Adabi prilikom učenja Kur’ana Časnog
Imam Gazali – rahmetullahi alejh – je u svom monumentalnom djelu „Ihja’u ‘ulumi ‘d-din“ govorio o adabima prilikom učenja Allahove Knjige, Kur’ana Časnog.
Prvi adab se odnosi na stanje učača Kur’ana. Učač Kur’ana treba biti pod abdestom, otmjen i pristojan, miran i staložen, okrenut prema kibli, oborenog pogleda ispred sebe. Ne treba sjediti prekrštenih nogu, te biti podbočen ili oslonjen na nešto. Ne smije se držati oholo i uznosito. Treba da se ponaša tako kao da sjedi ili stoji pred svojim učiteljem. Najbolje učenje Kur’ana je učenje u namazu i džamiji. Dozvoljeno je učiti Kur’an čovjeku i dok leži u postelji, kada je i bez abdesta, ali, za takvo učenje slijedi manja nagrada. Uzvišeni Allah kaže: “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.” (Al-i Imran, 191) Vidimo da je Uzvišeni Allah pohvalio sve tri vrste učenja, ali je na prvom mjestu spomenuo učenje prilikom stajanja u namazu, zatim učenje sjedeći, a potom učenje ležeći u postelji.
Drugi adab je vezan za vremensku dužinu učenja Kur’ana. Najbolje je proučiti hatmu jedanput sedmično, po mogućnosti dva, a najviše tri puta. Završetak hatme je najbolje podesiti tako da se jedna hatma završi tokom dana, a sljedeća tokom noći. Ako se hatma završi tokom dana, najljepše je završiti je ponedjeljkom na sabah-namazu, a ako se završi tokom noći, najljepše je završiti je u petak, noćnim namazom – akšamom. Dakle, učenje Kur’ana je najbolje završiti početkom dana ili početkom noći, jer meleki mole i dove za osobu koja prouči hatmu. Ako učenje završi tokom jutra, mole se za njega sve do večeri (akšama), a ako završi tokom noći, mole za njega sve do jutra.
Treći adab je vezan za učenje Kur’ana po dijelovima. Tako, nprimjer, onaj ko hatmu uči za sedam dana, svoje će učenje podijeliti na sedam dijelova, cjelina. Tako su praktikovali ashabi, radijallahu anhum. Naprimjer, Ibn Mes’ud, radijallahu anh, je imao svoju podjelu. Po njegovoj podjeli, prvi dan se uče tri početne sure, drugi dan pet sura, treći dan sedam sura, četvrti dan devet sura, peti dan jedanaest sura, šesti dan dvadeset i tri sure, a sedmi dan se uči “El-Mufessal”, a to je dio Kur’ana od sure Kaf, pa do kraja. Ashabi, radijallahu anhum, su uglavnom na taj način vršili raspodjelu teksta prilikom učenja Kur’ana. Ta podjela je ispravnija od podjele na pet ili trideset dijelova, što će se kao praksa javiti tek kasnije.
Četvrti adab se odnosi na pisanje Kur’ana. Lijepo je ukrasiti i uljepšati zapisani tekst Kur’ana; obilježiti i markirati različitim bojama tačke i znakove. To omogućava da se izbjegnu greške prilikom čitanja, kao i netačan izgovor. Ebu Bekr el-Hezli, rahmetullahi alejh, je rekao: “Pitao sam Hasana el-Basrija, rahmetullahi alejh, vezano za stavljanje tačaka crvene boje na slova kur’anskog teksta. Na to me je upitao: ‘Zašto se stavljaju te tačke?’ Odgovorio sam: ‘To olakšava razumijevanje pravila gramatike i sintakse u arapskom jeziku.’ Odgovorio je: ‘To je dobro, to olakšava razumijevanje Kur’ana.’“
Peti adab se odnosi na učenje Kur’ana. Kur’an treba polahko učiti i jasno i razgovjetno izgovarati njegove riječi. Samo čitanje Kur’ana ima svrhu da reflektuje kur’anske poruke na srce i razum učača, a to je moguće samo ako bude razmišljao o tekstu Kur’ana. Bez lagahnog i pažljivog učenja, to se ne može postići. Kada su jednu od supruga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ummu Selemu, radijallahu anha, upitali da im opiše Poslanikovo učenje Kur’ana, ona im je to pojasnila tako što je proučila nešto iz Kur’ana, i to tako polahko i smireno da se mogao jasno i razgovijetno raspoznati svaki harf. Ibn Abbas, radijallahu anh, je rekao: “Da proučim polahko sure Bekaru i Al-i Iman, razmišljajući pri tome o proučenom, draže mi je nego da proučim čitav Kur’an nabrzinu.”
Šesti adab se odnosi na plakanje pri učenju. Lijepo je zaplakati prilikom učenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Učite Kur’an i plačite. Ako ne mognete plakati, pravite se da plačete.” (Ibn Madže, 1337) Salih el-Murri, rahmetullahi alejh, je rekao: “Usnio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako pred njim učim Kur’an. Obratio mi se: ‘Salih, to je učenje, a kamo ti plač?’” Ko bude ozbiljno shvatio Allahove žestoke prijetnje i naredbe, a zatim bude razmišljao o svojim propustima i greškama, nema sumnje da će osjetiti tugu, a zatim i zaplakati. Ako ga tuga i plač ne obuzmu kao što obuzima osobe čija su srca čista i osjećajna, neka plače zbog toga što nema takvog osjećaja, jer je takvo stanje najveća nesreća.
Sedmi adab je u vezi toga da učač Kur’ana treba izvršiti sve ono što Kur’an Časni zahtijeva. Tako će, naprimjer, kada dođe do ajeta sedžde, učiniti sedždu. Isto će postupiti ako bude čuo drugog učača da uči neki od ajeta sedžde. Sedždu će učiniti samo ako je pod abdestom. U Kur’anu Časnom ima četrnaest sedždi ove vrste.
Osmi adab je u vezi učenje eu’ze na početku učenja. Prilikom otpočinjanja učenja Kur’ana, proučit će: “Utječem se Allahu, dželleš‘anuhu, Koji sve čuje, Koji sve zna, da me sačuva od prokletog šejtana.” Kada okonča učenje, reći će: “Istinu je rekao Uzvišeni Allah, a vjerno nam je dostavio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allahu, podari nam korist i bereket od ovog učenja. Hvala Allahu, Stvoritelju svih svjetova. Tražim oprost od Onog Koji je Živ i Vječan.”
Deveti adab je u vezi učenja Kur’ana naglas. Pod glasnim učenjem podrazumijeva se učenje Kur’ana na način da osoba čuje sebe dok uči, i učenje koje čuju drugi. Što se prvog načina tiče, kada bi ono izostalo, bila bi dovedena u pitanje ispravnost samog namaza, a učenje koje čuju drugi, neki smatraju pohvalnim, dok drugi tvrde da je mekruh. Oni koji zastupaju mišljenje da je učenje u sebi bolje od glasnog učenja, pozivaju se na brojne hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedan od tih hadisa je i sljedeći: “Odlika učenja u sebi nad učenjem naglas, slična je odlici tajnog nad javnim davanjem.” (Ebu Davud, Nesai, Tirmizi) Za onoga koji se boji iskušenja hvalisanja i pretvaranja, bolje je da uči u sebi, jer time isključuje tu mogućnost. Ako se, pak, ne boji tih posljedica i ako je siguran u sebe, pohvalnije je da uči naglas, jer takvo učenje ima svoje efekte i refleksije i na one koji su oko njega. Glasno učenje jače utječe i na srce samog učača Kur’ana, pospješuje njegovu aktivnost, kako u psihičkom, tako i u fizičkom smislu.
Deseti adab se odnosi na to da Časni Kur’an treba učiti polahko i smireno, bez naprezanja i pretjerane promjene jačine glasa. Lijepo učenje je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Ukrasite Kur’an svojim glasovima.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže) Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne večeri očekivao svoju ženu, hazreti Aišu, radijallahu anha, koja je, mimo svoga običaja, tom prilikom došla nešto kasnije.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ju je pitao za razlog njenog zakašnjenja, na šta je ona odgovorila: “Allahov Poslaniče, okasnila sam jer sam slušala učenje Kur’ana. Učač ima tako lijep glas. Ja takav glas do danas nisam čula.” Na to je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ustao sa svoga mjesta i otišao da posluša. Zadržao se dugo, a kada se vratio, svojoj je ženi rekao: “To je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe. Hvala Allahu, dželleš‘anuhu, da u mome ummetu ima učača Kur’ana, koji su poput njega.” (Ebu Davud)
Isto tako, jedne noći Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slušao učenje Abdullaha b. Mes’uda, radijallahu anh, a sa njim su bili još i hazreti Ebu Bekr i hazreti Omer, radijallahu anhuma. Dugo su ga slušali, a onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko želi da uči Kur’an onako kako je i objavljen, neka ga uči onako kao što ga uči Ibn Ummi Abd (Abdullah b. Mes’ud).” (Ahmed i Nesai)
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao učenje Ebu Musaa el-Ensarija, radijallahu anh, pa je rekao: “Ovome je Uzvišeni Allah dao glasnice poput onih koje su imali pripadnici porodice Davudove.” (Buhari i Muslim) Poznati učač Kur’ana Hejsem el-Gassani, rahmetullahi alejh, vidio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u snu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je upitao: “Jesi li ti Hejsem, koji ukrašavaš Kur’an svojim glasom?” “Jesam.” – odgovorio je, na šta mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah će ti to nadoknaditi.” Ashabi bi, kad bi održavali svoje sastanke, zadužili nekog između njih da prouči odlomak iz Kur’ana. Hazreti Omer, radijallahu anh, bi rekao Ebu Musau, radijallahu anh: “Podsjeti nas na našeg Gospodara.” On bi zatim učio sve dok ne bi nastupilo vrijeme namaza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko bude pažljivo slušao i pratio učenje i jednog ajeta iz Njegove Knjige, bit će mu svjetlo na Sudnjem danu.” (Ahmed)
Kolika god je nagrada predviđena za onoga ko sluša učenje Časnog Kur’ana, tolika – pa čak i veća – nagrada pripada i onome ko ga uči, ali pod uvjetom da njegovo učenje ne bude motivisano željom za pohvalom stvorenja.
