10 pitanja o tesavvufu 

Šta je tesavvuf i na koji način je postojao tesavvuf u Stoljeću sreće?

Ono na šta se želi ukazati riječju “tesavvuf” jesu duhovni odgoj, te plodovi tog odgoja kao što su ma’rifetullah (spoznaja Allaha, dž.š.), muhabbetullah (ljubav prema Allahu, dž.š.) i lijep ahlak, što su ujedno i ciljevi naše vjere. Tesavvuf, posmatrajući sa aspekta njegovog sadržaja, prisutan je u Časnom Kur’anu, časnom Sunnetu i Stoljeću sreće u kojem je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s. No, kao pojam, počeo se upotrebljavati nakon drugog stoljeća po hidžri i od tada se nije prestao spominjati sve do danas. Kada kažemo tesavvuf, mislimo na jednu od tri temeljne grane znanja vjere islama. Te tri grane su, kao je to sažeto objašnjeno u poznatom “Džibrilovom hadisu”, znanje o imanu, znanje o islamu i znanje o ihsanu. Tesavvuf je upravo to posljednje spomenuto znanje o ihsanu, ili kako se to još naziva “batinski fikh”. Ihsan je prečišćavanje ruha i srca, te osvjetljavanje srčanog vida tako da osoba dođe u stanje da, gledajući u stvorenja, vidi božanski nur, umijeće stvaranja, te snagu i milost Uzvišenog Gospodara. Biti sljedbenik tesavvufa znači biti istinski sljedbenik muhadžira i ensarija, u pogledu imana, ihlasa, ilahi aška, znanja, ibadeta, lijepog ahlaka, bratstva, darežljivosti, hizmeta, džihada, te strpljenja na Allahovom, dž.š., putu. A oni su naši neprevaziđeni uzori kada je u pitanju razumjevanje i življenje islama. Slijedeći njih, nadamo se da ćemo i mi biti počašćeni radosnom viješću koju je Uzvišeni Allah za njih kazao u 100. ajetu sure Tevbe: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći (…)”

Kako trebamo shvatiti iman, islam i ihsan?

Vjera biva upotpunjena kroz mekame imana, islama i ihsana. Dakle, prolazeći kroz spomenute makame čovjek upotpunjava svoju vjeru i počinje da je živi na jedan potpun način. To saznajemo iz poznatog “Džibrilovog hadisa” u kojem se navodi da je Džibril, a.s., došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitao ga “Šta je iman?”, zatim “Šta je islam?”, te na koncu “Šta je ihsan?” Pejgamber, s.a.v.s., je odgovorio na sva ta pitanja, a potom je, nakon što se Džibril, a.s., udaljio, svojim ashabima, r.anhum, kazao: “To je bio Džibril. Došao je da vas poduči vašoj vjeri.” (Buhari, Iman 37; Muslim, Iman 57) Iman, najkraće rečeno, podrazumijeva akaid, dakle, temeljne principe vjerovanja. Islam obuhvata polje svih Allahovih propisa, a ihsan podrazumijeva čistoću srca, tj. stanje u kojem je srce, nakon što se prethodno očistilo od svakog vida poricanja, širka i nepokornosti, postiglo čistoću zahvaljujući kojoj može da vidi veličinu i snagu Uzvišenog Allaha. Arifi su kazali da se stanje, nastalo kao plod te manevijske (duhovne) čistoće naziva “mušahedom”.

Kako se na putu tesavvufa objašnjava ašk?

Umjesto riječi “ašk”, može se koristiti i riječ “muhabbet”. Štaviše, to je riječ koju više volimo upotrebljavati. Ključna stvar na putu tesavvufa jeste božanska ljubav. Ta ljubav ili muhabbet, oživljava čovjekovo srce, čisti ga, te podstiče čovjeka na duhovni napredak i povratak Allahu, dž.š. Oživljava čak i mrtva srca, tako da nevjernika pretvara u vjernika, gafila (nemarni rob) u zakira (onaj ko spominje Gospodara), razbojnika u evliju, alima u arifa, muderisa u kjamil muršida. Ta ljubav sultana učini robom, velikog griješnika saputnikom Hidra, a.s., poricatelja bratom vjernika. To je ljubav koja čovjeka iz svijeta iluzija dovodi u svijet hakikata; ljubav koja usmrćuje nefs, a oživljava ruh; ljubav koja je božanski nur i milost, počast Plemenitog Gospodara i lijek za sve rane. Ta ljubav je ispunjavala i osvjetljavala srca mnogih evlija i kjamil muršida koji su bili ukras ovoga svijeta; ispunjavala je srca Šah-i Gejlanija, Sejjida Ahmeda er-Rifaija, Ahmeda Jesevija, Šah-i Nakšibenda, hazreti Junusa, Mevlane, Hadži-Bajrama Velija, Akšemsettina, Imama Gazalija, Mevlane Halida Bagdadija i mnogih drugih Allahovih, dž.š., dostova i njihovih iskrenih sljedbenika. Da Uzvišeni Allah posveti i uzvisi njihove tajne.Tesavvuf je presvijetla bašča u kojoj cvjetaju ruže našeg plemenitog Pejgambera, s.a.v.s. Sada, zarad Allaha, dž.š., pitam: Da li na ovom prolaznom dunjaluku postoji ruža koja nalikuje spomenutim ružama? Da li je čovječanstvo zapamtilo da je iko nalikovao njima?

Ko je muršid, šta je njegova dužnost?

Muršid je osoba koja čini iršad (poziva ljude Pravome putu), ukazuje na put koji vodi zadovoljstvu Uzvišenog Gospodara, te biva uzor, svjedok i podrška na tome putu. To je Allahov, dž.š., dost. Rabbani alimi i evlije ovog ummeta su odabrani vjernici koji se u Časnom Kur’anu i hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., spominju kao evlije, siddici, salih robovi, ebrari, mukarrebuni, muttekije, muhsini, Allahove halife i nasljednici Pejgambera, s.a.v.s. A oni koji se, među spomenutim evlijama i arifima, istaknu kao kutbovi iršada nazivaju se kjamil muršidima. Ti kjamil muršidi na stepenu velajeta opisani su i spomenuti u časnim ajetima, hadisima, te djelima dobrih robova. Hazreti Mevlana navodi da su evlije najljepše sredstvo za čišćenje srca od duhovnih prljavština, pa kaže: “Da li želiš da se očistiš od grijeha i duhovnih nečistoća? Ukoliko to želiš onda se ne odvajaj od društva (sohbeta, odgoja i nazara) evlija koji znaju kako saprati prljavštinu grijeha sa srca. Ukoliko te vlastiti nefs slomio, nemoj tugovati. Otiđi muršidu koji privija lijek na duhovne rane, pa se zahavlajujući njemu spasi takvog slomljenog stanja i vini se ka visinama. Muršidova ruka privija lijek i popravlja ono što je slomljeno. Ti njemu budi teslim (predan) i nemoj se miješati u njegov posao. Jer, on i ako slomi, kasnije će popraviti ono što je slomio.”

Koja je najbitnija odlika koja krasi pripadnike tesavvufa?

Najbitnija odlika sufija jeste natjecanje u činjenju dobrih djela, tj. nastojanje da budu od onih koji su u Kur’anu opisani kao “sabikun-mukarrebun”. Zbog toga se kaže da je u tesavvufu na šteti onaj čija su dva dana ista. Iz tog razloga, sufije se trude da urade svako dobro djelo za koje im se pruži prilika. Oni su na sve strane islamskog svijeta stavili pečate svojih hizmeta kroz gradnju tekija, zavija, hanikaha, mesdžida, imareta, musafirhana i drugih hajrata. Tesavvuf i tarikat nisu nikakva misteriozna organizacija u kojoj se ne zna šta se radi, već su to škole odgoja i ognjišta hizmeta koja svijetle kako danju tako i noću. Tesavvuf o kojem mi govorimo jeste življenje islama kako vanjštinom tako i nutrinom. To je ilahi marifet i ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s. Sufije na stepenu arifa, koji su postigli visoki stepen mukarrebuna i prošli kroz tesavvufski odgoj, jesu Allahovi, dž.š., svjedoci i šehidi Njegove ljubavi na Zemlji. Islam se ne živi jezikom i pričom već stanjem. Istinska vjera ne poziva na filozofiju već na mudrost. Ne hvali onoga ko samo isprazno govori, već onoga ko čini dobra djela. Ne oslanja se na pamet, već na prenošenje. Slast robovanja nije u nefsanskom uživanju, već u hizmetu Uzvišenom Gospodaru. Vjera nije isprazna želja, već iman, ihlas, edeb, odgoj i napredak. Vjera nas ne uči kako da letimo po zraku, već kako da sa edebom hodamo po Zemlji. Vjera se ne zadovoljava opisom, već primjenom. Prema definiciji arifa, tesavvuf je istinska spoznaja vjere, njeno življenje, uzimanje slasti iz toga i na taj način postajanje potpunim insanom.

Koji je razlog različitih naziva tarikata?

Tarikat znači put. Tarikat ima i značenje usula (pravila) i metoda. Ono na šta se pri tome misli jesu pravila i metode puta koji vodi roba ka Allahu, dž.š. Tarikat je put duhovnog odgoja pod vodstvom kjamil insana. Taj odgoj se primjenjuju u različitim formama shodno ljudskoj prirodi, mešrebu i zanimanju. Zbog toga u islamskom svijetu postoje mnogi tarikati koji pružaju duhovni odgoj. Trinaest je najrasprostranjenijih i shodno svojim pirevima (začetnicima) nose sljedeće nazive: Kadirijski tarikat (Sejjid Abdulkadir Gejlani, k.s., preselio 562/1116), jesevijski tarikat (Ahmed Jesevi, k.s., preselio 562/1116), rifaijski tarikat (Sejjid Ahmed Rifai, k.s., preselio 578/1182), suhreverdijski tarikat (Ebu Hafs Omer b. Muhammed, k.s., preselio 632/1234), češtijski tarikat (Muinuddin Hasan Češti, k.s., preselio 633/1236), šazilijski tarikat (Sejjid Ebu ‘l-Hasan Šazili, k.s., preselio 657/1258), bektašijski tarikat (Hadži-Bektaš Veli, k.s., preselio 669/1271), mevlevijski tarikat (Mevlana Dželaluddin Rumi, k.s., preselio 672/1273), bedevijski tarikat (Sejjid Ahmed Bedevi, k.s., preselio 675/1276), desukije tarikat (Ibrahim b. Ebu ‘l-Medžd Desuki, k.s., preselio 676/1277), nakšibendijski tarikat (Sejjid Muhammed Behauddin Nakšibend, k.s., preselio 791/1389), halvetijski tarikat (Omer b. Ekmeleddin Halveti, k.s., preselio 800/1397), bajramijski tarikat (Hadži-Bajram Veli, k.s., preselio 833/1429).

Šta za sufiju predstavljaju tevba i sejr-i suluk?

Jedini posao muršida jeste to da murida podsjeća na zapovijedi Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s., te da mu pomogne da ih izvršava sa ihlasom. Tesavvufski odgoj treba posmatrati na takav način. Svi termini i pojmovi koji se spominju u samom procesu odgoja temelje se na tim osnovama. Isto je i sa tevbom i sejr-i sulukom. Tevba na kojoj se temelji tesavvuf je zapravo farz kojim su zaduženi svi ljudi. Dok se srce ne očisti čovjek ne može napredovati niti jedan korak u duhovnom svijetu, niti može kušati išta od ma’nevijskog (duhovnog) znanja. Što se tiče sejr-i suluka ili duhovnog putovanja, arifi su na tom polju razvili različite metode, shodno različitim mešrebima (priroda, fitret, afinitet) ljudi. Kako bi spasili srce od duhovnih oboljenja, te izbavili nefs iz ropstva i ljubavi prema dunjaluku, sistematizovali su različite usule, principe i edebe koji su spomenuti u Časnom Kur’anu i na koje Kur’an podstiče. Također, vodeći se ukazima iz Kur’ana i Sunneta, razvili su određene metode odgoja, a zatim i izgradili institucije u kojima su se te metode učile i primjenjivale. Koristili su i određene posebne termine kojima su opisivali puteve odgoja i halove (stanja) na tim putevima. Na taj način su i na polju duhovnog čišćenja i odgoja, isto kao i u drugim granama vjerskih nauka, ustanovljeni različiti usuli koji su rezultirali različitim iskustvima i praksama. Međutim, zajednički cilj kojem teže svi ti usuli jesu ma’rifetullah (spoznaja Allaha, dž.š.), čistoća srca, te potpuno i ispravno življenje vjere.

Da li se hatma, vird i rabita spominju u Kur’anu?

Ako bi neko prakse poput virda, hatme i rabite, koje se mnogo potenciraju u tarikatima, pod tim imenima tražio u Časnom Kur’anu i Sunnetu, pa kazao: “Pretražio sam cijeli Kur’an i Sunnet i nigdje nisam naišao na naredbu poput ‘Učite vird, sjedite u halku i učite hatmu, činite rabitu sa muršidom!’, takvo nešto ne postoji u našoj vjeri.”, taj se vara. Kada se nešto traži u Časnom Kur’anu i Sunnetu, traži se njegovim svojstvima odnosno suštinom, a ne imenom. Djela koja imaju zajedničke karakteristike potpadaju pod isti propis. Mnoge prakse koje se u tesavvufu imenuju posebnim imenima, u suštini su često naređene ili preporučene Kur’anom i Sunnetom, samo drugačijim terminima. Zikrovi koji se u tesavufu imenuju i primjenjuju kao vird i hatma su zapravo zikrullah na koji nas podstiču brojni ajeti i hadisi Allahova Poslanika, s.a.v.s. Allah, dž.š., ne određujući broj niti način, u Kur’anu kaže:

• “(…) I Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” (Al-i ‘Imran, 41; Ahzab, 41-42; Džuma, 10)
• “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti (…)” (Bekara, 152)
• “I spominji ime Gospodara svoga ujutro i predvečer.” (Dahr, 25)
• “I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi (…)” (A’raf, 205)
• “(…) A srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Ra’d, 28)

Kada govorimo o rabiti, trebamo znati da rabita u tesavvufu, shodno svojoj suštini i cilju, nije ništa drugo do ljubav radi Allaha, dž.š., čežnja za evlijama, nastojanje da se liči na salih (dobre) robove, da se bude zajedno s njima (na njihovom putu, srcem i stanjem), tefekkur (promišljanje) o Allahovim, dž.š., ajetima (znakovima), te iskazivanje poštovanja prema znamenjima Njegove vjere. Ako bismo analizirali opis, definiciju i praksu istinskih arifa, po pitanju rabite, ostavljajući po strani one koji su zastranili, prekoračili mjeru i izašli iz okvira edeba, uistinu ne bi bilo teško doći do zaključka koji smo prethodno naveli. Još jedna važna činjenica koju ne smijemo zaboraviti jeste sljedeća: Ništa od spomenutog ne predstavlja bilo kakav dodatak pridodat ibadetima, nego su to samo različiti usuli duhovnog odgoja.

Na koji način će osoba koja stupi na put tesavvufa ustanoviti ispravnost puta?

Prije svega, tesavvuf ne donosi ništa od onoga što naša vjera ne prihvata, niti čovjeku donosi bilo kakvu novu odgovornost koju vjera ne traži, a niti je bilo kada donosio… Djela koja se u tesavvufu traže jesu samo ona djela koja su vjerom okarakterisana kao farz, vadžib, sunnet, mustehab, mendub ili mubah. Sve ono što muršidi zahtijevaju od murida mora biti u skladu sa onim što je direktno ili indirektno preporučeno Kur’anom i Sunnetom, ili u skladu sa duhom islama. Većina praksi koje su ustanovili kjamil muršidi sa ciljem odgoja i duhovnog uzdizanja ljudi, potpada pod hadis: “Ko uvede jedan lijep običaj u islam, imat će za to nagradu kao i nagradu za sve one koji poslije njega to budu radili, a da se ne umanji njihova nagrada.” (Muslim, Zekat 69-71; Nesai, Zekat 64)

Koji su razlozi negiranja tesavvufa?

Poznati arif Ibn Benna es-Serakusti, rah., navodi sedam osnovnih razloga zbog kojih određeni ljudi negiraju tesavvuf, pa kaže: “Ko god negira nešto od tesavvufa, čini to isključivo iz jednog od navedenih razloga (ili više njih):

• Ne poznaje sebe kao časno stvorenje
• Ne zna da je ruh Allahov, dž.š., halifa na Zemlji
• Neznalica je po pitanju duhovnog svijeta u tolikoj mjeri da čak ni samo razumom ne zna za njegovo postojanje
• Zauzet je samo zahirskim znanjem i djelima koja se oslanjaju na predaje, a nemaran je prema djelima srca
• Zadovoljava se samo razumskom raspodjelom djela na dobra i loša
• Ne zna čime mu je dozvoljeno, a čime zabranjeno da se bavi
• Apsolutno ne zna za ma’nevijske blagodati i ljepote, te ne stremi njima.” Ibn ‘Adžibe, k.s., je u djelu “Futuhatu ‘l-Ilahijje”, detaljno obrazložio sve navedene razloge, zadržavajući se posebno na svakom od njih.

 

 

 

Časopis Semerkand