Da nije dove…
„Allahu moj! Utječem Ti se od srca u kojem nema straha od Tebe, od nezasitoga nefsa, od beskorisnog znanja i od činjenja dove koja neće biti primljena.“ (Tirmizi, Daavat, 69)
Dova je naziv za vezu između roba i Uzvišenog Gospodara. U jezičkom smislu, dova znači „dozivati, oglašavati se, tražiti, moliti za pomoć“. Dova je zapravo robovo priznavanje vlastite nemoći pred veličinom Uzvišenog Gospodara, te traženje Njegove dobrote i pomoći, uz izraz pokornosti i ljubavi. Činiti dovu znači svim svojim bićem usmjeriti se Gospodaru, hvaleći Ga i tražeći od Njega. A Uzvišeni Allah podstiče Svoje robove da Mu se obraćaju i traže od Njega:
„A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.“ (Bekara, 186)
Shodno onome što rob traži, možemo kazati da općenito postoje tri vida dove:
- izražavanje Allahove jednoće i spominjanje Allaha, dž.š., riječima hvale i veličanja
- traženje duhovnih blagodati kao što su oprost i pokrivanje grijeha
- traženje dunjalučkih blagodati.
(Ibn Manzur, Lisanu ‘l-Arab)
Dovu uglavnom definišemo kao traženje duhovnih i materijalnih blagodati od Allaha, dž.š. Koliko god da dova podrazumijeva traženje i molbu upućenu Allahu, dž.š., također se i tespih, spominjanje i veličanje Allaha, dž.š., ubrajaju u dovu. To potvrđuju i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., koje je kazao vezano za dovu na dan Arefata:
„Moja dova i dova poslanika koji su bili prije mene, na dan Arefata, je sljedeća: ‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh. Lehu ’l-mulku ve lehu ’l-hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir (Nema boga sem Allaha. On je Jedan. Nema sudruga. Njemu pripada vlast i Njemu pripada hvala. On sve može).‘“ (Tirmizi, Daavat, 138)
U suštini, riječima veličanja Uzvišenog Allaha poput tespiha (subhanallah), tahmida (elhamdulillah) i tahlila (la ilahe illallah) izravno se ne traži ništa, međutim, budući da se za njih očekuje nagrada, one imaju i značenje dove. Jer, u Časnom Kur’anu se navodi da će prva dova vjernika u Džennetu biti „subhanekallahumme“, a posljednja „elhamdulillahi rabbi ‘l-alemin“. Sve to se navodi u 9. i 10. ajetu sure Junus, gdje Uzvišeni Gospodar kaže:
„One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na Pravome putu podržati, zato što vjeruju; rijeke će teći ispred njih u džennetima zadovoljstva, njihova dova u njima biće: ‘Hvaljen neka si, Allahu!’, pozdrav njihov; ‘Mir vama!’, a njihova posljednja dova: ‘Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!’”
Alimi koji su se bavili ajetima i hadisima koji se tiču dove općenito su samom traženju i iskazivanju potrebe pridavali drugodstepenu važnost. U prvi plan su isticali iskazivanje poštovanja prema Uzvišenom Gospodaru, te robovo priznavanje svoje nemoći i ništavnosti spram Allahove, dž.š., veličine i moći. Upravo zbog te odlike Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dova je srž ibadeta.“ (Tirmizi, Daavat, 1) A u predanju koje prenosi Numan b. Bešir, r.a., navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Dova je sama po sebi ibadet.“, a potom proučio 60. ajet sure Mu’min: „Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati (…)“ (Tirmizi, Daavat, 1)
Ebu Džafer et-Taberi, rah., riječi „Pozovite Me i zamolite“ tumači na sljedeći način: „Meni robujte; ne činite ibadet nikome sem Meni, pa da primim vašu dovu; da vas obaspem Svojom milošću.“ Shodno njegovom tumačenju, dova spomenuta u ajetu obuhvata i ibadet. (Taberi, Džamiu ‘l-bejan, XX, 351-352) Štaviše, Sufjan es-Sevri, rah., kaže kako i napuštanje grijeha ima značenje dove. (Ibn Atijje, el-Muharreru ‘l-vedžiz, 1642)
Prema tumačenju velikog mufessira Fahruddina Razija, rah., riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Dova je sama po sebi ibadet.“, znače: „Dova je najveći i najveličanstveniji ibadet.“ Slično tome se i Poslanikove, s.a.v.s., riječi: „Hadž je Arefat.“ (Tirmizi, Hadž 57), tumače u smislu: „Stajanje na Arefatu je najveći rukn hadža.“ (Razi, Mefatihu ‘l-gajb, V, 106)
Sve navedeno nam govori da se dova ne sastoji samo od robovog podizanja ruku i traženja od Uzvišenog Gospodara. Pored toga, dova je i robovo okretanje Gospodaru cijelim bićem, priznavanje svoje nemoći i traženje Njegove pomoći, kako riječima, tako i srčanim stanjem.
Onoliko koliko vjernik ima snažnu vezu dove, on zapravo ima toliku vrijednost kod svoga Gospodara. A Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:
„Reci: ‘Gospodaru mome je važno samo klanjanje vaše (dova vaša) (…)’“ (Furkan, 77)
Riječi ajeta „klanjanje vaše (dova vaša)“ alimi su protumačili kao:
- vaš iman
- vaš ibadet
- vaša zahvala spram Njegovih blagodati. (Mefatihu ‘l-gajb, XXIV, 117)
Ajeti o dovi
U Časnom Kur’anu ima oko dvije stotine ajeta koji se izravno tiču dove. A ako bismo tome pridodali i ajete koji govore o tevbi i istigfaru, onda bi taj broj zasigurno bio i mnogo veći. Ajetima:
„Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.“ (A’raf, 55) i „Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima (…)“ (A’raf, 180) Uzvišeni Allah podučava vjernike adabima dove. Sem toga, u određenim surama i ajatima kao da su nam dati primjeri ispravne dove. Prva od tih sura jeste svakako Fatiha. To je sura koju učimo na svakom rekatu svakog namaza. Nakon Fatihe, ajet koji se najviše uči u formi dove jeste 201. ajet sure Bekare, koji učimo na posljednjem sjedenju u namazu, a koji glasi: „Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!“ Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., mnogo učio spomenutu dovu. (Buhari, Daavat 55)
Zatim imamo Ibrahimovu, a.s., dovu koju također učimo na posljednjem sjedenju: „Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!“ (Ibrahim, 41)
Jedna od dova koje su nam preporučene, naročito nakon jacije namaza, jeste i dio posljednjeg ajeta sure Bekare, koji glasi:
„Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!“ (Bekara, 286)
Više od osamdeset ajeta Časnog Kur’ana podsjećaju nas na dove Allahovih poslanika, a.s. U dvadeset jednom od njih navode se dove Musaa, a.s., u sedamnaest dove Ibrahima, a.s., u šesnaest dove Isaa, a.s., u dvanaest dove Nuha, a.s., a u devet ajeta dove Zekerijaa, a.s. U ostalim ajetima spomenute su dove Adema, a.s., Šu’ajba, a.s., Junusa, a.s., Jusufa, a.s., Ejjuba, a.s., Luta, a.s., i Sulejmana, a.s.
Na koncu, kako bismo se okoristili bereketom Prvaka svih vjerovjesnika, Muhammeda Mustafe, s.a.v.s., navest ćemo njegove, s.a.v.s., dove spomenute u Časnom Kur’anu:
„O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš! Ti uvodiš noć u dan, i uvodiš dan u noć; Ti od neživog stvaraš živo, i od živog neživo; Ti opskrbljuješ koga hoćeš, bez računa.“ (Al-i ‘Imran, 26-27)
„Gospodaru moj, učini da umrem, a da si Ti zadovoljan mnome i učini da iz mrtvih ustanem, a da si Ti zadovoljan mnome, i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći!“ (Isra’, 80)
