i salavat na Poslanika, s.a.v.s., a zatim neka iznese svoju želju. Nakon što zatraži ono što želi, neka dovu završi salavatom na Poslanika, s.a.v.s. Uzvišeni Allah će primiti dovu na čijem je početku i kraju salavat. Ne dolikuje Njegovoj uzvišenosti da primi dva salavata a ne primi ono što je između njih.”
Od batinskih adaba dove, koji su temeljni za njeno uslišenje, jeste pokajanje, vraćanje tuđih hakova, i usmjeravanje Allahu, dž.š., cijelim bićem. To je nešto što najviše doprinosi da dova bude primljena. Kada su od Omera, r.a., tražili da čini dovu za kišu, on se popeo na minber i proučio ajet: “Tražite oprost od Allaha; jer On mnogo prašta. (Tražite oprost) On će vam kišu obilatu slati!” (Nuh, 10-11) A kada su neki od prisutnih rekli: “Kamo sreće da smo izašli na kišnu dovu”, Omer, r.a., im je odgovorio: “Ja sam tražio od Allaha, ono što će pokrenuti oblake i prosuti kapi kiše!” (Abdurrezzak, el-Musannef, 3/87) Evza’i, rah., pripovijeda: “Izašli smo da činimo kišnu dovu. Među nama je bio Bilal b. Sa’d b. Ebi Vekkas koji je proučio dovu. Na početku, nakon što je izrekao hvalu i zahvalu Uzvišenom Allahu, upitao je: ‘O prisutni! Priznajete li da ste griješnici?’ ‘Da, priznajemo’, odgovoriše. Zatim nastavi: ‘Allahu moj, mi smo čuli da si Ti rekao: ‘Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobročinstva’ (Tevbe, 91) Evo mi priznajemo da smo griješnici. Ako za nas nema Tvoga oprosta, za koga će biti? Allahu moj, oprosti nam! Smiluj nam se! Pošalji nam kišu.’ Nakon toga je zajedno sa džematom podigao ruke ka nebu, a kiša je počela da pada istog trenutka.” Dova i kader Jedno od najčešćih pitanja vezano za dovu je sljedeće: “Obzirom da se ne može desiti ništa što nije zapisano u kaderu, kakvu korist može donijeti dova?”
Znaj da je otklanjanje belaja dovom također Allahov, dž.š., kader. Gledano sa tog aspekta, dova je uzrok otklanjanja belaja, i ono što privlači Allahov, dž.š., rahmet, isto kao što štit odbija udare strijela, isto kao što voda prouzrokuje rast trave… Kako god se štit ispriječi strijeli i odbije je, isto tako se i dova ispriječi belaju i otkloni ga. (Gazali, Ihja Ulumi’d-Din, 1/328) Neki su pogrešno shvatili pitanje kadera i napustili činjenje dove govoreći da od nje nema koristi. Takvo shvatanje je odraz velikog neznanja i zablude, i oprečno je stvarnosti. Ako bismo tako posmatrali stvari, došli bismo do zaključka da nema potrebe za bilo kakvim sredstvom niti sebebom (uzrokom). Tada bismo trebali reći: “Ako je u kaderu zapisano da budeš gladan, jeo ili ne jeo isto je.
Ako pak nije zapisano, jeo ili ne jeo nećeš biti gladan”, ili “Ako je u kaderu zapisano da imaš dijete, imat ćeš ga, bez obzira da li imao ženu ili ne. Ako nije zapisano nećeš ga imati. Prema tome nema potrebe da se ženiš!” Moguće je navesti mnoštvo primjera, međutim, je li moguće da razuman čovjek kaže nešto takvo? Čak su i životinje stvorene sa tendencijom da se povode za sebebima za koje je vezan njihov opstanak. Obzirom da je tako, ispostavlja se da su životinje pametnije od ljudi pomenutog stava! Neki pak idu još dalje pa, tobože mudro, govore: “Zauzetost dovom je samo ibadet. Allah, dž.š., će dati nagradu i sevap onom ko Mu čini dovu. Ali dova nema nikakvog utjecaja na ostvarenje onog što se traži.” Prema mišljenju tih “mudraca”, gledano sa aspekta realizacije traženog, potpuno je isto da li neko činio dovu, srcem ili jezikom, ili je ne činio nikako!
A istina je zapravo sljedeća: Život se ne sastoji samo od kadera i dove, kao dvaju zasebnih komponenata. Između kadera i dove postoji konkretna veza. Ono što je određeno u kaderu, određeno je zajedno sa sebebima. Jedan od tih sebeba je dova. Ono što je u kaderu, nije neovisno od sebeba, naprotiv ono postoji zajedno sa sebebima. U kaderu kao da piše “ako se povede za ovim sebebom (ako se uradi ovo), desit će se ovo”. Stoga, kada rob posegne za sebebom, i uradi nešto, realizira se ono što je u kaderu. Ako pak napusti sebeb neće doći do realizacije. To je kao, predodređenost da se glad utaljuje hranom i pićem, da usjevi niču nakon što se posiju, da životinja umire usljed klanja itd. Isto tako predodređeno je i da se u Džennet ulazi činjenjem dobrih djela, a u Džehennem činjenjem loših. To je upravo ono što većina ljudi ne razumije, zbog čega bivaju lišeni dobrog ishoda. Prema tome, dova je najjača vesila (sredstvo). Uzmemo li u obzir činjenicu da su neke stvari iz kadera uslovljene dovom, odnosno određene zajedno sa dovom, zaključit ćemo da je veoma pogrešno govoriti “dova je beskorisna”.
Govoriti takve riječi bilo bi isto što i govoriti da nema koristi od jela, pića ili bilo koje druge aktivnosti… Među svim sebebima, ne postoji ništa što je veće i korisnije od dove. Časni ashabi, r.anhum, su najbolje poznavali Uzvišenog Allaha, Njegova Poslanika, s.a.v.s., i vjeru uopšte, i upravo iz tog razloga oni su najviše od svih činili dovu. Ispunjavali su, na najljepši način, sve potrebne uslove i adabe dove. Omer, r.a., je u borbi s neprijateljima snagu crpio iz dove. Dova je bila njegov najjači vojnik. Prijateljima je uvijek govorio: “Nećete ostvariti pobjedu svojom brojnošću. Do pobjede možete doći samo Allahovom podrškom”. Onaj ko podrobno razmisli i istinski shvati suštinu dove, ostvarit će mnoge koristi. Neće se pozivati na kader i propuštati prilike zbog neznanja, nesposobnosti ili nemara. Nesposobnost neće nazivati tevekkulom. Naprotiv, onaj ko ispravno shvati ovo suptilno pitanje kader će odvraćati kaderom, kaderu će se suprotstavljati kaderom. Obični ljudi bivaju lišeni znanja o toj tajni. Prepreke dovi Postoji mnogo faktora koji su prepreka uslišenju dove. Jedna od nevolja koje sprječavaju utjecaj dove jeste robovo požurivanje, tj. napuštanje dove zbog mišljenja da mu dova nije primljena. Takav čovjek liči na onog ko posije sjeme ili drvo, zatim se brine o njemu i zalijeva ga, a onda ga napusti ne čekajući vrijeme zrijenja i berbe.
Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Dova će vam biti primana, sve dok ne budete požurivali i govorili ‘činio sam dovu Gospodaru ali mi je nije primio’.” “Sve dok rob ne bude molio ono što je grijeh ili ono što će narušiti rodbinske odnose, i dok ne bude požurivao, dova će mu biti primljena.” Upitali su ga: “O Allahov Poslaniče, šta je to požurivanje?”, pa je odgovorio: “Čovjek kaže, ustrajno sam činio dovu ali mi nije primljena. Zatim mu dosadi da čeka na ostvarenje svoje želje i prestane sa činjenjem dove.”
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je također rekao da se neće primiti dova onom ko jede haram. Sa’d b. Ebi Vekkas, r.a., jedne prilike reče: “O Allahov Poslaniče, čini dovu Allahu, da me učini od onih kojima se prima dova!” Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu tada reče: “O Sa’d! Potrudi se da ono što jedeš bude halal, pa ćeš biti od onih čija je dova kabul! Kunem se Onim u čijoj je ruci Muhammedova duša, kada rob pojede haram zalogaj, četrdeset dana mu se ne prima nijedno djelo. Za onog ko se hrani haram hranom, ne priliči drugo do džehennemska vatra.” (Taberani, el-Kebir, 25/174-175)
Dakle, rečeno je da konzumiranje hrane koja sadrži harame biva prepreka uslišenju dove. U nekim situacijama, također i činjenje haram djela ili neizvršavanje naređenih dužnosti, može biti uzrokom neprimanja dove. Dova u blagostanju, odziv u teškoćama Da bi dove u stanju teškoća, oskudice i drugih nedaća bile primljene, potrebno je mnogo činiti dovu u danima blagostanja i izobilja. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Upoznaj se sa Allahom u vrijeme blagostanja, da bi te poznao u vrijeme oskudice!” (Ahmed, el- Musned, 5/19; Taberani, ed-Dua, hadis br. 41) Ako se rob u stanju blagostanja čuva Allahovih, dž.š., zabrana, pazi na Njegove granice i prava, to znači da je sa svojim Gospodarom ostvario posebno poznanstvo po kojem ga Gospodar poznaje u danima teškoće. U tim danima On je blagodaran prema njemu i spašava ga iz problema. To posebno poznanstvo iz kojeg se rađa bliskost i ljubav između roba i Rabba biva uzrokom primanja dove. Poznanstvo između Rabba i roba može biti dvojako. Prvo je općenito poznanstvo, zajedničko za sve vjernike, nastalo kao rezultat imana.
Drugo je, posebno poznanstvo, spomenuto u prethodno navedenom hadisu. Takvo poznanstvo podrazumijeva prekidanje srčane veze sa svim, vezivanje srca samo za Uzvišenog Allaha, bliskost s Njim, spokoj sa zikrullahom, istinski stid i strah. To je zapravo ma’rifet (spoznaja) za kojim čeznu arifi. Kao što reče jedan od njih: “Siromasi među stanovnicima dunjaluka su oni koji odu sa dunjaluka, a da ne kušaju ono što je najvrjednije na njemu.” A kad ga upitaše: “Šta je to što je najvrjednije na dunjaluku?”, on im odgovori da je to marifetullah (spoznaja Uzvišenog Allaha). Dakle, iz takvog poznanstva rađaju se muhabbet i bliskost, zbog kojih dova biva primljena, zbog kojih stiže pomoć u teškim situacijama. I to je ujedno objašnjenje hadisa u kojem se kaže: “Ko želi da mu dova bude uslišana u teškim trenucima, neka u danima blagostanja obilno čini dovu!” (Tirmizi, D’avat, 9). A obilno činjenje dove u danima blagostanja je istinsko robovanje Allahu, dž.š. Dobra djela kao vesila
Ukoliko se prilikom upućivanja dove dobra djela učine vesilom, to će doprinijeti da dova bude primljena. Kako se navodi u hadisu, kada su tri čovjeka ostala zatvorena u pećini, činili su dovu spominjući kao vesilu dobra djela koja su učinili radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, nakon čega im je Allah, dž.š., primio dovu. (Buhari, br. 2215; Muslim, Zikir ve Dua, 100) Vehb b. Munebbih, rah., je rekao: “Onaj ko nema dobrih djela a upućuje dovu liči na onog ko baca strijelu bez luka. Može li takav pogoditi metu?” Također je rekao: “Dobra djela, podižu dovu Allahu, dž.š.”, a zatim je proučio ajet: “Njemu se podižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima. A one koji imaju loše namjere, čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.” (Fatir, 10)
Omer, r.a., je rekao: “Bereketom robovog čuvanja od Allahovih zabrana, Gospodar mu prima dovu i tespih.” Muhammed b. Vasi, rah., je rekao: “Ukoliko je rob posjednik verâa (vrhunske pobožnosti), njemu je dovoljno i malo dove.”
Dova kroz hadis
“Kunem se Onim u čijoj je moći moja duša, Uzvišeni Allah bude ljut na roba, a rob Mu upućuje dovu, pa je On ne primi. Rob ponovo čini dovu pa mu je Allah opet ne primi. Zatim, rob ponovo moli, a Uzvišeni Allah kaže melekima: ‘Moj rob nije činio dovu nikome osim Meni. Budite svjedoci da sam mu je primio!’” (Taberani, ed-Dua, hadis br. 21; Ebu Nu’ajm, Hiljetu’l-evlija’, 6/208)
Huzejfe, r.a., prenosi: “Dok sam klanjao namaz čuo sam da neko čini sljedeću dovu: “Allahu moj! Sva hvala pripada Tebi. Vlast je samo Tvoja. Ti si Vlasnik svakog dobra. Sva javna i tajna djela će se na koncu Tebi vratiti. Ti si vrijedan vječne hvale. Ti si svemu kadar. Allahu moj! Oprosti mi sve grijehe koje sam učinio, i sačuvaj me od činjenja grijeha. Opskrbi me čistim djelima kojima si Ti zadovoljan!” Nakon namaza prišao sam Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu šta sam čuo. A on, s.a.v.s., mi je odgovorio: “To je bio melek. Došao je da te poduči kako ćeš činiti hvalu Uzvišenog Gospodara.” (Ahmed, el-Musned, 38/389; Taberani, ed-Dua, hadis br. 1746)
“Uzvišeni Allah se ljuti na roba koji čini dovu a ništa ne traži od Njega.” (Buhari, el-Edebu’l-mufred, str. 229; Tirmizi, “Da’vat”, 2). “Samo dova može promijeniti kader, samo dobročinstvo roditeljima može produžiti život.” (Tirmizi, Kader, 6; Bezzar, el-Musned, 6/501; Taberani, ed-Dua, hadis br. 30).
“U svakom danu, robu muslimanu se prima po jedna dova.” (Ibn Ebi’d-Dunya, Husnu’z-Zan, str. 122; Taberani, ed-Dua, hadis br. 40).
“Doći će narod koji će pretjerivati u dovi. Dovoljno ti je da dovu činiš riječima: Allahu moj! Podari mi Džennet, podari mi djela i riječi koje vode u Džennet. Utječem Ti se od Džehennema, i riječi i djela koja vode u Džehennem!” (Ahmed, el-Musned, 20/311; Ebu Ja’la, el-Musned, 5/248)
“Dove će vam se primati sve dok ne budete tražili ono što je grijeh, ono što prekida rodbinske veze, i dok ne budete požurivali.” Upitaše: “O Allahov Poslaniče! Šta znači požurivati?”, a on, s.a.v.s., im odgovori: “Govoriti: ‘Allahu, ja sam Ti činio dovu, Ti mi je nisi primio’, zatim napustiti činjenje dove.” (Buhari, Da’vat, 20; Muslim, Zikr ve’d-Dua, 90, 91, 92)
“Kada neko čini dovu za svog brata, meleki govore ‘Neka Allah i tebi dadne to što tražiš!’” (Muslim, Zikr ve’d-Dua, 86, 87; Ebu Davud, Salat, 364)
“Dova koja se najbrže prima je dova učinjena za brata muslimana!” (Buhari, el-Edebu’l-Mufred, str. 248; Tirmizi, Birr ve Sila, 50) “Allahu moj! Učini da se okoristim od onog što naučim, poduči me onom što je korisno, i povećaj moje znanje. Hvala Allahu na svakom stanju. Gospodaru moj, utječem Ti se od stanja Džehenemlija!” (Taberani, ed-Dua, hadis br. 1404)
“Allahu moj! Podari mi Svoju ljubav, ljubav onih koji Tebe vole i djela koja vode do Tvoje ljubavi. Allahu moj! Ljubav prema Tebi učini mi dražom od života, dražom od bližnjih i od vode koju pijem!” (Tirmizi, Da’vat, 73)
“Allahu moj! Molim te za svaki hajr znanog i neznanog. Utječem ti se od zla svega znanog i neznanog!” (Tajalisi, el-Musned, 3/148; Ibn Madždže, Dua, 4)
