Dert i derman
I man ili vjerovanje je mnogo više od očitovanja jezikom. Suštinu imana čini potvrđivanje srcem. A srčana potvrda se pokazuje kroz istrajnost u vjerovanju i djelima, unatoč svim problemima sa kojima se čovjek suočava. Snaga imana se pokazuje onda kada rob bude suočen sa teškoćama koje mu otežavaju izvršavanje Allahovih propisa. U Časnom Kur’anu Plemeniti Gospodar kaže: “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?” (‘Ankebut, 2) Iskušenje je ispit teškoćama, nedaćama, problemima. Zapravo, čovjek je stalno na iskušenju, jer dunjaluk je svijet iskušenja i niko od nas ne zna do kad će živjeti. Rob je u mogućnosti da uvijek postupi ispravno i svijetla lica prođe kroz iskušenja, odnosno da postupi onako kako Uzvišeni Allah traži od nas. Ispravan odnos prema iskušenjima uslovljen je znanjem o svrsi postojanja teškoća i olakšanja. Shodno tome, ako razmislimo o svom jadikovanju i nezadovoljstvu kojim tražimo izlaz iz problema, a koje ne služi ničemu osim što na teškoću dodaje još jednu teškoću, shvatit ćemo da nam na tom polju itekako nedostaje znanja. Vrste iskušenja Pod pojmom iskušenje uglavnom se misli na stanja koja prouzrokuju osjećaj tuge, straha, nemira, brige i slično. To mišljenje je tačno, ali je nepotpuno iz razloga što obuhvata samo negativne aspekte. Jer, Uzvišeni Allah kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru, i Nama ćete se vratiti.” (Enbija’, 35) To znači da su i blagodati dio iskušenja i da kao takve mogu predstavljati dert za čovjeka. Čovjek biva iskušavan i bogatstvom. Imetak koji prouzrokuje nemar naspram Uzvišenog Allaha, zanemarivanje obaveze robovanja, uobraženost, izostanak zahvalnosti i slično, je veliki dert za čovjeka. S druge strane, mnoštvo je teških situacija i problema naspram kojih se čovjek strpi i pokaže sabur, te na taj način zahvaljujući njima postiže vječne blagodati i ahiretsku sreću. Najvažnije je da čovjek posjeduje pronicljivost pomoću koje će moći vidjeti dobro u onome što izgleda kao zlo, te opasnost i zlo u onome što izgleda kao dobro. Stoga, trebamo znati da pored iskušenja koja predstavljaju vidljivi dert i od kojih zaziremo, iskušenje mogu biti i stvari koje želimo i kojima težimo.
Postoje dertovi (teškoće, brige) koji čovjeka drže na Pravom putu, i postoje oni koje ga sapletu i gurnu u provaliju. Oni prvi čovjeka vode do spasa, a drugi u propast. I među njima postoji velika razlika. Iako se pod pojmom dert podrazumijeva sve ono što narušava čovjekovu sreću i mir, činjenica je da ono što nekoga čini sretnim, za drugog može biti izvor nezadovoljstva i nemira. Stoga, korisno će biti da analiziramo vrste dertova i njihove dermane (rješenje, lijek). Dunjaluk Dunjaluk ili ovaj svijet je klupko problema i dertova. U stanju je stalne promjene i kretanja, satkan od dana i noći, imanja i nemanja. Nekad je ljeto, nekad zima. Noć donosi jedno, dan drugo. Onaj ko je danas zdrav, sutra može biti bolestan. Danas bogat, sutra može biti siromašan. Sve što se dešava na dunjaluku je prolazno i niko od nas ne zna kada će mu doći smrt. U trenutku kada se najmanje nadamo, ostajemo bez svojih voljenih. Ostajemo sami bez podrške. Briga za opskrbom i mogućnost da budemo ovisni o drugome, unose nemir i strah u naša srca. Udarci onih koje smo smatrali prijateljima ranjavaju našu dušu. Ponekad se dese takve nedaće da mijenjaju kompletan naš život. To je jedna od strana iskušenja dunjaluka. Uzvišeni Gospodar u časnom ajetu kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine.” (Bekara, 155)
Zatim se u nastavku istog ajeta obraća Poslaniku, s.a.v.s., i kaže: “A ti obraduj izdržljive!” Dakle, teškoće iziskuju sabur, a sabur donosi Allahovu, dž.š., milost i nagradu. Obzirom da je tako, čovjek nema razloga za tugu. Dakle, ne treba da se žali, da pada u beznađe ili zanemaruje svoju obavezu robovanja. Ali isto tako, ne treba ni da priželjkuje ili da traži od Allaha, dž.š., stanje bolesti, siromaštva, teškoće ili smrt, kako bi zadobio Allahovu, dž.š., milost. Stanje koje rob treba da želi i traži od Allaha, dž.š., jeste stanje zdravlja, blagostanja i ljepote, i na ovom i na budućem svijetu. U tom smislu, treba poduzimati sve potrebne mjere kako bi došao do takvog stanja, a ako se unatoč tome desi da ga zadesi neki dert, onda treba biti strpljiv, treba se prepustiti svome Gospodaru i truditi se da vidi mudrost i ljepotu skrivenu u tom dertu, te se nastojati okoristiti njime. Omča o vratu voljenih Teškoće na ovom svijetu arifi su nazvali “omčom o vratu voljenih”, i kazali su da Uzvišeni Allah robovima koje voli daje iskušenja i dertove, kako bi ih odvojio od ovog svijeta i okrenuo Sebi. Ponekad su dertovi jedini način da se oslobodimo oholosti koje nismo ni svjesni, da uočimo svoju slabost i okrenemo se samo Gospodaru. I kao što vatra pretvara tijesto u hljeb, isto tako i dertovi jačaju čovjeka i dovode ga u stanje zrelosti, te bivaju otkupom za grijehe. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obznanio da će svako ko pokaže sabur i ostane na Pravom putu kada ga zadesi bolest, siromaštvo, nedaća, ili smrt voljene osobe, postići vječnu sreću. Teškoće su za vjernika sebeb (povod) zikrullaha i sjećanja na Gospodara svjetova. Najzad, jedini put da se spozna vrijednost blagodati jesu teškoće. Za muslimana, dunjaluk je ahiretska njiva, što govori da on sām po sebi predstavlja dert i iziskuje napor. Urod te njive, zavisi od rada na njoj. Tj. ahiretska dobra uslovljena su ispunjavanjem obaveza kojima nas je Uzvišeni Gospodar zadužio. A to zahtijeva stalni trud i rad. Lijenost i nemar ne donose nikakve plodove. U tom značenju je rečeno: “Za muslimana nema rahatluka na dunjaluku.” Jer, izvršavanje obaveza i dužnosti nije lahko. Čak i u slučaju kada sve svoje dužnosti izvršavamo sa velikom ljubavlju, to podrazumijeva određene teškoće i napor.
Ne bacajmo se u vatru vlastitim rukama
Na ovom svijetu također postoje dertovi u koje sami sebe stavljamo. Primjer za to je situacija kada po svaku cijenu želimo da dobijemo nešto i ostvarimo zacrtani cilj. Nema sumnje da je naša obaveza da radimo, stječemo opskrbu na halal način, vodimo brigu o svojoj porodici, i nije nam dozvoljeno da na tom polju pokazujemo nemar i lijenost. Međutim, predati se tome do te mjere da zaboravimo na obavezu robovanja, na Ahiret i smrt, znači zapasti u najveći mogući dert. Okupiranost samo dunjalučkim problemima je dert koji čovjeka vodi u propast. Nezasitost i neprestano trčanje za novcem, imetkom, položajem i vlašću, odraz je gafleta ili nemara. Pametan čovjek zna da dunjaluk u odnosu na Ahiret ne traje ni koliko jedna minuta, i ne predaje mu se toliko da ugrozi svoju vječnost. Oni koji provode život u računanju kako da umnože imetak i zadovolje nefs – kojeg je nemoguće učiniti zadovoljnim – postupaju suprotno znanju i razumu. Dok trče za svojim nefsanskim prohtjevima, ne razmišljaju o tome da deva pada u provaliju zbog jednog stručka trave, te da najvještija ptica biva uhvaćena u zamku zbog nekoliko zrna pšenice. Oni bježe od dertova u potrazi za rahatlukom i konforom, i u većini slučajeva nisu ni svjesni da sebi zagorčavaju život. Misle da “odrađuju” dunjalučke poslove, a zapravo dunjaluk “odrađuje” i njih i njihove poslove. Na ovom svijetu ni radost ni tuga nisu vječni, kao što ni on sam nije vječan. Jednog dana, svi ćemo umrijeti i polagati račun za sve što smo činili. Stoga, onaj ko pokušava dunjaluk pretvoriti u Džennet, te se na taj način lišava istinskog Dženneta, čini ono što je u suprotnosti sa zdravim razumom. U vezi s tim, Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu upozorava: “(…) I sami sebe u propast ne dovodite (…)” (Bekara, 195) Šta treba biti naš dert? Ljubav prema dunjaluku uništava čovjekovo dostojanstvo i donosi nemir, pa je se zbog toga treba čuvati. Mnogi ljudi žive u zabludi da će sreću i spokoj postići u luksuznom načinu života, i da će veličinu, dostojanstvo i čast zadobiti bogatstvom i položajem. A sreća i mir su u zadovoljstvu duše i spokoju srca, a dostojanstvo i čast su stanja svojstvena samo istinskom vjerniku. Srce koje je okupirano dunjalukom i koje je prekinulo vezu sa svojim Gospodarom, je nemirno. Čak i kada bi njegov vlasnik bio najbogatiji čovjek na svijetu, to srce mu neće dati mira. Neprestano će ga tjerati da traži sreću i spokoj, a on, opijen pohlepom i sebičnošću, uzaludno će je tražiti u dunjaluku. Ljubav prema dunjaluku koja je nespojiva sa uzvišenom prirodom čovjeka, spušta ga na najniži nivo čak i u vlastitim očima. Stoga, briga muslimana ne treba da bude dunjaluk, nego nespokoj i gubljenje časti zbog dunjaluka. Vjernik treba znati da ono što traži neće naći u bogatstvu i položaju, nego u imanu, zikru i čuvanju Allahovih, dž.š., granica. Umjesto što brine zbog neostvarenog dunjalučkog dobra, treba da tuguje zbog svoje ruke koja ne daje, zbog noći u kojoj spava dok mu je komšija gladan, zbog srca koje ne voli brata muslimana. I kao što povišenu temperaturu smatra vijesnikom bolesti tijela, navedene i slične signale treba smatrati vijesnikom bolesti srca koja je mnogo opasnija i pogubnija. U takvoj situaciji, treba poduzeti sve što je potrebno, kako bi se izliječio prije nego bude kasno. Istovremeno, onaj ko je u stanju da oslušne govor srca i okrene se traženju lijeka, umjesto trčanja za dunjalukom, treba da zna da je darovan velikom blagodaću. Jer, pretjerana težnja ka uživanju i zabavi nije ništa drugo do pokušaj da se potisne i umiri nemir u srcu.
Odgovornost muslimana
Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu spominje muslimane riječima: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Al-i ‘Imran, 110) U 143. ajetu sure Bekare, Gospodar svjetova, obraćajući se muslimanima kaže: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.” Navedenim ajetima je na nas stavljena odgovornost, obaveza da svojim stanjem i ponašanjem budemo primjer svim ljudima, da budemo predstavnici istine i dobra na Zemlji. Dok se kufr (nevjerovanje) i zulum šire Zemljom, Uzvišeni Allah od nas traži da im se suprotstavimo širenjem svjetla islama i pravde. Poziva nas da budemo svjesni onoga što se dešava oko nas, da ne ostanemo ravnodušni, i da lični rahatluk ne pretpostavimo brizi za stanjem u cijelom društvu. Čovjek musliman ne može biti bezosjećajan, nemilosrdan, indolentan niti sebičan. Kao što ne može leći sit dok mu je komšija gladan, isto tako ne može ostati ni indolentan, nego mora stalno razmišljati o tome šta može da učini pa da njegov komšija ne bude gladan. Takva briga je znak živoga i čistoga srca. Suprotno tome, oni koji brinu samo za svoj rahatluk, koje ne zanima ni da izgori cijeli svijet, pokazuju da je njihovo srce otvrdlo i mrtvo, a to je stanje kojeg se treba mnogo čuvati. To je istinski dert i ono zbog čega se treba mnogo brinuti. Smrt koje musliman treba da se boji je smrt srca. Jer, merhamet i ljubav koji podstiču čovjeka na dobro, na trud i traženje lijeka drugima, su djela živog srca. Također, u djela živog srca se ubraja i mržnja prema zlu.
Osjetiti bol ummeta
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Po pitanju međusobne ljubavi, zaštite i samilosti, muslimani su kao jedno tijelo. Kada se jedan organ razboli, i drugi organi pate.” Ukoliko ne osjećamo bol drugih muslimana, koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poistovjetio sa organima jednog tijela, mi ili predstavljamo beživotni dio tijela koji nema sposobnost da osjeća, ili nismo dio ummeta, da nas Allah, dž.š., sačuva od oba stanja. Hadis nam također ukazuje na to da prilikom pomaganja drugima, prvenstvo trebamo dati braći vjernicima. Na kojoj god strani svijeta se nalazio, kada znamo da musliman pati, i mi trebamo patiti i tražiti načina kako da ublažimo njegove muke. Pogotovo je to pot rebno danas, kada je zulum koji se provodi nad muslimanima dostigao razmjere koje je nemoguće ne primijetiti. Veliki dio ummeta je u mukama, bori se sa siromaštvom, dekadencom moralnih vrijednosti, podjelama i unutrašnjim sukobima. Bol tih ljudi je i naša bol, ali naša odgovornost prema njima je mnogo veća od obaveze tugovanja zbog njihovog stanja. Traženje rješenja za njihove dertove, dijelenje hrane s njima, pomoć jetimima, nije stvar požrtvovanosti ili dobre volje, to je naša obaveza. Ulaganje na tom putu, trošenje vremena, pa i dovođenje sebe u tešku situaciju zbog toga, donijet će mir u srce, onaj mir koji čovjek osjeti kada vrati svoj dug. Samo oni koji budu tako postupali osjetit će ljepotu radosne vijest iz ajeta: “Uz teškoću je olakšanje.” (Inširah, 6.)
Ašk U očima derviša ili sufija postoji samo jedan dert, a to su ljubav i čežnja za Uzvišenim Hakkom. Božanska ljubav je dert iz razloga što zaljubljenog uzima od svega, veže ga samo za Allaha, dž.š., i u očima drugih ljudi ga čini ludim. Božanska ljubav je dert zbog tuge i želje za susretom sa Voljenim. Dert je jer ašik pati zbog odvojenosti, gori u vatri čežnje. Dert je jer postoji mnoštvo perdi i prepreka koje onemogućuju vuslat (dolazak do Voljenog). Ali, obzirom da je vuslat nemoguć bez takvog aška, u kojem su isprepletene čežnja i borba, ašk je ujedno i dert i derman (bolest i lijek). Zbog toga su ašici jedni drugima znali reći: “Neka ti Allah poveća dert!” Tako je i Junus Emre kazao: “Kako je slatka ova bolest, slađa od svakog lijeka…”, jer on i oni poput njega su znali da je njihov dert zapravo njihov derman. Podnošenje teškoća na putu ka Allahu, dž.š., strpljivo i s ljubavlju, štaviše, uživanje u njima zbog svijesti da je sve što dolazi od Allaha, dž.š., lijepo i slatko, karakteristika je Allahovih dobrih i odanih robova, te znak ispravnog robovanja. Da bi se u našim srcima zapalio plamen aška prema Uzvišenom Allahu, potrebno je da budemo u društvu Allahovih ašika. Da bismo se okoristili vatrom ljubavi koja gori u njihovim srcima, moramo biti s njima. Dert ljubavi je ujedno i derman, jer oslobađa čovjeka od svih drugih dertova koji ruše čovjekovu čast i dostojanstvo i unose nemir u srce. Kao što je rekao Junus Emre: “One koji gore u vatri aška, druga vatra neće dotaći…”
Jadikovanje je zbog nedostatka ljubavi
Velikani koji su spoznali Istinu, svoje stanje su pretočili u stihove poput: “Tražio sam lijeka svome bolu, a moj bol je bio moj lijek…” Onaj ko boluje od ljubavi, taj se ne žali na svoje stanje. Ako se pak žali, to je pokazatelj da je njegova ljubav slaba ili nedovoljna. Ono što možemo vidjeti u tesavvufskoj poeziji i ilahijama, izraženo kao tuga i bol, zapravo je znak velike ljubavi i ujedno opomena i poziv onima koji je nemaju. Biti bez ljubavi znači biti u potpunom neznanju naspram uzvišenog stanja koje je lijek za sve bolesti. To znači, biti u stanju gafleta koji čovjeka vodi u vječnu propast. Najveći i najstrašniji dert koji nosi najviše opasnosti jeste lišenost ljubavi. Jer, onaj ko ne zna za svoju bolest, taj ne može ni tražiti lijeka. A istina je da je svako od nas suočen sa bolom odvojenosti, od trenutka kada je napustio svoju matičnu domovinu i došao na ovaj svijet, bio on toga svjestan ili ne. Oni koji razmišljaju o pitanjima poput: “Ko sam?”, “Zašto sam stvoren?”, “Zašto sam došao na ovaj svijet?”, i koji odgovore traže u Allahovoj Objavi, oni spoznaju sebe, spoznaju svoga Gospodara, ovaj svijet, smrt, Ahiret i polaganje računa… Čovjekov ruh se sjeća ljepote koju je osjetio pri susretu sa Gospodarom u Ezelu (praiskon). U potrazi za tom ljepotom, koju ne može pronaći na dunjaluku, kreće na put ka Allahovoj blizini. To je put koji je veoma težak i trnovit. Zahtijeva oslobađanje od svih prolaznih težnji koje su teret za čovjeka. I ukoliko nema dovoljno ljubavi i želje za susretom, nemoguće je stići do cilja. Nemati ljubavi znači biti lišen brige za napredovanjem na tom putu, biti zaglavljen u dunjaluku, provoditi život gušeći se u dunjalučkim problemima. Stoga, svako ko traži rješenje i lijek za svoje dertove, treba tražiti ljubav.
Kada se spoje iman i ljubav
Tesavvuf je put aška. Shodno tome, put muke i derta. To je dert za koji ašici kažu: “Imam jedan dert, koji ne bih dao za hiljadu dermana…” Zaljubljenik najprije kreće u potragu za putem i vodičem. Kada pronađe to dvoje, pronašao je dermana svome stanju. Nakon toga, njegova sva briga postaje prelaženje puta koji je iznimno dug i težak. On tada ulazi u borbu sa svojim nefsom, srce u potpunosti okreće od dunjaluka i izbacuje iz njega sve što mu je perda do Allaha, dž.š. Pred njim se pojavljuju velike planine, tijesni prolazi, i duboke vode koje je moguće preći samo držeći se za ruku iskusnog vodiča – muršida. Umara se, ponekad gubi snagu u potpunosti, ali nikada se ne žali. Nada u susret s Voljenim, sve teškoće i muke čini malim. Ašik je uvijek u stanju zikra. U svakom trenutku, na svakom mjestu, on se sjeća svoga Gospodara. Ašk je za njega i bolest i lijek. Bolest, jer donosi čežnju i bol zbog odvojenosti; lijek, jer ga drži u stanju stalnog sjećanja na Voljenog. Zbog stalnog spominjanja i sjećanja na Uzvišenog Hakka, ašici su stalno u stanju budnosti i spokoja. Oni dobro znaju da slast i zadovoljstvo koje se spušta na srce zbog zikrullaha, neće pronaći niti u jednom dunjalučkom dobru, pa stoga ni ne teže dunjaluku. Čak i da sve dunjalučke teškoće pritisnu njihova prsa, njihovo stanje se ne mijenja. Spokojni su i sigurni u svom imanu. Čak i smrt doživljavaju kao najveće veselje.
Nema tuge za one koji su sa Allahom, dž.š.
Ukratko, najveće brige vjernika trebaju biti robovanje, Allahovo zadovoljstvo, Njegova ljubav i prijateljstvo. A to je moguće samo sa imanom koji je dostigao stepen aška. Samo takav iman spriječit će čovjeka da žrtvuje Ahiret zbog dunjaluka, i pomoći će mu da shvati i razluči šta je uistinu dert, a šta derman. Iman na stepenu aška ne ostaje samo na riječima. Zahtijeva besprijekornu pažnju u izvršavanju Allahovih zapovijedi, istrajnost na Njegovom putu, odgovornost, sabur i šukr. Musliman zna da nema tuge za onoga ko je sa Allahom, dž.š., te da je kod Njega lijek za sve probleme i bolesti. On Uzvišeni je lijek za sve. Biti s Njim i doći do rješenja za sve probleme, moguće je jedino čišćenjem srca i odgojem nefsa. Uslov je da se čovjek očisti od masive (zaokupljenost dunjalukom), postane istinski insan, postigne ljepotu i oslobodi se svih dunjalučkih nečistoća. To naravno nije lahko. Put do toga je težak i mukotrpan, ali drugog puta nema. Oni koji se ne podvrgnu liječenju, ne mogu doći do izlječenja.
