Činiti dobro je od fitreta, a činiti zlo je od inata
Dobro – hajr – je ono što je uobičajeno, a zlo – šerr – je upornost u neispravnome. (Ibn Hibban, Es-Sahih, 2/8; Ibn Madže, Es-Sunen, 1/80)
Dobro – hajr – je pojam koji je poistovjećen sa islamskim ummetom i kulturom, a koji nam ne silazi s usana, od bešike pa sve do motike. Često se može čuti u svakodnevnome govoru kako se taj pojam upotrebljava, posebno prilikom iskazivanja lijepih želja: hairli da bude, da Allah podari svaki hajr, da taj posao prođe hairli, da se hairli okonča, te možemo čuti kako se i za neko dijete kaže kako je hairli, i tome slično. Riječi hajr i šerr dolaze iz arapskog jezika. To su dva antonimna pojma islama, koja označavaju pojmove dobra i zla. Kada se spomene pojam hajr, misli se na sve ono što je dobro i lijepo, a kada se spomene pojam šerr, misli se na ružne i beskorisne stvari, postupke i stavove. (Isfahani, El-Mufredat, natuknice hajr i šerr) Pojam hajr je također sinonim islamskih pojmova birr (dobročinstvo), sila (održavanje rodbinskih veza), ma’ruf (sve ono što je pozitivno). Sve te riječi podrazumijevaju raznorazne stavove i postupke, na koje se podstiču vjernici i koji se među ljudima smatraju nečim dobrim, te koji se smatraju vesilama pokornosti i robovanja Uzvišenom Gospodaru, na čijem čelu dolaze vjerovanje i ibadeti. Ukratko, dobro je sve ono što prihvata vjera, što je među ljudima prihvaćeno kao pozitivno i korisno i sve što je među njima rašireno. (Isfahani, El-Mufredat, natuknica hajr) Zlo – šerr – je antonim dobra – hajr – i sinonim je pojma munker, koji označava sve što je omraženo i prezreno. Na prvome mjestu obuhvata stvari koje su po vjeri zabranjene (haram), koje su ljudskome fitretu strane zbog svoje ogavnosti i štetnosti i koje sami ljudi drže neprihvatljivima, te potom i sve ostale manire i stavove koji udaljavaju od Uzvišenog Gospodara. (Isfahani, El-Mufredat, natuknica šerr)
Pozivati na dobro vlastitim primjerom
Iz hadis-i šerifa shvatamo da je dobro (hajr) kompatibilno sa ljudskom naravi i prirodom (fitret) i prihvatljivo zdravom razumu, te da predstavlja ono što ljudi ne smatraju stranim i čudnim. Sve što je dobro nailazi na jedan generalni prijem, s lahkoćom se širi i tako dolazi do toga da se prihvati kao adet, općeprihvaćeni običaj i praksa. Stoga se koristi i u značenju tradicije ili običaja, urfa. Abdullah b. Mes’ud, r.a., prenosi hadis u kojem stoji: “Sve ono što muslimani smaraju dobrim, lijepim i prihvatljivim, i kod Uzvišenog Allaha je dobro, lijepo i prihvatljivo. Sve što oni smtraju ružnim i neprihvatljivim, i kod Uzvišenog Allaha je ružno i neprihvatljivo.” (Hejsemi, Medžmu’u ‘z-zevaid, 1/182; ‘Adžluni, Kešfu ‘l-hafa’, 2/245) Islam je vjera dobra. Uzvišeni Allah je odabrao ovaj ummet, kako bi na Zemlji zlo i nevljalštine sprečavali i kako bi naređivali dobro vlastitim primjerom. Musliman je zadužen šerijatom da čini dobro i da se čuva zla. Najbolja dobra djela su izvršavanje farz-ibadeta. Skupa uz ibadete kao što su namaz, zekat, post i hadž, djela kao što su održavanje rodbinskih veza, poštivanje komšija, dijeljenje sadake, te drugi dobrovoljni ibadeti – nafile – i raznovrsna djela koja približavaju Uzvišenom Gospodaru, smatraju se hajrom, dobrom.
Povrh toga, hajrom se računa i materijalno požrtvovanje, učinjeno radi Uzvišenog Allaha, te svaka vrsta hizmeta. Vakufi, bolnice, sirotišta, mostovi, mektebi, sebilji, česme, džamije, medrese, dobrotvorna društva i ostale institucije koje su u hizmetu društvu, pojedinačno se smatraju dobrim djelima i sve ulaze u semantički opseg pojma “hajr”. Islam naređuje činjenje dobra (hajr), a zabranjuje činjenje zla (šerr). Za činjenje hajra slijedi nagrada, a činjenje zla se smatra grijehom za koji sijedi kazna. Najbolji od ljudi je onaj od koga se nada samo dobru i od čijeg se zla sigurno, a najgori od ljudi je onaj od čijeg se zla strahuje. Povrh toga, činjenje dobra uljepšava ahlak osobe te u njeno srce donosi spokoj i ispunjava ga srećom. Šta je to dobro (hajr), a šta zlo (šerr), Uzvišeni Allah je definisao i obavijestio nas o tome. Naravno da i zdrav razum može u određenoj mjeri pojmiti šta je to dobro, a šta zlo. Ali, vjera je presudna glede određivanja i definisanja dobra i zla. Najvažniji princip, koji se najčešće dovodi u vezu sa pojmom hajra, jeste to da se dobro mora činiti izričito radi Uzvišenog Allaha i prema stanovitim pravilima. Ona djela od kojih nema koristi, koja nemaju utemeljenja u vjeri, ili koja se čine s namjerom pokazivanja ili postizanja neke materijalne koristi ne mogu se smatrati dobrom / hajrom, nego se, u odnosu na njihovu suštinu, smatraju zlom / šerrom.
Sklonost ka dobru i sklonost ka zlu
U pogledu svoje urođene naravi, čovjek posjeduje sklonosti ka činjenju i dobra i zla. U jednu ruku, život čovjeka protiče u natjecanju i odabiru između dobra ili zla, te borbi između toga dvoga. Onaj ko ima strahopoštovanja prema svome Gospodaru, ko je zabrinut za svoj ahiret, usmjerava se ka dobru, dok onaj ko se odao slijeđenju šejtana i nefsa, stremi zlu. Tokom historije čovječanstva, borba Božijih poslanika, a.s., i njihovih varisa (nasljednici) ogledala se u tome da kod ljudi potaknu tu sklonost ka dobru, koja je urođena u njima, te da ih usmjeravaju Gospodaru. Uzvišeni Gospodar zaklinjući se, u Kur’anu Časnome veli: “(…) I duše i Onoga Koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, – uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Šems, 7-10) Dakle, oni koji očiste svoje nefsove i koji ih usmjere prema dobru, ti će biti spašeni, dok će biti izgubljeni i doživjeti propast oni koji padnu u nefsanske zamke i koji ga na stranputicu okrenu.
Hadis-i šerif istovremeno predstavlja mjerilo pomoću kojeg kontrolišemo svoj iman i teslimijet. Mi se možemo suočiti sami sa sobom tako što ćemo pogledati reakciju našeg srca naspram dobrih i loših djela i postupaka, te vidjeti čemu više teži. Ako nas dobro iritira i ako se lijepo i spokojno osjećamo u lošim sredinama, onda to znači da imamo slabosti po pitanju ihlasa i teslimijeta. U tom slučaju trebamo se rastužiti, učiniti tevbu i potruditi se da popravimo svoj nefs. U slučaju da se lijepo i spokojno osjećamo u dobroj sredini i da se osjećamo stresno i neprijatno u lošoj, onda se na tome halu i milosti trebamo zahvaljivati Uzvišenom Gospodaru. Komentatori hadisa su po pitanju privikavanja nefsa na dobro / hajr, kazali: Musliman, koji posjeduje iman i takvaluk dragovoljno činjenje dobra je kod sebe ustalio i učinio adetom. Kada je u pitanju zlo, on nema rahatluka i mira. U tom slučaju mu se svi organi, srce i savjest upale poput alarma i opomenu ga i upozore. Šejtan i nefs-i emmara (duša sklona zlu) nastoje da ga nagovore na inat i da ga uvuku u zlo / šerr.
Hadis-i šerif podstiče one koji se ne mogu sačuvati od nefsanskog i šejtanskog zla da se natjeraju i primoraju na činjenje dobra i da se čuvaju i klone zla. Koliko god to čovjeku teško padalo da radi i koliko god se zamarao, treba u tome da istraje, jer naposlijetku ga očekuje dospijevanje u blizinu Uzvišenog Allaha i postizanje spasa i uspjeha. Hajr je sve ono što je dobro, a zdrav razum i srce ispunjeno imanom mu streme i ne mogu postići spokoj i mir uz nešto, mimo toga. S druge strane, zlo, pored toga što ne može donijeti smiraj zdravom razumu i srcu ispunjenom imanom, ono također donosi i nespokoj savjesti. Zlo je ogavno, pa zbog toga zdrav razum i srce ispunjeno imanom od njega bježe. Mudri su rekli da dobro privlači dobro, a zlo zlo. Nefs se privikava na ono u čijem činjenju čovjek ustrajava. Prema jednom predanju, Isa, a.s., je išao putem te je naišao na nekog bijesnog psa. Potom je psu kazao: “Bježi, Allah ti dobro podario!” Prisutni su se začudili, pa su ga pitali: “Zar se i psu govore takve riječi?”, a Isa, a.s., na to reče: “Ja sam svoj jezik privikavao da govori samo ono što je lijepo i dobro, pa se on i privikao na to.” (Munavi, Fejdu ‘l-Kadir, 3/510)
Ono što nam se događa
Pored onoga što sami činimo, mi i za ono što nam se događa u našim životima mimo naše volje donosimo sud o tome da li je dobro / hajr, ili je pak zlo / šerr. Mogućnosti kojima raspolažemo i stanje komfora smatramo dobrom / hajrom, a iskušenja i nedaće zlom / šerrom. No, prema onome što se navodi u kur’anskome ajetu, nešto što mi ne volimo može biti dobro po nas i nešto što volimo može biti zlo po nas (Bekara, 216). Ono što određuje krajnji ishod jeste sabur roba, ili njegovo nestrpljenje, te stanje zahvalnosti, ili nezahvlanosti. Druga stvar na koju trebamo obratiti pažnju glede spomenutoga jeste to da ne miješamo ono što mi činimo vlastitim izborom i ono što se odvija i realizuje izvan tog našeg izbora. Koliko god iskušenja i nedaće, koje se dese mimo naše volje, izgledale kao zlo, mi ne snosimo nikakvu odgovornost jer se nisu desile nikakvom našom intervencijom niti uplivom. Zbog toga nije ni moguće putem razuma shvatiti da li se radi o dobru ili zlu. Zlo je sve ono što je rezultat čovjekove lične volje i za šta će snositi odgovornost, a čije nečinjenje je naređeno i što je štetno i zabranjeno. Osoba čija je imovina stradala u nekoj katastrofi, je osoba kojoj je nanijeta šteta. Ako se strpi i ne bude osiona u tim trenucima, naposlijetku će postići dobro.
Međutim, osoba koja, naprimjer, izgubi svoju imovinu putem kocke ili kamate, računa se osobom koja je skrenula sa onog što je ispravno u ono što je pogrešno, te je na taj način počinila grijeh i smatra se da je krivica njezina. Ne treba zaboraviti ni to da u većini slučajeva čovjek živi i osjeća se onako kako čini. Onaj ko čini dobro, dobro će mu se vratiti i lijepo će se osjećati, a onaj ko čini zlo, zlo će mu se vratiti i loše će se osjećati. Onaj ko svoj nefs bude navikao na činjenje dobra, na dunjaluku će postići spokoj, a na ahiretu neprolaznu sreću. Onaj koji pak bude zatomio svoj nefs u zlo i dunjalučke strasti, taj će vječito patiti. Kad se nefs jednom navikne na zlo, postaje jako teško da ga se od toga odvikne. Tada u nevolju uvlači sebe, okolinu, pa čak i cijelo društvo. Zbog toga se trebamo truditi da se krećemo među dobrim osobama i neprestano tražimo dobro od Uzvišenog Gospodara. Okončajmo dovom predvodnika svakog dobra, Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Allahu moj, učini da mi život na ovome svijetu bude povećanje svakoga dobra, a smrt rasterećenje od svakoga zla.” (Muslim, 2720)
