Ako te proguta tvoja aždaha

Čovjek ima dva oka i jedan jezik. Lijevim okom gleda u ovaj svijet, a desnim u Ahiret. A arifi su oba oka usmjerili ka Uzvišenom Gospodaru. Suprotno njima, ahmaci (maloumnici) su oba oka usmjerili ka ovome svijetu. Allah, dž.š., nam je podario jedan jezik kako bismo izgovarali jednu rečenicu koja glasi:

“La ilahe illallah, Muhammedun resulullah.”

S druge strane, Uzvišeni Allah podario je našem jeziku mogućnost raspoznavanja sedamdeset vrsta okusa. Šta to znači? To znači da jezik trebamo dobro čuvati od svega onoga što ima gorak okus, i birati uvijek ono što je slatko, birati med. A šta je ono što je gorko? To su laž, gibet (ogovaranje), klevetanje i spletkarenje. Pokuđena djela, gaflet i nepokornost su kiselog okusa.

Zbog toga je Uzvišeni Gospodar odredio da naš jezik bude na skrivenom, zatvorenom mjestu, kako ne bi lahko dolazio u dodir sa onim što je gorko, kiselo i otrovno. Kada su u pitanju oči, one su poput prozora kuće tijela. Ne miješaj svoje lijevo oko u ahiretske poslove. Ne kvari svoj Ahiret zbog ljubavi za dunjalukom. Ne miješaj ovaj svijet u svoje namaze. Brada ti je data kao dar od vjerovjesnikā, a.s., kao čast islama. Dato ti je da je nosiš na svome licu kako bi se podsjećao da je istinska ljepota, ljepota vjerovjesnikā, a.s. Brada obilježava tvoj život. Crna brada znak je mladosti, slave i bogatstva, a bijela brada znak je mudrosti, a istovremeno je i ibret (pouka). Ona je poziv u kabur. Uzvišeni Allah je rekao: “Ja se stidim kazniti Svoga roba zbog njegove sijede brade.” A to je zbog toga što je brada takvog insana osijedila na Allahovom, dž.š., putu. Te riječi odnose se na one koji su svaki tren svoga života proveli u nastojanju da postignu zadovoljstvo Allaha, dž.š.

Omer, r.a., je uzeo jednog čovjeka za roba i rekao mu: “Svaki dan ćeš mi govoriti: ‘Smrt je hak i svaka duša će okusiti smrt.’” Rob je to svakog dana govorio, sve dok Omer, r.a., nije primijetio sijede vlasi u svojoj bradi. Tada se obratio robu riječima: “Sada možeš ići, ja nemam više potrebe za tobom.” Rob ga upita ko će ga poslije njega podsjećati na smrt, a Omer, r.a., odgovori: “Podsjećat će me moja sijeda brada.” Čovjek treba usmjeriti svoje lice ka Uzvišenom Gospodaru. A to će učiniti tako što Mu neće pridruživati sudruga, što će nastojati da Ga spozna, te da Mu se približi i postane Njegov dost. Ukoliko svoj pogled koji usmjeravamo ka ovome svijetu, ne budemo usmjeravali radi Allaha, dž.š., ukoliko ne budemo gledali u ono što je halal, onda će nas naš nefs koji ne misli ni na šta drugo osim na zlo, naša srdžba i pohlepa pretvoriti u zvijeri.

Ako jezik ne govori ono čime je Allah, dž.š., zadovoljan, ako oči ne gledaju radi Njegova zadovoljstva, kako ćemo ih usmjeriti na Pravi put. Jezik moramo naviknuti na zikr, a razum na razmišljanje o Allahovim, dž.š., blagodatima. Trebamo naučiti kako voljeti Allaha, dž.š. Jedino tada je moguće da se uzdignemo sa stepena nefs-i emmare i da kao insani okrenemo svoja lica Uzvišenom Allahu.

Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (Saffat, 143-144) U navedenom časnom ajetu govori se o Junusu, a.s. On je u utrobi ribe neprestano činio zikr “La ilahe illa ente subhaneke. Inni kuntu mine ‘z-zalimin: Nema drugog boga osim Tebe, Tebe slavim. Ja sam se prema sebi ogriješio.”, zarad kojeg je i spašen.

Naš nefs je mnogo gora zvijer od ribe koja je progutala Junusa, a.s., jer ukoliko nas on proguta, onda ćemo završiti u džehennemskoj vatri. Jedino nas zikr može spasiti iz utrobe zvijeri našeg nefsa, jedino pomoću zikra možemo usmjeriti svoj pogled ka Uzvišenom Hakku, a jezik ka Allahovom, dž.š., znanju, lijepim imenima i mudrosti. Ukoliko naš jezik nije u stanju da spominje Allaha, dž.š., ukoliko naše oči ne vide Ahiret, ukoliko naš razum ne može pojmiti hakikat, onda nam je potrebna snaga koja će nas podstaknuti. Ta snaga, uz Allahovu, dž.š., dozvolu, jesu potpune evlije, duhovni nasljednici Allahova Poslanika, s.a.v.s.