Čišćenje nefsa
Većina muslimana smatra da čistoća u islamu podrazumijeva samo materijalnu, fizičku čistoću, odnosno čistoću vanjštine. Ili pak priznaju duhovnu dimenziju, ali duhovnom čišćenju ne pridaju važnost koju posvećuju čišćenju vanjštine. Međutim, Uzvišeni Allah od nas traži da čistimo i vanjštinu i nutrinu, te da uvijek budemo čisti.
Sigurno da među nama nema niko ko ne zna koliku važnost naša vjera pridaje čistoći. Skoro uvijek kada govorimo o toj temi, završavamo riječima “Islam je vjera čistoće”. Jer, Uzvišeni Allah u suri Tevbe kaže: “(…) Allah voli one koji se mnogo čiste.” (Tevbe, 108) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Čistoća je pola imana.” (Muslim, Taharet, 1), što ukazuje na jasnu vezu između čistoće i imana. Oslanjajući se na spomenuti hadis, islamski velikani su često govorili: “Čistoća je od imana.” Međutim, većina muslimana smatra da čistoća u islamu podrazumijeva samo materijalnu, fizičku čistoću, odnosno čistoću vanjštine. Ili pak priznaju duhovnu dimenziju, ali duhovnom čišćenju ne pridaju važnost koju posvećuju čišćenju vanjštine. A Uzvišeni Allah traži od nas da čistimo i vanjštinu i nutrinu, i da uvijek budemo čisti. Termini “taharet” i “nazafet”, spomenuti u Allahovim riječima i časnim hadisima, prevode se kao čistoća, ali, oni obuhvataju i materijalnu i duhovnu čistoću. Štaviše, možemo reći da svi termini koji označavaju materijalnu čistoću ujedno znače i duhovno čišćenje. S druge strane, imamo termine kojima se izražava samo duhovno čišćenje, kao što je termin “tezkije”, iz čega možemo zaključiti da je duhovno čišćenje ili čišćenje unutrašnjosti daleko važnije i prioritetnije u odnosu na čišćenje spoljašnjosti. Tim više što unutrašnja čistoća neminovno rezultira i vanjskom čistoćom. U Časnom Kur’anu, unutrašnja čistoća se izražava i terminom “felah”, što znači spas (A’la, 14; Šems, 9) i put za Džennet (Taha, 76). Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: “Uzvišeni Allah ne gleda u vaš spoljašnji izgled, nego gleda u vaša srca.” (Muslim, Birr, 33). Zbog toga je Haris el-Muhasibi, k.s., rekao da su čistoća nutrine i oslobađanje od duhovnih nečistoća batinski farz. Taj farz se naziva “tezkije nefsa” tj. čišćenje ili odgajanje nefsa.
Dva značenja riječi “tezkije”
Termin “tezkije” ima dvojako značenje; čišćenje putem oslobađanja od duhovnih nečistoća, i prosvjetljenje posredstvom nura ili bereketa nura. Ta dva značenja su međusobno povezana. U ispunjavanju obaveze davanja zekata, nur i bereket dolaze kao rezultat čišćenja. Riječ zekat je nastala iz istog korijena kao i riječ tezkije i obje imaju isto značenje. Kako se navodi u ajetima i hadisima, zekat je djelo koje čisti imetak i čisti čovjeka od duhovnih nečistoća kao što je škrtost. Imetak onoga ko daje zekat zadobija bereket, a sevapima koje osoba stječe tim djelom uvećava se njen ahiretski kapital. Zbog toga je to udjeljivanje, koje je obavezno, nazvano terminom zekat. U suri Mu’minun, u 4. ajetu, Uzvišeni Gospodar za one koji su spašeni kaže “udjeljuju zekat”, a dio mufessira termin “zekat” u tom ajetu, tumači kao “čišćenje nefsa”, budući da je spomenuta sura objavljena u Mekki, prije nego je naređeno davanje zekata. Kur’anski termin “tezkije nefsa” predstavlja čišćenje bātina (nutrina), misli, vjerovanja, emocija i shvatanja od svih vrsta nepravilnosti i nedostataka, od svega što je loše, te dovođenje nutrine u stanje kojim je Allah, dž.š., zadovoljan. I obzirom da je srce ono od čega zavise pravac i ishod čišćenja nefsa, u osnovi čišćenja nefsa nalazi se čišćenje srca. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je izvijestio od tome riječima: “U čovjekovom tijelu se nalazi organ, koji ako je dobar i ispravan, ispravni su svi drugi organi. Ako se on pokvari, pokvari se cijelo tijelo. Čujte dobro, taj organ je srce!” (Buhari, Iman, 39) Dakle, kalb ili srce zauzima centralno mjesto u čovjeku. A kako god je čovjekova vanjština izložena prljanju, isto tako je izložena i nutrina. I kako god vanjsko prljanje, veoma često ne možemo izbjeći, tako je i sa u unutrašnjim stanjem. Ipak, suština nije u tome da se nikada ne isprljamo, suština je u tome da održavamo čistoću; čuvamo se od nečistoća i redovno čistimo.
Grijesi prljaju
Duhovna nečistoća je trag koji ostavljaju grijesi. U Časnom Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo (…)” (Ma’ide, 90). Kufr (nevjerstvo) i licemjerstvo (Tevba, 125), te šejtanske vesvese (Anfal, 11) u ajetima su izražene terminom “ridžs”, što znači “nečistoća koja je odvratna”. Mušrici ili mnogobošci, su nazvani riječju “nedžis”, jer pripisuju sudruga Allahu, dž.š., (Tevba, 28), a nevjernici su opisani terminom “murdar”, zato što ne vjeruju u Allaha, dž.š., (Tevba, 95). U vezi sa 14. ajetom sure Mutaffifun koji glasi: “A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada rob učini grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna mrlja. Ako zatraži oprosta i napusti grijeh, crna mrlja se briše. Međutim, ako se ne pokaje i nastavi sa grijesima, mrlja raste i prekriva cijelo srce.” (Tirmizi, Tefsir, 75) Živimo u vremenu kada su grijesi dostupniji nego ikad. Gotovo je nemoguće da običan čovjek sačuva čistoću. Kao što kaže hazreti Mevlana: “Da grijesi opijaju kao što opija vino, na Zemlji ne bismo vidjeli trijeznog čovjeka.” Ukoliko pod pojmom “grijesi” mislimo samo na velike grijehe kao što su kufr, širk i drugi, spomenuta izreka nam može djelovati pretjerano, međutim, postoje i mali grijesi. A zbog činjenice da ih smatramo malim, nečistoća koju prouzrokuju ostaje zanemarena. Kao da zaboravljamo da mali grijesi za koje se osoba ne kaje prljaju srce kao i veliki grijeh. Nečistoća ili prljavština ima dvije karakteristike; prva je da izaziva odvratnost, i druga je da kvari prirodu onoga do čega dospije, pa tako, ono što je zaprljano, gubi svoju primarnu funkciju. Naprimjer, kada oči srca gledaju u haram, prljaju se i gube sposobnost da vide hakikat. Razum koji je zabavljen ispraznim, lažnim i iskrivljenim stvarima gubi sposobnost da razumije hakikat. Čak i ako se ne usmjeravamo svjesno na takve grijehe, ponekad se desi da nesvjesno budemo izloženi nečistoćama i budemo zaprljani.
Čišćenje započinje imanom
Riječ “nefs” sadržana u konstrukciji “tezkije nefsa” predstavlja ego čovjeka, tj. strasti, prohtjeve, želje i potrebe svojstvene našoj ljudskoj prirodi. Kao iskušenje čovjeku, nefs je stvoren tako da ne poznaje granice u svojim željama, prohtjevima i potrebama. Ukoliko se ne odgaja, usmjerava se ka grijesima i zlu, što rezultira duhovnim prljanjem. Jer, nefs je zapovjednik, i ono što želi za njega je iznimno važno. Njega ne zanima da li je to što želi ili način na koji se dolazi do toga zabranjen ili dozvoljen. Ukoliko čovjek odluči da se prepusti tim željama i prohtjevima, on se pokorava svome nefsu i nefs u potpunosti upravlja njime. Stavovi i mišljenja koja se ne temelje na Allahovim, dž.š., propisima nego na tezi “ja tako mislim” su zapravo stavovi i želje nefsa. Kada čovjek drsko poseže za grijehom pod izgovorom “duša mi tako želi”, on ustvari govori “nefs mi tako želi”. Pa tako, i ne primjećujući, čovjek zapada u širk, i umjesto Allahu, dž.š., robuje nefsu. A na taj način se prlja i gubi čistoću u potpunosti. Zbog toga, prvi korak u čišćenju nefsa je oslobađanje od robovanja nefsu i prelazak u stanje robovanja Allahu, dž.š. Dakle, napuštanje slijeđenja nefsa, i prihvatanje Allahovih i Poslanikovih zapovijedi. Sve nam to govori da čišćenje započinje imanom. Uzvišeni Allah je naredio Musau, a.s., da ode kod faraona i upita ga: “Da li bi ti da se očistiš?” (Nazi’at, 18). U Časnom Kur’anu u četiri različita ajeta obznanjeno je da je dužnost svih poslanika, a.s., pa tako i našeg Poslanika, s.a.v.s., bila da prenesu ljudima Allahove ajete, očiste ih (tezkije), te ih poduče Knjizi i mudrosti.” (Bekara, 129, 151; Al-i ‘Imran, 164; Džuma’, 2) Mufessiri su posebno ukazali na redoslijed navedenih ajeta i rekli da ajeti o čišćenju dolaze nakon ajeta tebliga (pozivanje Istini), što ukazuje na činjenicu da je čišćenje moguće samo nakon prihvatanja i slijeđenja Istine. Ajeti pozivaju na čišćenje fitreta, srca i razuma zaprljanih grijesima i neznanjem. Na taj način čovjek ponovo zadobija čistoću i veličanstvenost darovanu prvim stvaranjem, i tako postiže vječnu sreću. Primjer čišćenja o kojem govori ajet imamo prije svega u primjeru časnih ashaba, r.anhum. Kada je objavljen ajet o zabrani alkohola, oni su sav alkohol koji se nalazio u njihovim kućama, odmah prosuli, bez imalo dvoumljenja, i više ga nikada nisu ni spomenuli.
Čišćenje sadakom, namazom i zikrom
Islam sam po sebi predstavlja stalno čišćenje. Međutim, uporedo s tim postoje i tačno određeni propisi koji su posebno važni za čišćenje. Pa tako, Ibn Abbas, r.a., termin “tezkije”, što znači “čišćenje nefsa od prljavštine grijeha” tumači kao izgovaranje riječi “la ilahe illallah”, te čišćenje povezuje sa uzvišenom kelimom tevhida. Jer, negacija “la” (nema) iz sintagme “la ilahe illallah” zahtijeva apsolutno čišćenje. “La” implicira na negiranje i izbacivanje iz srca svih lažnih božanstava uključujući i nefs, te svih iskrivljenih vjerovanja, ideologija, želja i prohtjeva koje prljaju srce. Tek nakon toga moguće je reći illallah i posvjedočiti da je Allah jedini Bog. U nekim ajetima sadaka i udjeljivanje se spominju kao dobra djela koja čiste čovjeka. Uzvišeni Allah je obznanio Poslaniku, s.a.v.s., da od beduina koji su počinili grijehe a zatim se pokajali, uzme dio iz njihovog imetka kako bi ih očistio (Tevbe, 103). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Sadaka otklanja grijehe, kao što voda gasi vatru.” (Tirmizi, Iman, 8) U suri ‘Ankebut, Gospodar svjetova kaže: “Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (‘Ankebut, 45), i navodi namaz kao sredstvo koje sprječava od zla. Zatim, u suri A’la, zajedno sa namazom, kao sredstvo čišćenja, spominje i zikrullah: “Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene Gospodara svoga pa namaz obavi! Ali, vi više volite život na ovom svijetu, a onaj svijet je (za vas) bolji i vječan je.” (A’la, 14-17) Prema riječima mufessira nečistoća koju prouzrokuje bavljenje dunjalukom na način da se zaboravi ili zanemari Ahiret, otklanja se zuhdom – davanjem prednosti Ahiretu u odnosu na dunjaluk. U mnogim ajetima, halal hrana i piće opisani su terminom “tajjib” u značenju čistoće, ljepote i prijatnosti. U nekim ajetima je umjesto riječi halal izravno upotrijebljena riječ “tajjibat”. Shodno tome, možemo reći da je haram zalogaj ili haram opskrba ono što čovjeka najviše prlja.
Čišćenje tevbom
U Časnom Kur’anu i u hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., kao sredstvo čišćenja najčešće se spominje tevba. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Onaj ko se pokaje za grijehe, kao da ih nije ni učinio.” (Ibn Madže, Zuhd, 31), što jasno ukazuje na veliki utjecaj tevbe kao prilike za čišćenje od duhovnih nečistoća. Uzvišeni Allah u ajetu kaže: “Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se uistinu, Allahu iskreno vratio.” (Furkan, 70-71) Međutim, da bi tevba bila primljena i da bi čovjek bio potpuno čist kao da nije ni činio grijehe, te da bi se njegovi grijesi pretvorili u dobra djela, postoje određeni uslovi. Prema riječima uleme to su: iskreno kajanje, napuštanje grijeha od trenutka kada se učini tevba, te nevraćanje istim grijesima. Ali, čovjek kao ljudsko biće je podložan činjenju grijeha i duhovnom prljanju i nakon tevbe. Stoga, nakon svakog grijeha treba iznova činiti tevbu i tražiti oprost od Gospodara uzdajući se u Njegovu milost. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Uzvišeni Allah prima tevbu roba sve dok duša ne dođe do grla.” (Tirmizi, Da’avat, 98) Iako je tako, ukoliko čovjek nakon tevbe nastavlja činiti iste grijehe, onda treba da zna da njegova tevba nije potpuno ispravna. U njoj, ili nedostaje iskrenosti, ili nedostaje kajanja, te je zbog toga izostalo čišćenje. Jer, istinski iman ili ubjeđenje i spoznaja hakikata su znak da se osoba očistila, a onaj ko posjeduje to dvoje ne može nastaviti sa grijesima koje je ranije činio. Prethodno smo spomenuli da je dužnost svih poslanika, a.s., bila da ljudima prenesu objavu, očiste ih i poduče ih Knjizi i mudrosti. Mufessiri su u vezi sa spomenutim ajetima rekli da činjenje djela u skladu sa Allahovom objavom rezultira čišćenjem, a čišćenje rezultira učenjem Knjige i spoznajom hakikata. Prema nekima od njih, “učenje Knjige i mudrosti” podrazumijeva znanje o Šerijatu i razumijevanje onoga što Allah, dž.š., traži od Svojih robova, te zadobijanje takvaluka.
Traženje opravdanja
Takvaluk se nalazi u srcu i nema sumnje da samo Uzvišeni Allah zna ko je istinski muttekija (bogobojazan). No, ukoliko neko za sebe tvrdi da je posjednik takvaluka ili da se očistio, to je suprotno takvaluku, pokazatelj samoljublja i oholosti. U vezi s tim Gospodar svjetova nas upozorava ajetom: “One koji se klone velikih grijeha i naročito razvrata, a grijehove bezazlene On će oprostiti, jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta – On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni.” (Nedžm, 32) Pokazivanje truda po pitanju čišćenja nefsa i proglašavanje sebe čistim nije isto. Prvo je obaveza koju nalaže iman, a drugo je zabranjeno. Musliman se mora truditi da se očisti od grijeha i da ostane čist, međutim, ne smije sebi dozvoliti da se proglašava čistim. Ipak, čovjek svoj nefs često pokušava opravdati riječima da se očistio. Štaviše, oni koji ne ispunjavaju mnoštvo obaveza stalno se pravdaju riječima “Srce mi je čisto!” Također, mnogi ljudi, ističući tuđe greške, pokušavaju da opravdaju sebe i predstave se čistim. Ajet nam govori da se trebamo čuvati toga da svoj nefs predstavljamo bezgrješnim, te da trebamo biti budni i osviješteni, kako se ne bismo prljali grijesima. Također, ukazuje nam na greške i grijehe koje mi i ne primjećujemo i kojih nismo svjesni. Umjesto da pravdamo svoj nefs, trebamo neprestano činiti obračun sami sa sobom i nastojati da se očistimo od duhovnih nečistoća. Ibn Ataullah es-Skenderi, k.s., je rekao: “Najveći keramet i otkrovenje je vidjeti vlastite nedostatke. Vidjeti nedostatke vlastitog nefsa je bolje i vrjednije nego vidjeti tajne iz gajba (nevidljivi svijet).”
Ko nas čisti?
Čak i kada se čovjek uistinu uspije očistiti, taj uspjeh ne smije pripisati sebi. Jer, Uzvišeni Allah je Taj Koji upravlja svime. Sva djela pripadaju Njemu. Shodno tome čišćenje nefsa, u potpunosti pripada Allahu, Gospodaru svjetova. U vezi s tim, u ajetima se navodi da je Uzvišeni Allah Taj Koji čisti roba kao i to da će On Uzvišeni na Sudnjem danu oprostiti nekim robovima i očistiti ih. Poslanici, a.s., su sredstvo kojim Uzvišeni Allah čisti Svoje robove. To što je njih učinio vesilom (sredstvo) u tom djelu govori nam da se čišćenje nefsa ne može realizirati samostalno, bez vodiča, odnosno da je to najbolji način na koji se realizira. Jer, uistinu čovjek, ukoliko bi ušao u taj proces sam, bez pouzdanog vodiča, sebi može učiniti veliki zulum. Obzirom da ne poznaje pravila i prepreke puta, nerijetko ostaje bez rezultata, nasjeda na spletke nefsa i šejtana i luta u ubjeđenju da se očistio. Ukratko, na polju čišćenja nefsa čovjeku pripadaju, želja, nijet i trud. Pravila puta, poduka i vođenje pripadaju poslanicima, a.s., a nakon posljednjeg poslanika, Muhammeda Mustafe, s.a.v.s., tu dužnost nastavljaju njegovi varisi ili nasljednici, rabbani alimi na putu tesavvufskog odgoja. A stvaranje, realizacija i uspjeh pripadaju samo Uzvišenom Allahu.
Čišćenje i odgoj nefsa u tesavvufu
Tesavvuf je odgojni sistem zasnovan na principima Kur’ana i Sunneta, koji ima za cilj čišćenje srca i odgoj nefsa. Sejr-i suluk ili duhovno putovanje je zapravo put čišćenja. To putovanje započinje iskrenom tevbom i vezivanjem za pravog i sigurnog vodiča tj. kjamil muršida, a nadalje se realizira zikrom, sohbetom ili halvetom (povlačenje u osamu), hizmetom, slijeđenjem Sunneta i nafilama. Čišćenje koje se na početku ostvari tevbom, stepen po stepen osobu dovodi do hakiki ili istinske čistoće. Ishod tog puta je blizina Allahu, dž.š. U okviru časnog Šerijata, u tesavvufu se primjenjuju različite metode koje imaju za cilj čišćenje roba od duhovnih nečistoća. Srce se čisti od svih duhovnih bolesti i od ma’sive (zaokupljenost stvorenjima). Tj. u srcu ostaje samo Uzvišeni Allah. Međutim, na tom putu, u svim etapama, potreban je nadzor iskusnog i potpunog muršida. Kako god su za liječenje fizičkih bolesti neophodni vodstvo i nadzor doktora medicine, tako je i za liječenje duhovnih bolesti koje prljaju čovjeka, kao što su oholost, zavist, samoljublje, sebičnost, rijaluk (pretvaranje), ljubav prema dunjaluku i druge, neophodan istinski i potpuni muršid. Tezkije ili čišćenje podrazumijeva oslobađanje od duhovnih nečistoća, ali i vjernikov trud da se zaštiti i sačuva od istih. Jer, niko nije siguran od spletki nefsa i šejtana. Stoga, jedna od osnova tesavvufskog odgoja jeste odgajanje nefsa suprotstavljajući mu se i držeći njegove želje pod kontrolom. A samo oni koji se bave odgojem ljudi i razumiju govor stanja znaju kojim željama nefsa se treba suprotstavljati i u kojoj mjeri. Ukratko, odgoj ili čišćenje nefsa, što je jedan od batinskih farzova, je težak i dug proces, a tesavvuf je najsigurniji i najefikasniji put da se to postigne. Allahovi, dž.š., dostovi su svojim muridima oduvijek savjetovali da svoj nefs smatraju gorim od nefsa faraona, kako bi izbjegli opasnost hvalisanja pokornošću i ibadetima. Ukazivali su im na to da se najviše trebaju brinuti za sebe i da najviše truda trebaju ulagati u popravljanje svog stanja. Kako bi ukazali na veliku važnost toga, napisali su brojna djela i stihove u kojima, unatoč svojim visokim stepenima, sebe spominju kao manjkave robove, zaprljane grijesima.
