Časopis Semerkand br. 124: Najljepši govor

Riječ urednika

Mi govorimo, ali ne slušamo. Ne slušamo, jer ne cijenimo hakikat onoga što govorimo. Kako god onaj ko ne poštuje sebe, ne poštuje ni drugoga, tako i onaj ko ne cijeni vlastite riječi, smatra bezvrijednim i riječi drugih ljudi.

Popuno je jasno da u vjeri, u kojoj se nečije vjerovanje prihvata na osnovu iskaza, i u kojoj su sklapanje i razvod braka uslovljeni izgovorom određenih riječi, svaka riječ koja izađe iz usta ima ogromnu težinu i važnost. Kakva samo suptilna mjerila, upozorenja i prijetnje postoje vezane za riječ! Da, riječ je djelo, i ne nestaje onako kako se smatra. Svaka izgovorena riječ ulazi u nepogrešive spise dvojice “Plemenitih pisara”, i jednog dana ćemo je zasigurno zateći pred sobom.

Prema tome, ne trebamo samo ušima slušati ono što izlazi iz naših usta, već trebamo slušati i srcem. Trebamo razmišljati o haku riječi, o rani koju može otvoriti, o smutnji koju može izazvati … Moramo biti svjesni istine da svojim riječima veoma lahko sebi možemo pripremiti vatru na budućem vječnom svijetu.

Kaže se da se prva manifestacija tesavvufskog ahlaka primijeti u govoru. Najočitiji znak prefinjenog odgoja i duhovne zrelosti čovjeka jeste napuštanje ružnog, ispraznog i lažnog govora, te davanje prednosti slušanju nad govorom. Jer, ono što se pokazuje vani jeste manifestacija onoga što je u srcu.

Istina, danas u govor moramo uključiti i virtualni svijet. No, ma u kojem smjeru ovaj svijet išao, mi smo kao vjernici dužni i primorani da čuvamo svoj jezik. Jedino ukoliko budemo dosljedni našim islamskim principima i mjerilima, onda možemo činiti hizmet, kako u korist svoje vječnosti, tako i u korist čovječanstva. Onda kada zanemarimo svoje principe i mjerila, svaka borba koju mislimo da smo dobili, ustvari je izgubljena.U tom svijetu trebamo razmisliti o riječima: “Najljepši govor je govor onih čija je nutrina najljepša.”

Do skorog susreta u majskom broju inšallah…

Sabahattin Aydin