Časopis Semerkand br. 126: Poziv na novo rođenje

Uvijek i na svakom mjestu

Možda je najprivlačnija prilika koju tesavvuf pruža čovjeku, mogućnost novog početka, ustajanja nakon pada, te u određenom smislu, mogućnost novog rađanja. Ma o kakvoj se situaciji ili uvjetima se radilo …
Ta prilika ustvari je najvrjednija blagodat koju nam je podario Uzvišeni Gospodar i kojoj nas je islamom podučio. Duhovni život na koji nas navikava i podstiče tesavvuf, ustvari nas podsjeća na tu blagodat koju često zaboravimo u zamagljenosti svakodnevice. Tesavvuf nam pokazuje kako da tu blagodati primijenimo u svojim životima.

Kao što reče jedna vjernica koja se vratila u islamu, neka je rahmet duši, koja god osoba se u ovom vremenu okrene Uzvišenom Gospodaru, doživljava sličan zanos i ushićenje kakve su doživljavali plemeniti ashabi, r.anhum, u Sretnome stoljeću. Eto, to je ono čemu nas tesavvuf uči.

Ukoliko se na taj način gleda, onda nisu izgubljene nade ni kada smo u pitanju mi, ni kada je u pitanju najgrješnija osoba. Isto važi za događaje koje doživljavamo. Pesimizam, a posebno beznađe, ne mogu pronaći mjesto u srcu koje je uzvjerovalo i koje ima povjerenja u Svoga Gospodara, Milostivog, Samilosnog. Uistinu, poslije svake zime dođe proljeće. “On iz ničega stvara živo …” (Rum, 19).

“Poziv na novom rađanju” upravo zbog toga nije poziv ka ispraznoj iluziji. Dok vjetar ponovo piri, dok poljane boji u cvjetne livade, to je poziv na donošenje nijeta, ustajanje na noge i na novi početak. To je poziv na iskreno odgovaranje na pitanje “Kuda idemo?”, i na suočavanje sa samim sobom, sa svojim stanjem i putanjom kojom idemo.